U okviru pozorišne sezone EX/NEXT Jugoslavija, u beogradskom Ateljeu 212 prošle je nedelje održana premijera predstave Otac na službenom putu, reditelja Olivera Frljića. Tridesetpetogodišnji uspješni pozorišni režiser, čija će predstava, kako je najavljeno, zatvoriti ovogodišni sarajevski MESS, za DANE govori o saradnji sa autorom drame Otac na službenom putu, Abdulahom Sidranom, o istoimenom kultnom filmu Emira Kusturice, o pozorišnoj tradiciji na koju se naslanja, angažovanom teatru, katoličkoj crkvi, rodnom Travniku, ratu u bivšoj Jugoslaviji…
“Nisam išao za rekonstrukcijom jedne povjesne epohe. To ostavljam službenim historiografima. Nisam išao za lamentacijom nad ljudima stradalim u pogromima nakon 1948. Oni su odavno postali moneta u aktuelnim političkim potkusurivanjima. Nisam išao za revalorizacijom Titovog NE u međunarodnoj političkoj sceni. Time se trebaju baviti političke znanosti. Nisam išao za jezičnom čistoćom. Nju ostavljam nacionalistima. Nisam išao za svojim političkim uvjerenjima. Ona su tu, ovako i onako. Nisam išao za realizmom. Realizam najopasnije iskrivljuje stvarnost. Nisam išao u crkvu. Majka mi nije dozvoljavala i imala je pravo”, napisao je Oliver Frljić u pozorišnom katalogu za predstavu Otac na službenom putu.
Tamara Nikčević: Za čim ste zapravo išli?
Oliver Frljić: Za kazališnim jezikom koji sam slušao i u njegovom šaputanju pokušao čuti amnestiju od odgovornosti za vrijeme u kojem živim. „Provjeri nevinost na koju se pozivaš tvrdeći da se boriš za njen hlor što čisti svaku mrlju posle“ – rekao mi je. Naravno, jasno je da nas nikakv kazališni jezik ne može amnestirati od odgovornosti za vrijeme u kome živimo. Uostalom, još je Afera Drajfus pokazala da biti intelektualac ne znači samo raspolagati dovoljnim brojem informacija ili znanja, nego biti spreman na društveni angažman i pobunu. Mada, evo, i pobuna je rekla da se umorila.
Tamara Nikčević: Koliko ste “informacija i znanja” imali kada ste počeli rad na ovoj predstavi?
Oliver Frljić: O tom vremenu znam posredno, preko knjiga, dokumenata, literature… Prije nego sam počeo raditi na predstavi, razgovarao sa autorom drame, Abdulahom Sidranom i shvatio da je riječ o nekoj vrsti autobiografskog djela. Vidio sam koliko, i nakon više od pedeset godina, ta trauma ostane u čovjeku. Posmatrajući stvari kroz prizmu poslednjih ratova, pokazuje se da je za nas Jugoslavija predstavljala najbolji okvir koji je, naravno, imao i svoju tamnu stranu. Predstavu otvara Titov govor kojim je, pomalo zamagljeno, ozvaničen prekid odnosa sa Staljinom i koji će se, na različite načine, reflektirati na živote tzv. malih ljudi.
Tamara Nikčević: Govorite o Titovom govoru na Petom kongresu KPJ, održanom u julu 1948. na Topčideru, koji Tito, uprkos činjenici da je jugoslovensko rukovodstvo bilo već odbacilo Rezolucija IB-a, završava riječima: Živio drug Staljin! Kako ste to razumijeli?
Oliver Frljić: Kao Titovo uvažavanje raalnosti da se taj radikalan rez nije mogao napraviti naglo, da se ljudima moralo dati vremena. Istovremeno, taj period se mogao iskoristiti za unutarpartijski obračun sa neistomišljenicima. Događaji koji su prethodili Petom kongresu KPJ su bili dramatični i često se, u sjenci individualnih tragedija golootočana, zaboravljaju manevri sovjetske vojske u blizini jugoslavenske granice i iščekivanje Staljinove okupacije FNRJ. Nama se te 1948. zaista moglo dogoditi ono što će se Mađarima desiti 1956.
