Zvao sam nekidan u dva iza ponoći Kožu. Imao je on, naime, taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ovoga puta, međutim, nema Kože, ne javlja se, pa nazvao ja njega da upitam gdje mi je vic za sutrašnji tekst. I znaš šta kaže Kožo? Kaže, nema vica.

Kako, reko, nema? Nema, nestalo, nema više viceva u Bosni i Hercegovini. Nijednog? Nijednog. Bilo, kaže, još nešto malo o zeki i medi, al i to nestalo. Nema ni zeke, ni mede. A onaj kad se Mujo i Suljo…? Nema, prekinuo me Kožo, nema više viceva, nema ni Muje, ni Sulje. Čuj, nema Muje i Sulje? Nema.

Što, jel to sad zbog ove krize?, pitam ja. Kakve krize?!, odgovorio mi Kožo, nema krize. Nema ni krize?! Jok. A što s ovom krizom vlasti? Nema vlasti, ukinuta i vlast, nema parlamenta, nema vlade, nema ništa. U cijeloj Bosni? Nema cijele Bosne, i to je ukinuto.

Kako nema Bosne, oprezno ću ja, nekidan sam na televiziji gledao utakmicu Bosna – Rumunija? E pa nema više, nema ni Bosne, ni Rumunije. Šta pričaš, nema Rumunije?? Dobro, ima još nešto Rumunije, ispravio se Kožo, al nema Bosne. I nema fudbala. Kako nema fudbala, bog s tobom, Kožo???, iznenadio se ja, nogomet je osnovni oblik života, kao jednostanična bakterija, nogometa ima čak i u Hrvatskoj! Nema, ukinula FIFA. Kažu, taka je i taka stvar, nije izglasan statut Nogometno-fudbalskog saveza, pa se bosanski fudbal ukida do daljnjeg. Nema statuta, nema fudbala, nema nogometa? Nema. Pa dobro, na to ću ja, šta ima??

Ništa, sve po starome, odgovorio mi Kožo, kod tebe?

Sve je, dakle, po starome, Bosna i Hercegovina ide polako svome kraju, i što vrijeme više odmiče, zapravo nezaustavljivo curi, sve je nekako jasnije da Bosna i Hercegovina zapravo nikome i ne treba. Čak i romanticima izvan Bosne koji sanjaju takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu, postaje sve jasnije da takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu žele još samo romantici koji u njoj ne žive. Nepovratno je, čini se, Bosna podijeljena na one koji su od nje odustali, za koje Bosne nema i koji je žele jednom za svagda podijeliti i razići se, i one koji od nje nikad neće odustati, pa će prije pristati da Bosne nema nego je podijeliti i razići se. Kao u onom starom srpskom vicu, kad je seljak, ja se izvinjavam, “rešio da se osveti selu pa sam sebi odseko kurac”.

Skupština Nogometno-fudbalskog saveza BiH vjerno u tom smislu oslikava opće stanje nesretne zemlje Bosne i Hercegovine, kao što nogbal, fudomet, kako se to već zove u Bosni, funkcionira u svakom sociološkom klišeju. Nema suštinske razlike, nema zapravo baš nikakve razlike, između načina na koji je Nogometno-fudbalski savez BiH samoukinuo svaki svoj smisao, i načina na koji to rade, recimo, federalna vlast i federalna opozicija. U najkraćemu, nikome tu zapravo ne odgovara da Bosna i Hercegovina pobijedi i, metaforički ili faktički, svejedno, plasira se na Europsko prvenstvo.

Dirljiva je predanost kojom se glumci u tom provincijskom igrokazu trse uvjeriti publiku kako su međusobno smrtno posvađani: Hrvati i Srbi, da ih zbog lakšeg razumijevanja nazovemo pravim imenom, više nego išta žele tako živjeti u normalnoj Bosni, sutra bi se oni, da ih pitate, lako dogovorili i oko predsjednika fudometnog saveza i oko predsjednika federalne Vlade, ali Bošnjaci ne žele dogovor, Bošnjacima, eto, ne odgovara normalna Bosna i Hercegovina, jer oni žele samo muslimanski savez, državu, što li već. I Bošnjaci, jasna stvar, žele živjeti u normalnoj Bosni i Hercegovini, sutra bi se oni, pitate li njih, lako dogovorili i sa Srbima i sa Hrvatima, ali Srbima i Hrvatima, eto, ne odgovara normalna Bosna i Hercegovina, jer oni žele samo da je rasparčaju i podijele.

Onda Hrvati i Srbi, najveći bosanski patriote u cjelokupnoj historiji Bosne, blokiraju svaki pokušaj formiranja vlasti, u nogbalskom savezu ili federalnom Parlamentu, svejedno, kako bi Bošnjaci formirali svoju ilegalnu vlast i time pokazali da žele svoju muslimansku, unitarnu Bosnu. Bošnjaci, dakako, to jedva dočekaju, pa formiraju ilegalnu vlast, sve kako bi pokazali da Hrvati i Srbi žele razbiti Bosnu. Pa svi na kraju viču kako se sad vidi kome je do normalne Bosne, a kome nije.

Svima je, shvatili ste, do normalne Bosne, ali onome drugome nije, jer ni jednima ni drugima ta famozna bajkovita Nedođija, utopijski oksimoron zvan Normalna Bosna, zapravo ne treba. Pa dolazi do baš smiješnih situacija, da razni bosanski HDZ-ovi optužuju Lagumdžiju kako razbija Bosnu, kao da su u tim HDZ-ovima sve sami bosanski fratri, a da Lagumdžija optužuje HDZ-ove kako odbijanjem participiranja u vlasti radikaliziraju nacionalne podjele, kao da su u njegovim koalicijskim partnerima iz SDA sve sami hrvatski socijaldemokrati.

Pa HDZ-ovi traže pet mjesta u Vladi i sve mole boga da im Lagumdžija to ne ponudi, a Lagumdžija im nudi jedno i sve moli Boga da ga ne prihvate.

Potpuno se to otelo kontroli, i kad bi se, recimo, javno objavilo kako je tko glasao na skupštini Nogbalsko-fudometnog saveza BiH, otkrilo bi se – nudim javnu opkladu – da su za novi statut glasali svi Hrvati i Srbi, kako bi statut bio izglasan, pa da mogu nastaviti svoju mantru o bošnjačkoj majorizaciji, a da su protiv glasali svi Bošnjaci, kako statut ne bi bio izglasan, pa da mogu nastaviti svoju mantru o hrvatsko-srpskom opstruiranju svakog oblika života u Bosni.

Bio je o tome svojedobno stari jedan srpski vic, kad je ono seljak rešio da se osveti selu, ali nema više ni toga vica. Nema viceva, nema Muje, nema statuta, nema fudbala, nema nogometa, nema vlade, nema parlamenta, nema Bosne.

Pa dobro, reći će netko, šta ima??

Ništa, odgovorit će mu Kožo. Ima Rumunije.

Oslobođenje, 30.03.2011.

Peščanik.net, 31.03.2011.