Kako po svom pustolovnom životnom putu, tako i po duhovnoj dubini svog opsežnog literarnog opusa, Ernst Jünger (1895-1998) opravdano slovi kao veliki svjedok 20. vijeka, njegov izvidnik i prorok, što će reći i njegov slijepac.

Pustolovni duh, što je od početka nadahnjivao njegovo burno putovanje kroz 20 vijek u treći milenij, u Jüngeru se prvi put probudio u osamnaestoj godini života, kada se pridružio Legiji stranaca i s njom uputio u Afriku. Dogodilo se to ne toliko zbog neke pretjerane ljubavi prema oružju, koliko iz ljubavi prema istraživanju prirode, koja ga je ništa manje nego literatura opčinjavala još od rana djetinjstva. ”Mladićki prijestup”, poslije opisan u Afričkim igrama (1936), ”spašava” diplomatskim kanalima otac, no pustolovnog demona što je tada pohodio starijeg sina ne uspijeva istjerati iz kuće. Štaviše, demonom je opsjednut i mlađi sin, Friedrich Georg, poslije poznati njemački liričar, pripovjedač i esejist.

Mladi Jünger nije imao ni najmanje pojma o tome da se iza pustolovnih obećanja upravo rođenog 20. vijeka skriva civilizacijsko pustošenje i duhovna pustinja, uskoro posvjedočena buktinjom Prvoga svjetskog rata. On se odmah dobrovoljno javlja u njemačku vojsku i nakon kraćeg osposobljavanja raspoređuje se na zapadnoj fronti s činom nižeg oficira. Čini se da ga pritom vodi samo jedno: biti u borbi prvi i prije svih. No hladnokrvnu hrabrost u ratnim operacijama prati lična kriza što je Jünger bije u sebi samome – aktivistički voluntarizam susreće se s dekadentnim sklonostima. Predahe među bitkama ispunjava čitanjem Lawrenca Sterna, Jorisa Karla Huysmansa i Alfreda Kubina, pisanjem ratnog dnevnika i proučavanjem insekata, insektualnim zabavama. Više puta ranjavan, svršetak rata dočekuje – sreća je naime na strani hrabrih i ludih – kao heroj s najvišim odličjima za hrabrost, ali i iskustvom poraza, ne samo Njemačke nego i evropskog čovjeka uopće. U toj atmosferi Spenglerovo djelo Zalaz Zapada (1918-1922) postaje izvorištem intelektualnih diskusija koje i Jüngera snažno privlače. Iz pozadine je dakako zračilo Nietzscheovo razotkrivanje evropskog nihilizma, na kojeg je Spengler oslonio svoju dijagnozu duha vremena.

Nakon rata Jünger se zapošljava kao učitelj u vojsci i piše za vojne časopise. Već 1920. godine u samoizdatu izlazi njegov prvijenac U čeličnim olujama, koji neki, kao dokument Prvog svjetskog rata, postavljaju uz bok romanu Na Zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea. Čak je i Borges 1982. posjetio Wilflingen samo da bi upoznao autora Čeličnih oluja. André Gide u svom dnevniku 1. decembra 1914. bilježi da je to najljepša knjiga o ratu koju poznaje. Jünger nastavlja obradu ratne tematike u eseju Borba kao unutarnji doživljaj (1922) i pripovijetki Sturm, gdje u ličnosti poručnika Sturma izlaže dvostruki život elitnog vojnika i dekadentnog esteta. Godine 1925. slijede još dvije krune Prvoga svjetskog rata – Šumarak 125 i Vatra i krv. Spomenuta djela izrazito su autobiografski poentirana. Zapravo je za Jüngerov literarni stil uopće karakteristično da se briše razlika između literarne naracije i egzistencijalne ispovijesti. Njegovo je pisanje po svojoj estetsko-kreativnoj dimenziji život-opis.

Godine 1923. napušta vojničku službu u ministarstvu obrane u Berlinu. Upisuje se na studij zoologije kod Hansa Driescha u Leipzigu i napušta ga nakon tri godine. U međuvremenu ženi se Grethom von Jeinsen, s kojom nakon rođenja prvog sina Ernsta 1926. seli u Berlin. U drugoj polovici dvadesetih Jünger se počinje intenzivno baviti politikom i tehničkom civilizacijom, a privlači ga i nadrealizam. Od 1926. suizdavač je i neformalni duhovni vođa časopisa Barjak – tjednik novog nacionalizma, koji već naslovom upućuje na smjer njegovih tadašnjih praktično-političkih gledišta. Sudjeluje i u brojnim drugim časopisima koji u svojim programima postavljaju političku obnovu Njemačke u duhu avangardnog nacionalizma. To ga zbližava s Carlom Schmittom, koji će jednako kao i on biti optužen da je svojim političkim mišljenjem utirao put nacionalsocijalističkoj revoluciji. Goebbels ga više puta nagovara na ulazak u nacional-socijalistički pokret, no Jünger se na to s ”aristokratskom” distanciranošću oglušuje. Usponom nacionalsocijalizma zatvaraju mu se sve mogućnosti za neposrednu političku akciju, a ”unutarnja emigracija” ostaje jedinom alternativom obezdušenom, obezličenom i ideologiziranom javnom životu. No ta ”unutarnja emigracija” nipošto ne znači bijeg u privatnost, nego zaoštravanje i izoštravanje individualne pozicije, koja jedino daje pravu oštrinu duhovno-povijesnom promatranju. Tako već u Pustolovnom srcu iz 1929. zapisuje: ”Danas se Njemačkom ne možemo baviti u društvu; to moramo raditi sami, kao čovjek koji u prašumi utire put svojim nožem i koji ima samo nadu da negdje u gustišu drugi rade isto”.

Sljedeće godine izlazi Totalna mobilizacija, rasprava koja najavljuje Radnika iz 1932. godine – taj veliki Jüngerov uvod u 20. vijek. Radnik je izrastao iz iskustva Prvog svjetskog rata, razmaha tehno-znanosti, pobune masa, ekonomskih i političkih kriza, pojava umjetničkih avangardizama i dubokog individualnog samoiskušavanja. S vladavinom i likom Radnika najavljuje se, prema Jüngeru, nova konstelacija bivstvovanja povijesti i prirode: ”Moramo znati da u epohi radnika, ako ona opravdano nosi svoje ime, a ne recimo tako da se sve današnje stranke označavaju kao radničke stranke, ne može ništa biti dano što nije shvaćeno kao rad. Rad je tempo šake, misli, srca, život obnoć i život obdan, znanost, ljubav, umjetnost, vjera, kult, rat; rad je titranje atoma i snaga što pokreće zvijezde i sunčev sistem”. U epohi rada zbiva se totalna mobilizacija materije po liku Radnika, koji na taj način uspostavlja vlast nad Zemljom. Rad je bivstvujuće kao takvo i u cjelini. Zauzima položaj Platonove ideje Dobra. Ako nešto treba da bude, onda ono mora da bude proizvod rada. Ne postoji ništa što nije bilo u radu i svemu je do rada. Lik Radnika, kako ga opisuje Jünger, svojevrsna je sinteza hegelovskog subjekta i Nietzscheova ”natčovjeka”.