Tamara Nikčević: Slušala sam: da nije bilo Golog otoka, cijela bi Jugoslavija bila Goli otok. Naravno, to ne opravdava brutalnosti prema zatvorenicima.
Oliver Frljić: Bilo bi jako dobro da i kazalište i svi ostali shvate zašto su se 1948. godine stvari događale upravo na taj način. Ako shvate, postoji nada da se nešto možda može i promijeniti. Jugoslavija je 1948. pokazala svoje najbolje lice, ali i našu – nas kao ljudi i naroda – mračnu stranu. Jer, u tadašnjem načinu obračuna sa političkim neprijateljima vidim klicu bestijalnosti koja će se ovdje dogoditi četrdesetak godina kasnije. Radeći na ovoj predstavi, moj cilj nije bio da kvalificiram ili diskvalificiraram to vrijeme; cilj mi je da pokažem njegovu kompleksnost. Možda je ta višeslojnost najvidljivija kroz lik oca: dok je prema predstavnicima vlasti servilan i snishodljiv, u obiteljskom se krugu pretvara u monstruma. Izgleda da u ljudskoj naravi nema puno toga dobrog.
Tamara Nikčević: U predstavi se držite Sidranovog teksta, što vam, kažu, nije manir.
Oliver Frljić: Jednostavno, tekst Abdulaha Sidrana mi je dozvolio da kažem sve što sam htio, tj. da ukažem na to kako se veliki društveni i historijski događaji prelamaju na mikrorazini, na porodici. Ovdje djeca vraćaju dugove svojih roditelja i kroz život – ni kriva ni dužna – nose tu vrstu pečata, neki vid oktroirane krivice. Već u prvom razgovoru, Sidran mi je sugerirao da izbacimo scenu u kojoj glavni lik, kroz razgovor sa psihijatrom, priča svoj život. Mislili smo da u današnje vrijeme to ne bi funkcioniralo. A i već je dosta komada rađeno na taj način. Zato sam se odlučio da dječak, koga tumači Vlastimir Đuza Stoiljković, ispriča priču iz današnje perspektive i da se, kroz sjećanja razočaranog čovjeka, vratimo u 1948.
Tamara Nikčević: Sidran je u svojoj drami napisao: “…baš ko što onaj pjesnik kaže: OZN-a sve dozna”. Naravno, pjesnik je Oskar Davičo, a riječ je o stihu iz Davičove poeme iz 1964, napisane u slavu Aleksandra Rankovića. Zašto ste imali potrebu da gledaocu saopštite ko je autor stiha?
Oliver Frljić: Zato što je Oskar Davičo jedan od mojih najdražih pjesnika, ali i zbog toga što sam navođenjem autora pokušao dodatno da naglasim višeznačnost i događaja i vremena. Stvari nikada nisu crno-bijele. Kada sam prvi put gledao film Emira Kusturice, pitao sam se o kome je pjesniku riječ. Otkrivši da je u pitanju Oskar Davičo, bio sam šokiran. Jer, dok Davičo s jedne strane govori: “Može li se biti živ i nevin…”, sa druge piše odu šefu zloglasne tajne policije, Aleksandru Rankoviću! To je ta višeslojnost o kojoj ovaj komad govori.
Tamara Nikčević: Glumac Miodrag Krstović je u vašoj predstavi istovremeno udbaški doušnik, oficir UDB-e i pop. Pretpostavljam da ni to nije slučajno?
