Bio je drugi dan nakon svršetka operacija. Rupert Neudeck, šef humanitarne organizacije Cap Anamur, pozvao me je da s njim pođem do Hrvatske Kostajnice. U džipu koji je vozio službenik njemačke ambasade. S plavim tablicama prolazili smo kroz policiju i vojsku kao kroz putar. Zaustavili smo se u Petrinji kraj jednog izgorjelog tenka pogođenog u motor. Pred Kostajnicom smo stali jer smo nakon bezbroj pustih sela u jednom dvorištu zapazili stariju ženu. Prvo smo napojili desetak ožednjelih krava preko puta, zatim navratili gospođi. Pričala nam je kako su već mjesec dana prije Oluje važni i bogatiji ljudi počeli krišom odlaziti, ne govoreći nikom ništa.
Zatim, u danima pred Oluju, histerični pozivi i navaljivanje da se ode. Dolaze ustaše. Ljudi su bezglavo tovarili najnužnije u kola i na traktorske prikolice. Ona i njen muž htjeli su ostati, makar im jedna kći odavno radi u Beogradu. Muž se ipak uspaničio i počeo pakirati. Posvađala se s njim, i ostala sama. Kad su dolazili vojnici, sakrila se u kukuruz. Od tamo je gledala kako pretražuju kuću. Vidjevši da su mladi i da djeluju normalno, javila im se. Rekli su da traže oružje. Izvrnuli su joj madrace, pootvarali ormare, i rekli da kruh može dobiti u policijskim kolima na križanju. Rupert je sve zapisivao. Na kraju nam je ponosno pokazala što je uspjela sačuvati: u štali je tako zabarikadirala kombi da ga nitko nije vidio. Bit će sretna njena druga kći koja živi u Zagrebu, ima obitelj i sad će sigurno doći. Ne sjećam se dobro, ali mislim da nam je gospođa skuhala kavu. Možda ju je Rupert imao sa sobom, on je stari zec. Unatoč svoj perturbaciji i uzbuđenju, sati provedenih kod te gospođe sjećam se kao nekog ugodnog poslijepodnevnog posjeta. Natrag u Zagreb putovali smo s olakšanjem. Nismo vidjeli leševe, nismo vidjeli vojnike da kundače, po praznim kućama nisu se vukli pljačkaši. Službenik ambasade bio je zadovoljan, kao lovac bio je ponosan što smo dobro napojili ona goveda, a i napravio je mnogo slika uništenih vozila i ostavljenog oružja.
Gori
Nekoliko dana kasnije došla je Ann-Marie Boström iz Švedskog Helsinškog komiteta. Uzrujana, da što se to događa sa srpskom manjinom. Da oko Knina sve gori. Gledala me je s nepovjerenjem dok sam govorio da ništa slično nisam vidio. Odveo sam ju u Bihać, gdje je jedini dramatičan događaj bila kolona zarobljenih Abdićevih vojnika koje su kroz mjesto sprovodili pripadnici 5. korpusa. Promatrali smo ih iz kafića, hodali su pognutih glava. Da, i neki čovjek nas je zaustavio i pitao imamo li kakvih novina sa sobom, godinama nije imao ništa za čitati. Onda je, možda drugog jutra, Ann-Marie objavila da joj je uspjelo dogovoriti Split. Ima tamo jednog mladog novinara sa stojadinom koji zna engleski te joj može prevoditi. I da će je odvesti u Krajinu. Otišla je rano ujutro. Javila se negdje oko devet navečer, slomljenog glasa. Da je pričekam, da ne odem spavati. Oko jedanaest je zazvonilo, sišao sam otvoriti vrata. U mraku ona i dečko koji ju je doveo. Ann-Marie je samo nešto promrmljala i projurila mimo mene. On nije htio ući, da se odmah vraća. U kuhinji sam opazio da je polugola, samo u kombineu i da se trese. Daj mi nekakav kaput, nešto toplo. Onda je sjela preko puta mene, ispričala se za svoje stanje, i rekla mi da je doživjela nešto strašno. Da su se popeli kolima iz Splita prema Kninu, da su vidjeli masu spaljenih kuća i da nema nigdje nikoga. Htjela je provjeriti ima li ljudi podalje od glavne ceste. Pronašli su izolirani zaselak ili kuću. Tamo su zatekli ženu koja se tresla od hladnoće, na rubu snaga, i plakala. Hrvatski vojnici su joj opljačkali kuću i na odlasku je postavili u lavor s benzinom koji su zapalili. Imala je ispečene noge i trbuh, nije mogla hodati. U toj pustoši, Ann-Marie je skinula svoju odjeću i obukla ženu.
Gluplji
Ušli smo u 17. godinu nakon Oluje, a ja sam ostao glup kao i tada. Baratam s nekoliko podataka i ovakve dvije-tri sličice, poput djeteta. Oni koji znaju, prave se još gluplji: skrivaju se po saboru i vrhovnim sudovima ili, poput Manolića, prave penzionerima. A ovi koji su dogurali do Den Haaga izgleda da su još neviniji od mene. Karadžić se krevelji, Mladić se drži rakijaški ozbiljno, Šešelj sucima lupeta predavanja, Šljivančanin pada u nesvijest kad čuje da je bilo tamo nešto na Ovčari. A hrvatski generali šute.