Unutrašnja suština totalne mobilizacije i dakle ono što čovjeka postavlja u lik Radnika tvori pojačanje i naposljetku ukidanje boli, boli što prati svaki prodor u materiju. O boli Jünger doduše govori u kratkom, ali instruktivnom zapisu objavljenom u knjizi eseja Lišće i kamenje (1934). Mogućnost ukidanja boli proishodi, po Jüngeru, iz toga ”da je čovjek kadar razmatrati prostor u kojemu bol sudjeluje, odnosno tijelo kao predmet. Taj postupak dakako pretpostavlja komandno mjesto odakle opažamo tijelo kao neku prednju stražu koju čovjek može s velike udaljenosti staviti u borbu i u njoj žrtvovati. Tada se nijedna mjera ne stječe u bijeg pred boli, već u to da je izdržimo”. Uzor takvog discipliniranja tijela je ratno-herojsko i svećeničko-asketsko samodiscipliniranje: ”Kako ovdje tako i tamo treba život držati sasma u vlasti da bismo ga mogli svaki čas založiti. Najznačajnije pitanje po rangu postojećih vrednota moguće je točno razabrati iz toga koliko je tijelo kao predmet razmatrano”. Na podlozi specifičnog Jüngerova osjećaja tjelesnosti i ”dodira s materijom”, kako ga posreduje bol, treba razumjeti i njegov ”nacionalizam” u smislu re-evolucije boli.

Dolaskom Hitlera na vlast teze Radnika pokazuju se u svjetlu, odnosno mraku realnog užasa političkog totalitarizma. Javni život postaje samo puka propaganda nacionalsocijalističke revolucije. Jünger se povlači u samoću; između ostalog odbija mjesto poslanika u Berlinu (s obrazloženjem da je za njega pisanje jednog dobrog stiha vrednije od zastupanja 60.000 budala) i u decembru 1933. s obitelji seli u Goslar, 1936. u Überlingen uz Bodensko jezero i 1939. u Kirchhost kod Hannovera, gdje ostaje do kraja Drugog svjetskog rata. Udaljenost od javnosti doduše ga osobno obnavlja, daje mu novi kreativni uzlet. Počinje prerađivati i svoja već objavljena djela. U zbirci eseja Lišće i kamenje iz 1934. godine ocrtava prilično modificirani svijet Radnika. Posebno u esejima Dalmatinski boravak i Sicilijansko pismo čovjeku na mjesecu već nagoviješta poetološki odnos prema prirodi, odnos drukčiji nego što ga zahtijeva ekspanzija tehno-znanosti, a koji se Jüngeru prikazao već u snovima o otoku u Pustolovnom srcu. Putovanjem po dalmatinskim otocima iz 1932. godine i slike snova postaju sasma konkretno približene. U Dalmatinskom boravku zapisuje: ”Autentična sreća koja nam svoj prizor priprema leži u tome da vidimo potvrđenu stvarnost naših snova. Kako bi inače Hölderlin, daleko od igrališta delfina, u najdubljem smislu spoznao neprolaznu ljepotu otočnih svjetova?” Za Hölderlina su otoci majke heroja i ujedno ona mjesta gdje duh ”što ljubi kolonije” nalazi mir za onaj jedinstven trenutak u kojem sve odjednom značajnim postaje. Otoci su ”utočišta” pred ”čeličnim olujama”, utočišta kojih čovjek nalazi u samome sebi ako ustrajno kruži oko sebe kao što more kruži oko otoka. To samookruživanje cjelinom postojanja potrebno je da čovjek ne zaboravi na svoje porijeklo u prirodi kako ga raskriva izvorni jezik mita. Tako Jünger u Pohvali vokala iz knjige Lišće i kamenje razotkriva čarobnu moć jezika, posebno čistog pjesništva, da nas vraća pratemeljima života. U njemu se vazda iznova i na različite načine probija slutnja da je povratak vlastitoj elementarnoj prirodi moguć, dapače nužan, ukoliko se želi odgovoriti na izazove totalne mobilizacije svega postojećeg. U tom mitsko-poetološkom vraćanju zavičaju (Hölderlinov Heimatkunft) simboličnost jezika zauzima mjesto zbivanja čovjekove transcendencije. Simboličnost tu nije shvaćena kognitivno, niti puko lingvistički, kao što ni transcendencija nije shvaćena antropološki. Pitanje je dakako može li sim-boličko smisleno ovladati dija-boličkim ljudske povijesti. Jünger vjeruje u takav skriveno vladajući smisao i u njegovo jezičko posredovanje. Fenomenom jezika i njegove simboličko-transcendentne dimenzije Jünger se bavi i u drugim esejima: Jezik i tjelesno ustrojstvo (1949), Tip, ime i lik (1963), Perjanice (1969) iSmisao i značenje (1971).