Oliver Frljić: U pravu ste. Željeli smo da kažemo kako u tako koncipiranom sistemu svi mogu biti potencijalni potkazivači i policijski doušnici. Naravno, niko od nas nema iluziju o ulozi crkve koju je, saznaćemo kasnije, UDB-a koristila kako bi ljude lakše kontrolirala. U tom smislu, učinilo mi se zgodnim napraviti da isti glumac igra i dva lika udbaša i popa. Dalje nisam htio pocrtavati; sve je jasno.
Tamara Nikčević: Nedavno ste u Jugoslovenskom dramskom pozorištu gostovali sa svojom zagrebačkom postavkom Buđenja proljeća, koju je beogradska publika pozdravila ovacijama. Kasnije sam čula kako neki ovdašnji pozorišni ljudi žale što u Srbiji nema reditelja ko bi na taj način „razvalio“ SPC na koji ste vi to učinili sa Katoličkom crkvom.
Oliver Frljić: Dok sam bio mlađi, mama me nije puštala na ponoćku jer je bila član SKJ. Govorilo se – crkva zaglupljuje narod, ona je opijum za mase, što je, naravno, dosta vulgarna i pojednostavljena kritika religije. Na razini folklora, u to vrijeme mi je bilo jako uzbudljivo da osjetim tamjan, da imam veliki bor… Nakon raspada Jugoslavije, shvatio sam da ustvari nisam ništa propustio i da je moja mama bila u pravu. Kada su crkva i sveštena lica devedesetih počela da izlaze iz katakombi, mislili smo da imaju nešto jako pametno za reći; ali…
Tamara Nikčević: Zaključili smo da su komunisti donekle imali pravo što su ih držali u tim katakombama?
Oliver Frljić: Danas, kao, živimo u nekakvim sekularnim državama, ali sprega vlasti i crkve je tako jaka da je to nevjerojatno. U Hrvatskoj gotovo niko ne dovodi u pitanje ulogu Katoličke crkve koja je devedesetih godina, kao i SPC, otvoreno zagovarala rat i vodila ratnohuškačku politiku. Nisu propovijedali ekumenizam, nego su blagosiljali topove, vojske… U međuvremenu, saznali smo da postoje pedofilski skandali i župnici bi, kada se tako nešto otkrije, naprosto bili prebačeni u drugu župu i nastavili da rade sa djecom. Čitajući Buđenje proljeća, na marginama teksta sam primijetio da bi se moglo progovoriti o Katoličkoj crkvi kao jednoj od institucija koja formira seksualni identitet, o školi i obitelji i pokazati do čega sve može da dovede represija nad mladim ljudima. U teatru me zanimaju te stvari. Interesantno, devedesetih godina prošlog stoljeća, uprkos događajima, kazalište je u Hrvatskoj bilo do kraja depolitizirano i niko nije progovarao o društvenom kontekstu u kome živimo i o tome šta se zapravo događa. Kao reditelj sam se zapravo formirao gledajući to kazalište.
Tamara Nikčević: Na koji način? Rekli ste: e, tako neću?
Oliver Frljić: Rekao sam da tako neću raditi. Ako bi baš do toga došlo, volio bih da moje pozorišne režije prije imaju društveni nego umjetnički učinak. U trenutku kada počne govoriti o problemima koje ljudi prepoznaju, pozorište postaje relevantno. Godar kaže da svoje filmove vidi kao sredstvo klasne borbe i sa tim se slažem. Moje kazalište ima tu funkciju. Bio bih srećniji kada bi moj tetar promijenio nešto u svijesti pet ljudi, nego da kao kazališni reditelj ostanem upamćen još dva vijeka. Nemam želju da me nadživi sopstveni rad.
Tamara Nikčević: Vjerujete da pozorište zaista nešto može da promijeni?
Oliver Frljić: Rad u kazalištu je vid individualne pobune koja teško može bilo šta da promijeni. Ali, u pitanju je nešto što može da mi smiriti savjest. Ne može niko doći i reći da nisam pokušao, da se nisam spalio. To ostaje kao činjenica. Svjestan sam da ovaj posao ne mogu raditi vječno, jer bih se pretvorio u onoga za koga Bihnerov Robespijer kaže da mu je „revolucija postala roba“. Kada neke stvari prikaže, čovjek se, ako je dosledan, potroši, pa mora krenuti drugim putem. Stvari se dovedu do kraja i, kao u svađi, kada smo istrošili sve argumente ali se i dalje deremo, to urlanje gubi smisao.
