Znam da je nepopularno, ali je neophodno reći: sva ta zagovaranja jedne ili druge vrste protekcionizma i uopšte nostalgija za socijalizmom nemaju mnogo praktičnog smisla, dok na ideologije nema mnogo smisla gubiti vreme i inače.

Jedna argumentacija koja se može pročitati u više varijanti jeste da nije bilo dobro liberalizovati spoljnu trgovinu, da nije bilo dobro privatizovati državna i društvena preduzeća, a i da nije bilo dobro osloniti se na strane banke. Bilo je bolje cariniti, podržaviti i oporaviti domaće banke.

Recimo da je to tačno (mada nije). Koji je značaj te kritike danas? Nekome ko nikada nije mogao da razume liberalizam ili neoliberalizam, to može da pruži ideološku utehu, nezavisno od toga što nije ni logički niti empirijski u pravu. No, šta iz toga sledi kada se raspravlja šta valja činiti sada da bi se poboljšalo privredno stanje i izgledi? Dinar je devalvirao i nastavlja da depresira, što je isto kao da su podignute carine, koje inače i nisu naročito niske. Država subvencioniše kredite, a i podržavljuje sve što može i uglavnom što ne treba. A tu su i državne banke, a i fondovi jedne ili druge vrste.

Šta se od toga može očekivati? Mislim da neću reći ništa što nije u skladu sa racionalnim očekivanjima: sve su to privremene mere kojima se gase neki požari, a neki već sutra mogu da se podstaknu, jer budžet neće moći da finansira sva obećanja koja stvara ili nagoveštava. Tako se neće obezbediti privredni rast od bar 4 ili 5 posto na duže vreme. Jer se tim merama ne čini ništa da bi se poboljšala konkurentnost privrede, kako bi se povećao izvoz; ne obezbeđuje se potreban rast kredita i ulaganja, jer su mogućnosti subvencionisanja ograničene; a državne intervencije jedne ili druge vrste ići će zajedno sa velikom neefikasnošću. Ako u ovo poslednje ne verujete, dovoljno je da obratite pažnju na dve činjenice. Prvo, na haos u javnim finansijama, čiji je samo jedan mali deo otkriven prvim izveštajem revizorske komisije, a drugo je percepcija o uticajnosti predsednika i potpredsednika vlade i posebno ministarke finansija u najnovijoj anketi u listu „Blic“. A o efikasnosti postojećih državnih preduzeća smo dovoljno upoznati i inače, a podsećaju nas na to što znamo svaki put, a to je veoma često, kada povećavaju cene.

Dakle, šta god da mislite o tržištu i o neoliberalizmu, privredno stanje je takvo da protekcionističke privredne politike ne nude nikakav praktičan program izlaska iz krize. Još uvek se može pročitati kako je visok priliv stranih ulaganja i kredita opasan za domaću privredu, iz jednog ili drugog razloga. Nezavisno od toga koliko su razlozi koji se navode zaista u vezi sa prilivom stranih sredstava, činjenica je da je trenutno ključni problem u tome što para nema, iz inostranstva ili iz bilo kog drugog izvora. Jednokratna podrška deviznim rezervama ili državnom budžetu rešava trenutne probleme likvidnosti, ali ne povećava neposredno proizvodne kapacitete.

To će, zapravo, i biti najveći problem sa kojim će se Srbija suočavati u neposrednoj budućnosti, a i kasnije: kako podstaći strana ulaganja, neposredna ili putem kredita. Trenutno, izgledi nisu dobri. Takođe, nije jasno šta će ih promeniti na bolje. Zapravo, kako se vidi po depresijaciji dinara, tražnja za evrima je iznad ponude, što znači da strani novac, na jedan ili drugi način, napušta srpsku privredu. Što je još gore, sva je prilika da će se taj trend nastaviti, mada sam kurs može da se privremeno stabilizuje posle povlačenja preostalog kredita Međunarodnog monetarnog fonda.

Do stranog se novca, naravno, može doći izvozom, čemu bi ovo slabljenje kursa dinara trebalo da pomogne. Problem je u tome što je potrebno povećati proizvodnju izvozne robe, naročito one koja se trenutno uopšte ne proizvodi. Država je sposobna da subvencioniše one koji bi da proizvode za izvoz, ali je teško naći one koji bi čak i sa subvenicijama uložili novac u novi proizvod i novu proizvodnju. Jednim delom to je i usled relativno visokog rizika ulaganja, bilo zbog nedosledne privredne politike, bilo zbog korupcije, ili zbog rđavih institucija.

Tako da nema alternative (to uvek znači „nema bolje alternative“) ubrzanom pridruživanju Evropskoj uniji i ubrzanim reformama, uglavnom liberalnog tipa, kako bi se smanjio rizik ulaganja i kreditiranja. Valja privatizovati državna preduzeća, onemogućiti monopolisanje tržišta, ukloniti prepreke kretanju robe i finansija preko granica, decentralizovati prikupljanje i potrošnju javnih sredstava, i smanjiti ili ukinuti subvencije i sve druge oblike privilegovanog pristupa proizvodnim resursima. Sada kada je socijalno odgovorna vlada dodatno osiromašila svoje građane i kada je postalo jasno da državno-poslovna personalna unija ne daje valjane rezultate, vreme je za liberalne reforme.

 
NIN, 25.02.2010.

Peščanik.net, 27.02.2010.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija