Nakon što je u posljednjih nekoliko tjedana drugog mandata medijske predatore nahranio s više skandala nego u svih prethodnih deset godina, hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić sam kraj mandata obilježio nezapamćenim incidentom, naprasno prekinuvši oproštajni televizijski intervju s novinarkom RTL-a, izgovorivši u još uključeni mikrofon kako mu je „dosta ovih sranja“. Par dana kasnije, nakon provincijske svečanosti na zagrebačkom Markovom trgu, čestitao je novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću, pokupio ženu Milku i otišao u penziju.
Stari je predsjednik ukrao tako slavu novom: više se u Hrvatskoj proteklih tjedana priča o „prolupalom“ Mesiću, nego o Josipoviću, a analitičari razbijaju glavu nagađajući što se to dogodilo sa karizmatičnim Stipom, kojega – istina – ni u pretodnih devet godina i jedanaest mjeseci nisu odlikovali nordijski politički standardi, ali barem nije amnestirao ozloglašene ratne zločince, sijao po Balkanu genetski modificirano sjeme razdora, objavljivao ratove i bijesno prekidao intervjue.
Osim političkim „skretanjima“ i „zastranjenjima“, kako su se takve stvari nazivale u romantično doba totalne ideologije, kraj Mesićeva mandata obilježila je tako i pojava kojom se – valjda zbog ozbiljnosti situacije – nitko nije ozbiljnije pozabavio: duhoviti, šarmantni, vrckavi i ležerni zajebant pretvorio se na koncu u namrgođenog, nervoznog namćora. I to u trenucima kad je, u redu pred šalterom Mirovinskog fonda, potpuno opušteno mogao do kraja osloboditi u sebi i ljudsko i političko biće, pa otići u penziju sa stilom, u havajskoj košulji i kartom za put oko svijeta.
Mnogo je teorija izneseno u pokušajima da se objasni ta neobična pojava. Razmišljao sam i ja o tome, gledajući na RTL-u kako popularni Stipe par dana pred kraj drugog mandata na pitanje novinarke „je li istina da vas državni tužitelj drži u šaci“ – pitanje na koje bi nekad odgovorio „naravno, ali vam ne smijem reći točno gdje“ – sada gnjevno ustaje sa stolice, čupa mikrofon, sočno psuje i odlazi iz kadra, baš kao da je Emir Kusturica u svojoj kolibi na Mećavniku, a ne predsjednik države u svom kabinetu.
Tada mi je sinulo: hrvatskom je predsjedniku jednostavno – istekao rok trajanja.
Razmislite i sami: punih deset godina, slaže se velika većina hrvatskih građana i političkih komentatora, Stipe Mesić dobro je služio, tu i tamo otišao bi pokoji osigurač, ali nije bio loš, spriječio je vojni udar, otvorio Tuđmanove sefove, beskompromisno se obračunavao sa Crkvom, praktički sam samcat sačuvao i prenio u treći milenij izvorni hrvatski antifašizam, susjedima pružao ruku suradnje, izvinjavao se za zločine, rekao NATO-u historijsko „Ne“ i jednom za svagda demontirao u Hrvatskoj nedodirljivi francjozefinsko-titovsko-tuđmanovski vladarski mit, da bi se onda u posljednjih mjesec dana jednostavno – pokvario. Kao tetrapak mlijeka kad mu istekne rok trajanja.
Stipi Mesiću na etiketi je pisalo „rok trajanja: deset godina“, a mi smo u ovih deset godina sasvim zaboravili na to, kao što zaboravimo kad kupimo mlijeko, pa otvorimo onaj tetrapak s dna frižidera, kojemu je čep već malo zapekao, i s gađenjem ispljunemo prvi gutljaj. Jednako je tako istekao rok trajanja hrvatskom predsjedniku, tako se, eto, pokvario Stipe Mesić. Baš kao tetrapak mlijeka, kao frižider kad mu istekne garancija.
Slično je to, naime, kao s kućnom tehnikom ili automobilima, znate i sami kako su nekad sklapali pouzdane, robusne hladnjake, televizore, auta i predsjednike, pravili ih da traju četrdeset godina, i danas negdje u vikendici imate onaj stari Obodinov frižider, kao što ponegdje još čuvaju dobre, stare diktatore, pukovnike i kraljeve, veselo zuje i brekću Obodinovi frižideri, libijski pukovnici, opel kadeti i kubanski generali, radi stari Grundigov televizor kao prvog dana, nijednom se pokvario nije, i nikad niste imali razumno objašnjenje i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto ste uopće nabavili novi, ono kromirano digitalno čudovište za čija uputstva treba završeni elektrotehnički fakultet, koji se kvari jedanput mjesečno i uvijek, bez greške, crkava točno dan nakon isteka garancije. Tako, naime, danas proizvode tehniku, nisu ni Japanci pizde pa da prave televizore koji će trajati kao Moamer Gadafi.
Tako danas, eto, u parlametarnoj demokraciji prave predsjednike, baš kao televizore, isporučuju ih uz precizan garantni rok i možeš se opušteno kladiti da će se pokvariti odmah nakon isteka garancije.
– Dobar dan, izvolite.
– Treba nam predsjednik, stari je crko.
– Kakav vam predsjednik treba, imamo različitih…
– Ovaj ovdje… kakav je taj?
– Dražen Budiša, odličan izbor. Prilagodljiv, fleksibilan, za svaku priliku. Hoćete demokrata, hoćete konzervativca, hoćete liberala, hoćete nacionalistu, socijalistu, demokršćanina, ateista, što god vam treba, multipraktik, sve u jednom. Obzirom na male predsjedničke ovlasti, vrlo isplativ model.
– Hm, dobro zvuči. A garancija?
– Pet godina.
– Šta ja znam, nekako mi je… A ovaj?
– Mate Granić. Fina elektronika, tih, bešuman, pouzdan, ne diže prašinu, ima ekološki certifikat, energetski razred A. Dosta ga sad traže.
– Garantni rok?
– Također pet godina.
– Nije mi nešto. A onaj tamo?
– Koji?
– Onaj s bradom.
– Ah, taj. Što da vam kažem? Stariji model, lampaš, nije neki dizajn, dosta je bučan. Tanki živci. Od stranih jezika jedino ruski, od funkcija samo antifašizam, antituđmanizam i antiklerikalizam. Ali garancija je deset godina.
Tako je u ponoć sedmoga na osmi veljače 2000. godine Državno izborno povjerenstvo objavilo na Hrvatskoj televiziji rezultate drugog kruga izbora, na kojima je Stipe Mesić pobijedio Dražena Budišu sa 56 posto glasova, Hrvatska je dobila novog predsjednika i sve papire uz njega, uputstvo za upotrebu i pečatiranu garanciju na kojoj je pisalo „expiration date february 8th 2010“.
Točno deset godina kasnije, jedva dan-dva nakon što mu je istekla garancija, navečer smo kao i obično upalili predsjednika, a on se malo nakašljao i nešto promucao, pa ustao iz stolice, bacio mikrofon i odbrusio „dosta mi je ovog sranja!“.
– Pokvario se? – zaprepašteno smo u servisu za predsjednike gledali čovjeka u neobičnom radnom odijelu. – Zar nije pod garancijom?
– Istekla prekjučer – pokazuje majstor datum u papirima.
– Pfu, jebem im mater baš.
– To vam je moderna tehnika.
– Pa koliko bi došao popravak?
– Ne isplati vam se, otišao je programator – autoritativno će serviser. – Skuplje bi vas koštao popravak, nego novi predsjednik.
Peščanik.net, 19.02.2010.