U tridesetim godinama putuje i u Norvešku (o tomu u knjizi Myrdum. Pisma iz Norveške, 1943) i u Južnu Ameriku (Atlantsko putovanje, 1947). Godine 1936. izdaje Afričke igre u kojima s priličnom mjerom autoironije govori o svojoj mladenačkoj avanturi. Tik pred početak Drugog svjetskog rata izdaje roman Na mramornim hridinama. U fiktivnoj priči o tiraninu Nadšumaru, koji uzurpacijom vlasti dovodi zemlju pod imenom Marina do propasti, mnogi suvremenici vidjeli su kritiku Hitlera i nacionalsocijalizma. Prema Georgeu Steineru, Na mramornim hridinama je ”jedini čin velikog otpora, unutarnje sabotaže, koji se manifestirao u njemačkoj literaturi pod hitlerovskim režimom”. No roman obuhvaća i širu perspektivu nužne propasti svakog od čovjeka postavljenog poretka.

Pred sam izlazak Mramornih hridina Jünger u augustu 1939. biva pozvan kao kapetan u Wehrmacht. ”Iz pozadine” prisustvuje okupaciji Francuske. Svoje dobrano melankolički obojene dnevničke zapise s početka rata izdaje već 1942. godine pod naslovom Vrtovi i ceste. Godine 1941. prebačen je u štab njemačkih okupacijskih snaga u Parizu, gdje između ostalog mora cenzurirati vojnička pisma i dokumentirati sporove između nacionalsocijalističke partije i Wehrmachta. Pridružuje se skupini ”disidentskih” intelektualaca i oficira okupljenih oko pukovnika Hansa Speidela. Obilazi i književne salone i atelijere u kojima se sastaju Cocteau, Giradoux, Céline, Braque, Picasso… ne želeći pritom zatvarati oči pred ratnim užasima. Strijeljanja talaca, pogromi nad Jevrejima bude kod njega duboki otpor prema njemačkoj odori. U dnevnik tako zapisuje: ”Jučer su ovdje hapsili Jevreje radi deportacije – roditelje su najprije odvajali od djece, pa se po ulicama čula njihova kuknjava. Nijednog trenutka ne smijem zaboraviti da sam okružen nesretnicima, najvećim mučenicima… U razgovorima o svireposti često se ovih dana pojavljuje pitanje otkuda tolike demonske snage strvodera i ubojica koje inače nitko nije opazio u našem narodu. Ali one su bile potencijalno prisutne, kao što to sada pokazuje stvarnost… Možda u mnogim Nijemcima kao i u meni spoznaja infamnog izaziva odvratnost prema sudjelovanju u kolektivnim stvarima uopće”. Unatoč razočaranju u mogućnost kolektivnog aktivizma, ipak polaže nade u odgovornost pojedinca pri buđenju svijesti šire zajednice. Tako u zimu 1941/42 piše politički traktat Mir, koji do kraja rata ilegalno kruži među ”disidentskim” njemačkim oficirima. Već sam njegov podnaslov otkriva pacifističke namjere: ”Riječ mladosti Evrope. Riječ mladosti svijeta”. Slijedi citat iz Spinozine Etike: ”Mržnja, koju ljubav sasma pobijedi, prelazi u ljubav, pa je ljubav stoga veća nego da mržnja nije prethodila”. Više oficira iz Spiedelova intelektualnog kruga je nakon neuspjelog atentata na Hitlera 1944. obješeno. Jünger je jedva jedvice (navodno je posredovao sam Hitler) izmakao postupku pred narodnim sudom pravde. Naravno, otpušten je iz Wehrmachta. Na talijanskoj fronti 1944. pada njegov sin, a pred sam kraj rata on u Kirchhorstu sprječava besmisleni pokušaj obrane. Ako je Prvi svjetski rat za Jüngera završio iskustvom poraza evropske čovječnosti, onda mu je Drugi svjetski rat posvjedočio svu obezdušenost jedne bankrotirane ljudskosti. Kako je prevladati ako je ni pojmiti nije moguće?

