Zasad smo izvukle svoje hrvatske glave žive sa prvog beogradskog Prajda. Prijateljska lica Pere, Bojana, Milice, Gorana, Tome i Žarke smirujući su prizor nakon doživljaja beogradskih ulica na paradi i povratka s nje. Prazne ulice ograđene policajcima pješacima, na konjima, autima, blindiranim vozilima, izgledale su poput Varšavskog geta. Čak su i narukvice, koje su učesnici dobili na ulazu, bile žute boje. Ulice kojim prolazimo sigurne su, dokle nam pogled seže pružaju se redovi policajaca, vanjski svijet ne postoji. Tamo ne možemo niti znamo što se događa. Nakon kratke šetnje, vrijeme je za druženje u Studentskom kulturnom centru s mišlju gdje i kako dalje.

Put do redakcije prijateljskog portala e-novina nije baš jednostavan za isplanirati i realizirati. Pošto do tog dijela grada nema marica koje odvode sudionike, kolegi Dušanuiz redakcije javljaju da idemo pješke. Vožnja u stražnjem skučenom dijelu marice, u kojoj su se naguravali sudionici, ionako nije pretjerano privlačna. Uputiti se pješke, dok Dušanu stalno stižu pozivi da je u nekom dijelu grada frka, ili otići u neki zabačeni dio grada odakle se ne znamo ni kako vratiti, teška je dilema. Dušan odlučuje – idemo pješke. Upućujemo se prema prvoj skupini policajaca da ih pitamo za savjet. Govore nam kojim ulicama je najpametnije do redakcije. Uz to poručuju: “Samo požurite”. S mjesta gdje stoje, vidimo sljedeći kordon njihovih kolega. Brzim korakom krećemo prema njima. Stoje pored hotela Park. Na ulici nema nikog osim nas i jednog čovjeka koji treba do samoposluge. Pita nas hoće li ga pustiti da prođe. Sliježemo ramenima.

Put od Studentskog kulturnog centra preko ulica pod opsadnim stanjem izgleda kao da se nalazimo u video igrici. Policajci su sigurne točke do kojih trebamo proći bez da nam nešto padne na glavu ili nas netko napadne. Akreditacije su već odavno spremljene duboko u torbi. Kao i fotoaparat te zviždaljka.

S vremenom ubrzavamo korak. Zvuk sirena u daljini tek povremeno prekida glas spikera vijesti koje u pokojem otvorenom kafiću gledaju malene skupine ljudi. Dolazimo do sjedišta Demokratske stranke, gdje nas dočekuju prevrnuti kontejneri, smrad dima, razbijeno staklo i redovi policije. Jedan stariji gospodin zbunjeno gleda oko sebe i pita što se događa. “Sad je sigurno”, odgovara policajac. Pravimo brzinski par fotografija s mjesta poprišta i nastavljamo dalje. Narednih stotinjak metara hodamo među kamenjem, ciglama, prevrnutim motorom, ostacima razbijenih drvenih palica. U sljedećoj ulici stanje je već normalnije. Promet se uredno odvija, a semafori rade. Obični prolaznici hodaju cestom i raspravljaju o vanrednoj situaciji. Smirujemo se, strah popušta. Više se ne osjećamo kao na prvoj liniji udara, već kao na bojištu na kojem je upravo završila bitka. Tragovi huligana i ovdje su vidljivi. Nadomak redakcije na asfaltu stoji svježe napisan grafit: “Beogradom će krv liti, gay parade neće biti.” Autor potpisan kao Fantom ipak se prevario. Iako je krvi bilo, parada se održala.

No, unatoč tolerantnim i pomirljivim porukama s Prajda, nakon što smo javile svima zabrinutim u domovini da smo ok, trenutno nam se po glavi vrte jedino filmovi sa ceste i jučerašnji uzvici: “Neće peder gradom šetati!” sa Porodične parade. Dan je još dug, a put do autobusne stanice dalek…

H-alter, 10.10.2010.

Peščanik.net, 11.10.2010.

TEMA – PARADA PONOSA +

Leave a Reply