Tamara Nikčević: Niste se valjda već umorili?!
Oliver Frljić: Ne, taman posla. Samo kažem. Vičem ja i dalje, urlam. U Zagrebu mi, recimo, nikada nisu oprostili što sam, povodom četrdeset godina izvođenja predstave Stilske vježbe, sa Perom Kvrgićem, rekao da takvo kazalište ne radi nikakve promjene, da ljude ne konfrontira sa nečim problematičnim. Gledaoci možda ne žele da ih se kritizira; žele da gledaju ono što potvrđuje neku vrstu društvenog konsenzusa. Svi se slažemo da nam je primat ulazak u EU i onda imamo predstavu koja tako nešto ne dovodi u pitanje; svi se slažemo da u proteklim ratovima treba individualizirati krivicu, a ja hoću da kažem da je zapravo postojalo biračko tijelo koje je određenu političku opciju dovelo na vlast. Radilo se o 60 do 80 posto stanovništva…
Tamara Nikčević: Govorite o kolektivnoj odgovornosti?
Oliver Frljić: Baš tako! Oni koji su ih delegirali svojim glasom, moraju snositi odgovornost za postupke svojih političkih vođa. Lijepo je da postoji Haški sud, ali ti kojima se sudi se nisu pojavili niotkuda; morala je postojati određena politička klima, neki glasovi “za”.
Tamara Nikčević: Enzensberger kaže da bez podrške “nedužnih civila” i njihovog oduševljanja, nacisti nikada ne bi došli na vlast. O tome govorite?
Oliver Frljić: Naravno. Ali, znate, kao što je nakon Drugog svjetskog rata, iako je ubijeno šest miliona Židova, ispalo da niko nije bio član Nacionalsocijalističke partije, tako danas niko nije bio član Socijalističke partije Srbije i Hrvatske demokratske zajednice. A ja volim ljude podsjećati za koga su glasali. Moja subotička predstava Kukavičluk govori o strahu od suočavanja. Predstava počinje Miloševićevim govorom sa Gazimestanu u kome on najavljuje rat. Koliko je tamo bilo ljudi? Gdje su oni danas?! E, to je pitanje na koje moje kazalište traži odgovor.
Tamara Nikčević: Kada govorite o tom svom konceptu angažovanog teatra, na koju se pozorišnu tradiciju naslanjate?
Oliver Frljić: Na politički teatar koji je ovdje postojao osamdesetih godina prošlog vijeka, a koji se dosta naslanjao na politički teatar s početka dvadesetog stoljeća. Dakle, na Brehta, na povjesne avangarde sa svim inovacijama koje su donijeli u kazališni jezik. Ali, i prema tome imam kritički odnos. Kukavičluk kritički govori o Šiptaru, predstavi Ljubiše Ristića koju je radio u Subotici 1986, o političkom kontekstu u kome je ona nastala, o Ristićevom KPGT-u, o ideji jedinstvenog kulturnog prostora, o inovacijama u kazališnom jeziku koje su iz toga išle… Imali ste multijezične predstave u kojima komunikacija nije uslovljena jezikom, nego njenom ukupnošću.
Tamara Nikčević: U Ristićevoj Misi u A-molu, osim srpsko-hrvatskog, govori se mađarski, ruski, njemački…
Oliver Frljić: Tačno, svi tekstovi su interpretirani u originalu. Kukavičluk te stvari pokušava revalorizirati u smislu da je jako bitno i ono što se dogodilo prije KPGT-a i ono što je došlo kasnije. Jer, pitanje je šta su sve ti ljudi radili, gdje su se našli, naročito kada je počeo rat. Ne mogu negirati Ristićeve zasluge u teatru, ali ne mogu zaboraviti ni njegov kasniji politički angažman.