Nakon rata, za Jüngera pod savezničkom vlašću počinju nove muke; budući da ne želi odgovarati na denacifikacijski upitnik, do 1949. zabranjeno mu je objavljivati. Započinje oštra intelektualna diskusija o slučaju Jünger, na koju optuženi odgovara 1949. u dnevničkim zapisima pod naslovom Zračenja: ”Nakon zemljotresa udaraju po seizmografima…”. Godine 1946. unatoč zabrani objavljuje politički traktat Mir. Viziju humanijeg svijeta radnika razotkriva u alegoričnom romanu Heliopolis iz 1949. godine. Početkom pedesetih u želji za ”radom u samoći”, seli u švapsko selo Wilflingen. U eseju Šumska šetnja (1951) dotiče se problema elementa otpora unutar totalitarizma i izlaže načelni optimizam – totalitarni režimi su krhki i ranjivi. Utemeljeni su na pukoj sili i troše se u golemoj policijskoj represiji, dok su njihovi šefovi mediokriteti čija se ”beznačajnost oslanja na čvrstu volju”. Događaje Drugog svjetskog rata još jednom zahvaća 1959. godine u Godinama okupacije, ali ne koncentrira se samo na vojničku i političku tematiku. U Posjeti na Godenholmu iz 1952. opisuje svoje eksperimentiranje drogama na seansama s ”ocem” LSD-a Albertom Hofmannom, o čemu ponovno progovara i 1970. u djelu Približavanje – Droge i opijenost. Jüngerov odnos prema opijenosti i drogama, slično kao i Baudelaireov ili de Quinceyev, platonistički je u dobrom smislu entuzijazma. Ono što goni na opijanje je želja za beskonačnom spoznajom, bezgraničnom avanturom i posvećenošću u tajnu. U tome je ujedno i opasnost opijanja da nas ostavi praznima i očajnima te gurne u samouništenje. Opijenost je doslovno posjeta na Godenholmu, otoku izmišljenog imena, što ne znači nužno i izmišljenom otoku. Opijenost je po svojem najdubljem smislu iskušavanje svetih imena, dekadencija i transcendencija ujedno.

U Gordijskom čvoru iz 1953. pretresa razdoblje hladnog rata. Najavljuje svjetsku državu koja bi prekoračila raskorak između zapadnjačke slobode i istočnjačkog fatalizma. Toj se tematici posebno posvećuje u djelu Svjetska država iz 1960. godine, gdje na pitanje o današnjoj situaciji odgovara: ”Planetarno uređenje je …već dovršeno. Nedostaje samo još njegovo priznanje, njegova deklaracija. Ona je moguća nekim spontanim aktom, za koji u povijesti ne nedostaje primjera, ili kao nametnuta uvjerljivim činjenicama. Uvijek mora prije biti pjesništvo, moraju biti prije pjesnici. Daljnje rasprostiranje velikih prostora u globalno uređenje, svjetskih država u svjetsku državu ili, bolje rečeno, u svjetsko kraljevstvo, prati bojazan da perfekcija dobiva konačno važeće forme na račun slobodne volje”. Nadasve zanimljiv dokument iz tog razdoblja je esej Preko linije (1950), posvećen Martinu Heideggeru za njegov šezdeseti rođendan. U njemu Jünger otvara vrlo intenzivan razgovor s Heideggerom o problematici prevladavanja nihilizma i kritici planetarne ekspanzije tehno-znanosti; problem koji će produbiti i u dva esejistička djela, u Knjizi o pješčanom satu (1955) i nadasve u djelu Na zidu vremena iz 1960. godine, na važnost kojeg je odmah nakon izlaska upozorio i Herman Hesse. U eseju Preko crte nagovještava ”izlazak iz povijesti”, kraj razumom ovladane epohe radnika i nastup novog, kozmološkog doba Zemlje u znaku vodenjaka. Heidegger je Jüngeru odgovorio u zborniku posvećenom Jüngerovoj šezdesetogodišnjici tekstom O liniji. Naspram Jüngerove procjene koraka preko linije (trans lineam), Heidegger postavlja razmatranje u ime koraka unatrag, silaska s linije (de linea) nihilizma. Poslije je sam Jünger priznao da su njegove prognoze o prekoračenju nulte točke nihilizma bile preoptimistične. Ali nije posrijedi samo optimizam. Heidegger Jüngera tokom čitavog spisa upozorava na oprez pri određivanju porijekla nihilizma. To je porijeklo metafizički zaborav bivstvovanja što se dovršava u planetarnoj tehnici i u svojoj epohalnoj istini ostaje prikriven i zato ugrožavajući za ljudsku bit. U nadovezivanju na Jüngerove refleksije o boli uvodi Heidegger razliku između prevladavanja i prebolijevanja (pregorijevanja) metafizike. Sam priznaje da je Radnik značajno utjecao na njegovo promišljanje tehnike. U zimskom semestru 1939/40. Heidegger u seminaru posebno tumači Radnika. Ukratko, glavna točka razilaženja između Heideggera i Jüngera je u tome što Jünger pokušava nihilizam prevladati pomoću metafizike i što sve vremenito misli kao pojavu vječnog pra-bivstvovanja.