Gledam u njihova odsutna lica. Znaju li oni što, ili ne? Mene ne zanima jesu li krivi, niti to mogu ustanoviti. Ali zašto šute? A šute svi: kad su optuženi, kad su osuđeni ili kad budu oslobođeni – muk, ništa. Zašto nas drže taocima dvojbi, sumnji, proturječnih informacija? Na kraju krajeva, jedna nacija, društvo mora znati je li sloboda u kojoj živi plaćena zločinima ili nije. To je pitanje njenog mentalnog zdravlja. U prvom redu obitelji onih nad kojima su počinjeni zločini – jer njima se valja ispričati da mogu opet hodati uzdignute glave – a zatim braniteljima i njihovim obiteljima. Sa sjenom od 1.200 stranica u Den Haagu ne da se živjeti. Pitanje jesi li se borio za slobodu ili si bio uvučen u zločinački pothvat je malo preozbiljno a da se pred kamere šalju advokati da odmahuju rukom i govore da su to sve gluposti.
Pothvat
Uvijek nam ostaje jedan izvjestan zločinački pothvat, koji smo svi gledali u razdoblju 1991-1995. Bila je to kriminalna pretvorba koja se odvijala u sjeni rata. U doba kad je na stotine tisuća građana živjelo pod katastrofalnim okolnostima, odabrani krug ljudi pretvorio je narodno bogatstvo u svoje privatno vlasništvo. Na osobito nizak način, jer oni koji su ratom bili najpogođeniji, izbjeglice, manjine i vojnici, bili su zaokupljeni elementarnom borbom za preživljavanje. Oni nisu mogli sudjelovati u normalnom životu, a kamoli baviti se poslovima i basnoslovnim političkim karijerama. Dapače, bili su u psihološkoj situaciji kad su jednostavno morali vjerovati političarima, državi i, ništa manje, u društvenu i ljudsku odgovornost onih koji su preko noći postali njihovi poslodavci.
Tenis
No učesnici kriminalnog pothvata bili su beskrupulozni. Nakon Oluje ti ljudi s vilama, zlatnim roleksima i jahtama, izbjeglice i postradale su otpravili s “obnovom”, a vojnicima udijelili nekakve dodatke i bonove da si jeftinije kupe aute. Oni nisu mučki pokrali samo nacionalno bogatstvo. Oni su narodu ukrali i dušu. Cijelo vrijeme prezentirali su se kao najpatriotskiji dio nacije: neprestano se pokazivali pod hrvatskim barjakom, plačljiva lica se držali za srce kad se svira himna, klečali po crkvama, kleli se u domovinu i suznih očiju obraćali stradalnicima. Vukovar, ah Vukovar, plakali su. A u stvari su igrali tenis.
Laž je Sinjske alke ove godine beskonačna. Plješće se generalima za svaki slučaj, plješće HDZ, ali ne Ivi Sanaderu i Branimiru Glavašu. Što im nisu otišli u posjete? Nije Zenica tako daleko niti je u Remetincu tako jako vruće. A nisu daleko ni Scheveningen i Den Haag avionom: sat tamo, sat kod njih, sat natrag. Nije valjda da tamo ne smiju primati posjete. Ili bi to bilo neugodno za Hrvatsku? Tako reći, našoj premijerki je neugodno u moje ime. Ili misli da bi osramotila zemlju – posjetom Anti Gotovini? Zar bi bilo tako čudno da naš ministar pravosuđa skoči malo u Scheveningen i Zenicu i provjeri kako je tamo našim građanima? Ili se to on srami pred kolegom nizozemskim ministrom? Da vidi samo kako bi taj dojurio u Hrvatsku da je kojim slučajem ovdje u pritvoru kakav nizozemski general. Dojurila bi i nizozemska kraljica.
No naši poduhvatlije su majstori cinizma. I za nadati se doista da su ovo njihovi posljednji trzaji, da im je ovo bio posljednji Sinj, kamo su Sinjane otišli praviti budalama, da si osiguraju još kakav mandatić i imunitetić.
Vruće
Naše oči tako su uprte u Den Haag: tamo su ključari naše istine. Oni to možda ne znaju, ali oni su za građane posljednja nada u herojstvo. Da kažu: Da, bio sam zapovjednik Hrvatske vojske, i desilo se to i to. Osudit će ih ili neće ionako. I to im je skoro bolje nego da ih oni sa sinjskih tribina dočekaju raširenih ruku. Kako je ovih dana vruće, a bivši prijatelji i suradnici Ive Sanadera su jako zauzeti ili na kupanju, neka barem ja iskoristim priliku: Pozdrav, Ivo, za neka stara vremena.
Nacional.hr, 09.08.2011.
Peščanik.net, 14.08.2011.
OLUJA