Tamara Nikčević: Moram vam priznati da sam, kada sam gledala vašeg Oca na službenom putu, u jednom momentu pomislila: ovdje ima nešto od Ljubiše Ristića. Jesam li u pravu?
Oliver Frljić: Jeste i mislim da je možda u pitanju ta prepoznatljiva brza filmska montaža. Ali, mi smo radili u potpuno drugom političkom kontekstu. Osim toga, u Ocu nemate tako eksplicitnog bavljenja razdobljem u kome se radnja događa, kao što ga imate u Kukavičluku ili Proklet bio izdajica svoje domovine. U Kukavičluku se Ristićev Šiptar smješta u jedno vrijeme i pokušava napraviti paralela između događaja u političkom prostoru i načina na koji su se oni reflektirali na samo kazalište i kazališni jezik. U Proklet bio izdajica svoje domovine poslednja scena je neka vrsta međusobnog denunciranja glumaca koja je na ivici fikcije i realiteta. Glumci govore i nastupaju u svoje ime i jedni druge optužuju za razne stvari: od šovinizma preko političkog konvertiranja… Da, određuju me različite stvari: od Ristićevog KPGT-a, koji je najznačajniji jugoslovenski politički teatar, najinovativniji u sferi kazališnog jezika, pristupa maketingu i svega ostalog, do svih onih autora koji su se osamdesetoh godina formirali u odnosu spram politike i etike KPGT-a. Tu je, nesumnjivo, i mnogo međunarodnih autora koji su uticali na ovo što danas radi. I to je normalno. Jer, svaku predstavu gledamo kao iskustvo, kao komparaciju sa onim što smo gledali nekada. Jedino se na taj način može raditi. Nema apsolutno novog. Bilo bi smiješno da vam kažem da Oca na službenom putu radim bez ikakavog uticaja.
Tamara Nikčević: Znam da će vas to svi pitati, ali, kada smo već kod uticaja, neminovno je poređenja sa istoimenim filmom Emira Kusturice.
Oliver Frljić: Čim se zavjesa podigne, jasno je da predstava nema nikakve veze sa istoimenim filmom. Neposredno pred početak rada na predstavi, ponovo sam gledao Kusturičin film i shvatio da ne želim ući u tu vrstu realizma jer za tim nema potrebe. Jednostavno, nisam htio da idem na kazališnu adaptaciju filma. Kusturica je film radio po scenariju, ja po Sidranovom dramskom tekstu. Osim toga, film je nastao u drugom vremenu, tehnika je drugačija, različit je medij. Za razliku od Kusturice, predstavu smo radili nakon iskustva raspada Jugoslavije.
Tamara Nikčević: Koliko ta činjenica definiše vašu predstavu?
Oliver Frljić: Raditi Sidranov tekst osamdesetih godina prošlog vijeka nosilo je jednu vrstu rizika: bez obzira na liberalizaciju, Goli otok je još uvijek bila tabu-tema. U tom smislu nam je bilo lakše – ovaj rat razbio sve tabu-teme, otvorio sva pitanja. S druge strane, mnogi se ljudi danas ne sjećaju tog perida; osamdesetih je to još bilo reklativno svježe. Postavlja se pitanje kako ih vratiti u vrijeme u kome ste zbog pogrešne riječi gubili slobodu, nekada i glavu. Trudio sam se drugim kazališnim sredstvima dočarati atmosferu, tako da u predstavi oficiri UDB-e izlaze iz ormara, sanduka, na sceni je udbaški orkestar… Glumci u predstavi govore jezikom Bosne tog vremena i vjerujem da će na tu temu biti dosta komentara.
Tamara Nikčević: Zašto to mislite?