U djelima nakon Drugog svjetskog rata Jünger to pra-bivstvovanje prepoznaje u Zemlji. Titanska revolucija Zemlje podloga je totalnoj mobilizaciji – čovjek postaje gospodar Zemlje radi vladavine Zemlje same. Uspostavom vladavine Zemlje povijest dolazi svojemu kraju. U odlomku iz djela Na zidu vremena s naslovom ”Kraj povijesnog doba”, objavljenom 1959. u zborniku posvećenom Heideggerovoj šezdesetogodišnjici, piše: ”Mitsko-herojski etos još djeluje u velikim ličnostima kao uzorima, u ratu i žrtvovanju heroja za domovinu, u koncepciji države kao imperija i u sakrosanktnoj apsolutnosti granica; i u nerazumijevanju tehnike, koja se tumači kao podjarmljivanje i kroćenje prirode, pa se u njoj ne prepoznaje ono što ona uistinu jeste: oduhovljenje Zemlje. Današnjim povlačenjem povijesnotvorne svijesti s vlasti istodobno se kraju privodi i jedan veći ciklus. S historijskim turnusom istekao je i jedan pedalj koji nadrasta i svoje mjerilo. Numerički bi se to moglo ovako predočiti: zajedno s jednim stoljećem može proteći i jedno tisućljeće, jedno desettisućljeće ili još veći turnus. Želimo li to predstaviti prostorno, možemo sebi predstaviti stanovnika s granice koji jednim korakom može izići iz svoje sobe, iz svoje kuće, pa čak i svoje zemlje. S krajem povijesnog razdoblja na kraju je i način na koji je mitsko-herojsko razdoblje u njemu nadživjelo samo sebe i preobraženo djelovalo naprijed”. Jüngerova misao o čovjekovom izlasku iz povijesne epohe gnostički je zasnovana, što i sam priznaje. U već spomenutom djelu Na zidu vremena čitamo: ”U tom kontekstu uvijek iznova nalijećemo na jednoga od najvećih proroka Zapada, Joakima iz Fiore i na njegov nauk o razdobljima svijeta. Joakim iz Fiore živio je od 1130. do 1202. Njegovo je proročanstvo značajno utjecalo na teološke i povijesno-filozofske sisteme sve do Spenglerova. Velike epohe Oca i Sina treba smijeniti treća u kojoj Duh kao nova, neposredna manifestacija božanskog poseže u događaje. Tek nakon ove treće faze koja uvodi velike uzburkanosti slijedi kraj svijeta. U tom Joakimovu nauku o tri epohe initiatio jedne epohe počinje već mnogo generacija prije, tako i epoha Duha počinje sa zapadnjačkim monaškim redovima. U prvoj fazi trilogije stvari se zbivaju carnaliter, u drugoj literariter, a u trećoj spiritualiter. Za prvu fazu važi Stari, za drugu Novi testament, dok trećoj fazi nedostaje pisano evanđelje. U našem kontekstu literariter mogli bismo zamijeniti riječju povijesni”. U Zračenjima Jünger svoje literarno stvaralaštvo postavlja izričito u ulogu dopune trećeg testamenta. Njegov gnosticizam, u vezi kojeg valja uputiti i na djela Heliopolis (1949), Staklene pčele (1957),Eumeswill (1977), Aladinov problem (1983) i opsežni dnevnički opus Isteklo je sedmadeset, razlikuje se doduše od tradicionalne gnostike, poglavito po tome što postavlja u središte revoluciju Zemlje i povratak čovjeka Zemlji. Totalna mobilizacija Radnika kao titana i sina Zemlje zbiva se radi Majke Zemlje, a protiv Bogova Otaca – kako protiv olimpijskih bogova tako i protiv starozavjetnog Boga. Mobilizacijom Zemlje protiv Bogova iščezavaju granice koje jamče prisutnost bogova i koje zemaljskom sasma nedostaju. Očito se tu nagoviješta velika opasnost za ljudski ethos (tako je, na primjer, genetska tehnologija po Jüngeru oblik mobilizatorskih igara bez granica); no nije moguće opasnost izbjeći, pozivajući se na stare zakone. Čovjek mora moći podnijeti nevolju prijelaza, čak i po cijenu gubljenja svoje dosadašnje ljudskosti.

