Angelu Merkel smatraju najmoćnijom ženom na svetu. Ali na sastanku G20 u Sankt Petersburgu Angela Merkel je ispala vrlo naivna. Ona je uskratila podršku Obami u vezi sa sirijskim pitanjem pozivajući se na Evropu i onda otputovala. Italijani, Francuzi i Španci su odmah zatim potpisali američki dokument. Kancelarka je rekla da „to nije u redu“. Ona je sada uvređena. U Sankt Petersburgu su se videle granice njene moći i slabosti njene politike.

Jer šta kancelarka zaista hoće? Nedavno je u jednom intervjuu kritikovala vlade Rusije i Kine: „Žalosno je što Rusija i Kina već duže vreme onemogućavaju zauzimanje zajedničkog stava u Ujedinjenim nacijama o sukobu u Siriji“. Istovremeno je rekla da Nemačka može da učestvuje u vojnoj misiji samo u okviru mandata UN, NATO ili EU: „Ionako se to pitanje do sada nije postavilo“. Srećom – mogla je da doda. Trebalo bi da zahvali Rusima i Kinezima što su je oslobodili tereta spoljne politike.

O pitanju rata i mira kancelarka mora da zauzme jasan stav. Ali Angeli Merkel ništa nije teže od zauzimanja stava. Ona je kancelarka nejasnoća. Zato pitanje o nemačkoj poziciji u sirijskom konfliktu mora da bude važna tema u izbornoj kampanji.

Kada je reč o biračima, tu su stvari jasne. Većina Nemaca je, kao što je to uobičajeno u ovim slučajevima, protiv vojne intervencije. Ljudi su trezveniji od mnogih političara. Irak, Avganistan, Somalija, Libija – lista neuspelih vojnih avantura je dugačka. Stvari uvek krenu po zlu kada Zapad preuzme ulogu svetskog policajca. Jedino se broj mrtvih uvećava.

Teško se može objasniti zašto je Zapad tek sada odlučio da reaguje. Zašto to nije učinio ranije, iako je do sada ovaj građanski rat odneo 110.000 života, dok je „crvena linija“, kako kaže Obama, povučena tek posle upotrebe hemijskog oružja. Da li su životi umrlih na druge načine manje vredni?

Ljudi žele da znaju ko je i zašto upotrebio bojni otrov. Zapadne tajne službe, barem kada je reč o počiniocima, tvrde da znaju odgovor, dok su motivi obavijeni velom tajne. Čini se da je tajnim službama daleko lakše da špijuniraju telefone i kompjutere sopstvenog stanovništva nego neprijateljskih snaga.

Barak Obama se zbog nesretne formulacije o „crvenim linijama“ našao u ćorsokaku. Sada mu je potrebno poverenje zapadnog sveta. Ali ovo poverenje su SAD odavno prokockale. George W. Bush je lažima uvukao svet u Irački rat. Od tada smo veoma skeptični kada američke tajne službe prezentuju „dokaze“.

Angela Merkel bi u ovakvoj situaciji lako mogla da zauzme jasnu poziciju, tako što će bez ikakvih ograda odbaciti vojnu intervenciju. Međutim, ona pitanja o ratu i miru najradije izbegava. Njen izazivač Peer Steinbrück je bio nedvosmislen: „Koliko god da je situacija tragična, u ovom trenutku ne mogu da zamislim bilo kakvu vojnu akciju koja bi mogla da zaustavi patnju u Siriji.“

To je politika. Ali u Siriji ljudi i dalje umiru. Slike mrtve dece iz Damaska nas proganjaju. Mi smo taoci ovih slika. Onda se postavlja pitanje da li smo nemoćni pred užasom? Ne, Zapad nije nemoćan. Ali on svoju moć ne koristi na pravi način.

Stara veština diplomatije očigledno više ne uživa ugled koji joj pripada. Ukoliko Zapad želi da ode u Damask, ne bi trebalo da šalje krstareće projektile, već da to učini zaobilaznim, istina teškim putem preko Rusije i Teherana. Tamo sede Asadovi zaštitnici. Tamo treba da se razgovara. Međutim, sa Iranom Amerikanci već duže vreme uopšte ne razgovaraju, dok ni sa Rusijom nisu baš u najboljim odnosima. A ako se Angela Merkel brine za nemački doprinos, onda je mogla makar da razgovara sa Putinom, i to bez prevodioca. Ali i tu je zakazala.

Sigmar Gabriel joj je prigovorio: „Navodno najmoćnija žena sveta tokom sastanka u Sankt Petersburgu nije ni razgovarala sa ruskim predsednikom.“

Da li su ona i njeni savetnici prosto zaboravili kako je Zapad pridobio Rusiju za akciju u Libiji? Tada je ruski predsednik Medvedev pustio da prođe rezolucija u UN-u kojom se ustanovljava zona zabrane leta, a odmah zatim NATO je to iskoristio da bi umarširao u Libiju i doveo do promene vlasti.

Ako Nemačka zaista želi da pomogne u sirijskom sukobu, onda bi trebalo da primi više izbeglica. Rat besni već tri godine, milioni su napustili Siriju, a Nemci su do sada primili 5.000 ljudi, od čega je 110 stiglo prošle srede.

E, to je žalosno.

 
Spiegel, 09.09.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 10.09.2013.