Iz „Utiska nedelje“ saznajem od Dušana Petrovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kako nam je potrebno pet milijardi evra za kopanje i punjenje irigacionog sistema, nastalog u starom Egiptu na bazi otkrića nule funkcije, a to su zapravo kanali za navodnjavanje, kakvi su nekoć, barem „u malom“ postojali i u Vojvodini. Dakle, potrebno je da restauriramo ili napravimo rienekment, ili nanovo iskopamo kanale za navodnjavanje zemljišta kako bi naša poljoprivreda mogla da uhvati zamah u proizvodnji hrane, našem budućem uporištu.

Juna dvadeset i sedmoga, dve hiljade i druge godine, po neopisivom žaropeku uspeli smo, Ratko Božović, Čedo Čupić, advokat Prelević i ja, da po Banatu snimimo film „Dan bez osobitog značenja“ sa rediteljem Branislavom Guzinom, pristojnim čovekom, kome se nikako nije moglo odbiti učešće u vrtoglavoj diskusiji o lustraciji, po banatskim poljima, napuštenim železničkim stanicama, poljoprivrednim dobrima sa nekolikim kokoškama u dvorištima zadružnih domova, punih ogledala iz vremena „podunavskih Nemaca“ zajedno sa šapilografisanim materijalima iz vremena kolonizacije, i iz vremena samoupravljanja, te u zadružnom domu u Vršcu, gde smo svi mogli da dobijemo batine, jer su zadrugari očekivali Božidara Đelića, a došli smo samo mi. Spasila nas je jedna mlada žena koja je vikala da je ona studentkinja Ratka Božovića i da on svakako nije taj koji bi zasluživao batine, a ni mi „prvi došavši u vizitu posle tolikih godina“.

Vrhunac toga, u istom danu snimljenoga filma, bio je „nastup“ Voje Brajevića, koji je u bolesničkoj uniformi, sivoj i gadnoj, na verandi bivšeg dvorca, a potom bolnice za mentalne bolesti, ili ludnice, Stari Lec, izgovorio pesmu Brane Petrovića „Istorijska čitanka“, tako da smo zamenili uloge, starosedeoci i posetioci, te su nama, posetiocima, zatrebali lekovi za smirenje. Bila je to scena dostojna Bunjuela, film je bio emitovan jednom, bez najave, na RTS-u, u pola noći, i nikada više.

Razlog za to svakako nije bio to što su se, pored razgovora o lustraciji, na filmu videli u šikaru zarasli kanali za navodnjavanje i u travu zarasle železničke stanice, sećam se jedne, zvala se „Margarita“.

Šta je u međuvremenu bilo s tim kanalima, isto je kao i pitanje šta je sa poljoprivrednim „kadrovima“, isto kao i pitanje gde su svi profesori, ili sudije, ili zanatlije, ili poljoprivrednici, ili gde nestade čitava infrastruktura koja se sada javlja kao arheološka iskopina, i sve to „ljudsko blago“, koje se ima nanovo „edukovati“.

Istovremeno, na sve strane je gradnja bazena, za neke čujem da su dobijeni u nasleđe, a neki novi se javljaju o praznicima i raznim prigodama kao ispunjenje želje naroda za kupanjem i plivanjem.

Jasno mi je da bazeni moraju biti nekom vrstom zamene za more, kao što je razumljiva i činjenica da je ljudima lakše da sami sebe nose i podnose u vodi, kada plutaju, no ipak ostaje pitanje mogu li se investicije u bazene delimično preliti u investicije za navodnjavajuće kanale za šta bi se dali založiti i vozni parkovi, plate partijskih službenika koji sada u mejlovima proizvode iste one šapirografisane materijale iz napuštenih zadružnih domova.

Isto je i sa kulturom – kultivisanje, nega, obrađivanje, produkcija – biće da su kultura i poljoprivreda, uzgajanje, i rast, istoga porekla, i da je tu stalno počinjanje iz početka skupo, kao svako arheološko iskopavanje.

 
Danas, 06.03.2012.

Peščanik.net, 07.03.2012.