U drugoj polovici pedesetih i početkom šezdesetih polemike o Jüngerovoj političkoj prošlosti polako gube intenzitet. Uz mnoga literarna priznanja, dodjeljuje mu se 1959. i Red zasluga za narod. Mnogo putuje, napose po Sredozemlju; 1958. prvi i jedini put odlazi u SAD. Nastaje nekoliko putopisnih dnevnika: Pokraj saracenske kule (1955),San Pietro (1957) i Serpentara te Prijepodne u Antibesu (1960). Još uvijek ga fascinira svijet prirode, koju uspijeva opažati očima entomologa i vidom mitologa.

Nakon smrti žene Grethe, Jünger se 1962. ponovno ženi, i to svojom lektoricom Liselotte Lohrer; ona postaje i njegovom pratiljom na putovanjima. U šezdesetim godinama izdavač Klett počinje objavljivati njegova sabrana djela. Kod istog izdavača 1959-1971. zajedno s Mirceom Eliadeom izdaje časopis Antaios, posvećen prije svega mitološkim, religiološkim i kulturno-povijesnim temama. Godine 1964. objavljuje komentar uz Radnika pod naslovom Maxima-minima, gdje umjesto očekivane ”kritičke distance” srećemo ponovo ”povijesno promišljanje” svijeta Radnika. To opet izaziva oštre kritike, prije svega lijevo usmjerenih intelektualaca, ali i literarnih analitičara koji ne odobravaju preradu već objavljenih tekstova. Na te kritike Jünger odgovara tek aforističkim djelom Autor i autorstvo. Inače, Jüngeru nikada nisu bila draga bavljenja svojim kritičarima ili pristašama, već su mu draža Suptilna lovljenja, kako glasi naslov još jedne knjige aforizama iz 1967. Aforistički način izražavanja karakterističan je i za još neka njegova djela. Spomenimo samo Rivarol (1956),Sgraffiti (1960), Škare (1990). Nakon niza eseja i putopisa, Jünger 1973. objavljuje autobiografski roman Praćka. Godine 1980. objavljuje prvi dio svojih dnevničkih zapisa pod naslovom Isteklo je sedamdeset (drugi dio 1981, treći 1993, četvrti 1995). Ti opsežni dnevnici ne samo po tematici već i stilistički jedan su od vrhunaca dnevničke literature u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Čitaju se kao duhovna mitologija Evrope u znaku ”revolucije Zemlje”, ”vatre Geje”.

