Nije reč o onom Dobrosavu iz inače sjajne knjige Milovana Danojlića čiji je naslov istovremeno i naslov ovog teksta, iako je i ovaj Dobrosav svojevremeno trčao po Jugoslaviji. Reč je o jednom nepoznatom, a opet, vrlo – čak i svetski – poznatom Dobrosavu. Reč je o Dobrosavu Ćosiču, poznatijem kao Dobrica. Da sam pre nekoliko dana umro i da u međuvremenu nisam pročitao knjigu Darka Hudelista, „Moji beogradski dnevnici”, nikada ne bih saznao pravo ime Oca nacije.

Ne pada mi na pamet da Dobrosavu osporavam pravo da se potpisuje onako kako nađe za shodno, ali u njegovom optiranju za nadimak ipak vidim izvesnu sklonost ka prikrivanju i – da budem pomalo maliciozan – deminutivima. To, međutim, nije bitno niti je tema ovog teksta.

Prava tema je Ćosić, onakav kakav je hteo da se preko Hudelistove knjige predstavi hrvatskoj javnosti. Iz osnova je pogrešno smatrati da istaknuti nacionalisti ne mare šta se o njima misli u narodima o kojima oni, po pravilu, loše misle. Takođe je pogrešno – a možda i pogrešnije – smatrati da nacionalne elite bivših jugoslovenskih republika imaju loše mišljenje jedni o drugima. Ne, uopšte ne. Ćosić je, nije to tajna, u Zagrebu visoko uvažena i cenjena ličnost. Mržnja – to je za puk. Elite mržnje se uvažavaju, poštuju, pa čak – i to smo videli – i sarađuju. Ali ni ovo nije ni bitno niti je tema.

Pa da pređemo na stvar. Prava tema je jedan drugačiji, srpskoj, crnogorskoj i bosanskoj javnosti nepoznati, Ćosić. Ja sam, recimo, do pre par dana mislio – a takva je bila i zvanična verzija – da je Ćosić takoreći od malih nogu uključen u „napredni” pokret, ali iz Hudelistove knjige saznajemo da je Dobrosav u periodu adolescencije prolazio kroz stravične egzistencijalne i religiozne krize i da su mu čak i samoubilačke ideje padale na pamet. Mladalačko traganje za Bogom odvelo je našeg, to jest Hudelistovog junaka, pravo pred vladiku Nikolaja, ali slaba vajda. Dobrosav se razočarao u religiju jer mu – doslovce to kaže – Bog nije ponudio spasenje. Ćosić se posle toga priklonio naulnom materijalizmu, ali kaže – ni tamo nije našao spokoj od sumnji, depresija i neuroza niti ga je pronašao do današnjeg dana. U vreme razgovora vođenih sa Hudelistom, Ćosić je već jako star, a vidimo da se nije odmakao ni korak od svojih mladalačkih nedoumica i muka. Njemu je, isto kao u mladosti, jednostavno neizdrživo i u njemu samom i u sadašnjem vremenu – tu ga donekle i razumem – i valjda zato bez prestanka tumara po prošlosti i sugeriše i sebi i okolini da on, Dobrosav, ne bi bio teški neurotičar, rob nesretne svesti, samo da je svet bio blagonakloniji prema Srbiji, kojoj on, Dobrosav, svojski nastojao da pomogne, iako – kako vidimo – nije bio u stanju da pomogne ni samom sebi.

Kao Dobrosavljev kolega znam da su neuroze, sumnje i depresije sastavni deo spisateljskog poziva, za to imam razumevanja i smatram da je sve pomenuto vrlo dobro za literaturu, ali ne i za politiku, koju ipak treba prepustiti psihički stabilnijim ličnostima.

Pobjeda, 25.07.2013.

Peščanik.net, 26.07.2013.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)