Oliver Frljić: Ljudi iz kazališnih krugova se najlakše na to zakače, kao da je jezik jedina komunikacija u teatru. Rekao sam u uvodu da jezičnu čistoću ostavljam nacionalistima, jer je to tema za njih. Mene ne zanima. Sve te jezike vrlo dobro razumijem i nije mi potreban prevodilac. Moj bosanski naglasak me je, početkom devedesetih, nažalost, bitno odredio u jednoj drugoj sredini.
Tamara Nikčević: U kojoj sredini?
Oliver Frljić: U Splitu, u koji sam otišao 1992, kada je počeo rat u Bosni. Kada bih progovorio, postajao sam stranac, time i manje vrijedan. Onda sam počeo insistirati na tom naglasku jer sam htio da, ako neko zaista sa tim ima problem, ako me ne uvažava zbog činjenice da govorim drugačije, onda je bolje da to odmah konstatujemo, bacimo karte na sto i raščistimo stvar. Bio sam ljut, bijesan.
Tamara Nikčević: Zbog situacije u kojoj ste se našli, rata, gubitka domovine?
Oliver Frljić: Imao sam puno razloga. Kao i za mnoge ljude, raspad Jugoslavije je i za mene bio traumatičan. Iamo sam šesnaest godina. Čim sam vidio susjede kako se naoružavaju, bilo mi je jasno da će se dogoditi nešto strašno. Onako, po Čehovljevoj dramaturgiji. Bilo mi je čudno da moji prijatelji odjednom znaju šta su po nacionalnosti, da Srbi i Hrvati govore kako Bosna nije njihova matična država, da JNA, tokom povlačenja iz Slovenije, odjednom prestaje da bude „naša“ i počinje da brani neke druge interese… Čudio sam se tom naglom naoružavanju, organiziranju straža u gradu u kome smo se svi poznavali… Pitao sam se od koga se mi to branimo, zašto svaka ulica odjednom ima svoju odbranu, gdje se izgubilo bratstvo-jedinstvo.
Tamara Nikčević: Kako ste napustili Travnik?
Oliver Frljić: Osamnaest sati sam autobusom putovao od Travnika do Splita. Moj razred je odjednom ne prepolovljen, nego su morali da spoje dva, tri odjeljenja da bi nas bilo dovoljno za jedno. Ljudi su odlazili. Roditelji su odlučili da je najbolje da odem i ja. Otišao sam, a sestra i oni su ostali u Travniku vjerujući da sve to neće dugo trajati. A trajalo je. Od granata su se najprije sakrivali u nekom improviziranom skloništu u špaizu, što danas djeluje jako smiješno; kasnije su odlazili u gradsko sklonište izgrađeno tokom rata. Govorili su da je u tim situacijama najgora nemoć i poniženost koju osjetite dok padaju granate i dok mislite – valjda neće. Na kraju su napustili Travnik i Bosnu, završivši kao izbjeglice u Njemačkoj, a onda i u Americi. Danas žive u Teksasu, tako da smo raštrkani po svijetu. Kada govorim o ratnim traumama, nedavno sam u Zenici, gdje trenutno radim predstavu, razgovarao sa glumcima o tome šta se devedesetih godina ovdje zapravo dogodilo. Nevjerojatno, rat su prikazivali kao dobro zezanje! To ne volim. “Slušajući vas, dođe mi žao što tokom rata nisam bio sa vama; ali, dajte da pitamo nekog čovjeka koji je ostao bez noge, koji je izgubio dijete, oca…” – rekao sam.
Tamara Nikčević: Zar vam nije jasno zašto govore na taj način?!
Oliver Frljić: Jeste, naravno, ali… Razumijem traumatično iskustvo i pokušaj da stvari racionalizirate kroz potiskivanje, šalu ili selektivno pamćenje. Kada smo tu temu kasnije otvorili na pravi način, došli smo do suštine. Vraćajući se, tokom rata, povremeno u Travnik i vidjevši šta se sve dogodilo sa ljudima, u šta su se pretvorili, shvatio da je moj rodni grad, kao uostalom i cijela Bosna, postao neprepoznatljiv. Suživot je shvaćen kao neka vrsta vanjske prisile i imam utisak da kao državu, Bosnu više niko ozbiljno ne doživljava; kao da je svi smatraju – privremenim stanjem.