Jünger se posvećuje pisanju i kriminalističkih pripovijetki – Opasni susret (1985), ali ga privlači još uvijek i znanstvena fantastika –Aladinov problem (1989). Od eseja vrijedi istaknuti Dva puta Halley (1987) i potom Škare. Godine 1986. putuje u Kuala Lumpur da drugi put u životu vidi Halleyev komet. Pritom se pita hoće li kozmička mjera što je simbolizira povratak kometa biti snažnija od katastrofa kao što je černobilska. U Škarama sažima svoj pogled na odnos imanencije i transcendencije s alegorijom ”škara koje ne režu”: ”Škare se kreću kroz otvoreno i zatvaraju; efekt leži u rezu. Pri opažanju škara koje ne režu ostaje rez i time bol nešto sekundarno. Val se još nije ustalasao, put se još nije utro. Ima kvalitetu koja još nije odcijepljena i, u tom smislu gledano, put je značajniji od cilja”. Metaforom škara koje ne režu Jünger želi kazati da se osi transcendencije i imanencije u ljudskom svijetu kao zbivanju presjeka ne pokrivaju, nego čuvaju raspor i međusobnu napetost. U metafori škara koje ne režu možemo vidjeti njegovu duhovnu oporuku 20. vijeku, vijeku koje je dospjelo u škare s eonom buntovnih, mobilizatorskih titana. No, taj eon titana nosi u sebi jednu spiritualizaciju koja nagoviješta povratak bogova. 21. vijek bit će i dalje vijek titana, a 22. vijek će biti vijek povratka bogova.

Uz brojna putovanja, Jünger u kasnoj starosti nastoji ojačati i francusko-njemačke političke odnose i raditi na uspostavi evropskog saživota. Godine 1984. sreće se u Parizu s Mitterandom, a ovaj ga sljedeće godine skupa s Kohlom obilazi u Wilflingenu. Kritizira neimare nove Evrope što se bave trivijalnostima i što ne ubrzavaju glavni proces političkog ujedinjenja pod jedinstvenom vladom. Politički događaji iz 1989. konačno ”rehabilitiraju” Jüngera. Kao što piše Peter Koslowski, ”tek post-povijest, što slijedi nakon liberalnih, marksističko-lenjinističkih i fašističkih povijesnih filozofija i mobilizacija moderne, dopušta opaziti s historijske i intelektualne distance desnu i lijevu stranu moderne, desni i lijevi modernizam i još modernizam građanske sredine liberalizma te stoga bez pristranosti i slijepog povođenja pojmiti i prikazati pjesnika tog doba”.

Pad svih povijesnih zidova postavlja nas danas pred pitanja na koja Jünger može dati dobrodošle odgovore, ako smo, naravno, sposobni iz uskih kanala desno-lijevih Kirkinih skretanja isploviti na prostrano more čovjekova prebivanja u cjelini bivstvovanja. Možda tada pustolovno srce obuzme slutnja kozmičke harmonije? ”Čemu ova razmatranja? Ona imaju pokazati da nad smrću postoji još jedna velesnaga: harmonija. Ne izmičemo ni jednoj ni drugoj. Svaka propast, svaka disharmonija ima ograničeno područje igre koje obuhvaća neizmjerna, neiscrpiva harmonija, nerazorivo bivstvovanje. To vrijedi i za čovjeka i za polje njegove povijesti: dok se probija kroz njega, on dospijeva u igralište neočekivane, možda i nenadane harmonije”. No slutnja sveopće harmonije teško nam danas pada. Nismo li odviše pali udis-harmoniju? Ili se pak u taj dis ili rez te disharmonije tek moramo udubiti? Jer spuštajući se prema dnu bezdana vlastitog prebivanja, cjelina bivstvovanja doseže nas kao – tajanstven dar.

 
Peščanik.net, 29.06.2010.