Tamara Nikčević: A privremena stanja, poznato je, najduže traju. Staljin je, recimo, za genralnog sekretara KP SSSR-a postavljen privremeno, na šest mjeseci; ostao je trideset godina, pobivši usput milione ljudi. Umalo da nastrada i vaš junak, Mahmut Zolj, otac na službenom putu.
Oliver Frljić: Eto, vidite, srećom je “preživio”. Tako je, zahvaljujući Sidranu i Kusturici, napravljena jedna od najljepših jugoslovenskih filmskih priča.
Tamara Nikčević: Kako danas gledate na Jugoslaviju? Jesmo li srećniji u ovim svojim malim samostalnim kiosk-državama?
Oliver Frljić: Nemam jugonostalgični sentiment, ali sam svjestan da je u Jugoslaviji postojala zanimljiva dinamika. U toj se razmjeni događalo mnogo toga. Bojim se da se u onome što ste nazvali kiosk-državama nisu pojavile neke naročito relevantne stvari, pogotovu u međunarodnom smilsu. U Jugoslaviji smo imali i Žiku Pavlovića i Želimira Žilnika i Dušana Makavejeva i Sašu Petrovića i volio bih kada bi svaka od ovih novih država imala makar po njih četvoricu. Ne treba više. Ali, nekako nema. Ili je možda sve stvar moje neinformiranosti. Postoji tu još nešto: pitam se čime to sadašnja samostalna Hrvatska, Srbija, Bosna ili Slovenija mogu opravdati ijedan ljudski život. Nijedan kvadratni centimetar nije vrijedan života. A nas se uči drugačije. Cijela ta frazeologija o ugradnji ljudskog života u temelje države mi je, moram priznati – odvratna.
Tamara Nikčević: U tim novonastalim i komplikovanim okolnostima, kako sebe definišete: kao bosanskog, hrvatskog ili jugoslovenskog reditelja?
Oliver Frljić: Nemam potrebu za tom vrstom definiranja. Da li je neko Crnogorac, Makedonac, Bošnjak ili Slovenac doživljavam na isti način kao da kaže kako je vodionstalater ili pjesnik; jednostavno, ne interesuje me. Za ove prostore sam vezan prvenstveno zbog jezika i jezik je nešto što me određuje. Kao reditelj, danas radim u Podgorici, Ljubljani, Zenici, Subotici, Splitu, Beogradu… Jezik mojih predstava je jezik koji ljudi razumiju. Kao što su, sudeći po sinoćnjim reakcijama beogradske publike, razumijeli Oca na službenom putu.
Tamara Nikčević: Da, umalo da zaboravim: u predstavi se nekoliko puta, doduše u izmijenjenom aranžmanu, ponavlja pjesma Uz maršala Tita. Znate li ko ju je komponovao?
Oliver Frljić: Napisao ju je Vladimir Nazor; ne znam ko je kompozitor.
Tamara Nikčević: Oskar Danon.
Oliver Frljić: Ta pjesma i danas ima prepoznatljivost, jačinu i snagu. Ne znam da li ste primijetili, ali iza naših ratova devedesetih, osim žrtava, nije ostalo ništa.
Tamara Nikčević: Vjerovatno zato što u njima nije bilo ničeg herojskog. Samo – banalnost zla.
Oliver Frljić: I banalnost “tisutljećnih snova”. Ako je današnja Hrvatska realizacija tog tisućljetnjeg sna, zamolio bih Hrvate da sledeći put sanjaju malo bolje.
BH Dani, 08.04.2011.
Peščanik.net, 06.01.2012.
