Seri po narodu, foto: Slavica MIletić
Seri po narodu, foto: Slavica MIletić

Što je, prema izvještaju Hine, predsjednik Sabora Gordan Jandroković rekao okupljenima na obilježavanju 33. obljetnice osnutka HDZ-a u Karlovcu?

Nonjo je, prema izvještaju Hine, saopćio „da je jedino HDZ, u uvjetima preklapajućih kriza COVID-a 19, potresa, energetske i prehrambene krize, te inflatornih pritisaka uvjetovanih ruskom agresijom mogao u državi voditi politiku koja je dala brze i učinkovite odgovore na sve izazove“.

Kakvi su – ako ne idemo u širinu, nego se držimo samo nekih kriznih izazova – u Hrvatskoj bili konkretni odgovori na „preklapajuće krize“ izazvane COVID-om 19 i potresom na Baniji?

Hrvatska je po broju umrlih od COVID-a 19 u odnosu na broj stanovnika bila u samome svjetskom vrhu, a kroz više od dvije godine od potresa izgrađeno je svega šest (6) kuća obiteljima koje su ostale bez krova nad glavom, što je po demonstriranoj neefikasnosti također svjetski rekord.

Tko je – da utvrdimo gradivo – za takve „brze i učinkovite odgovore na izazove“ zaslužan?

„Jedino HDZ“, kaže Njonjo, prema izvještaju Hine.

I što je zatim Njonjo, prema izvještaju Hine, okupljenima poručio?

Njonjo je poručio: „Nemojmo nasjesti na kontinuirane napade koji stvari u Hrvatskoj prikazuju na najgori mogući način. Budimo objektivni i bez straha prikazujmo uspjehe u razdoblju do izbora, kontinuirano, moramo biti spremni na političku borbu koja je pred nama.“

Kako je onda trebao glasiti naslov izvještaja Hine o kojemu je riječ?

Naslov je trebao glasiti: „Prionimo kenjanju!“

A zašto nije tako glasio?

Zato što Hina, kao objektivna informativna agencija, suho registrira istupe političara, a ne upućuje na njihovu suštinu.

Zbog čega bi naslov „Prionimo kenjanju!“ upućivao na suštinu?

Zbog toga što Njonjo poziva hadezeovce da nedvojbeno katastrofalne „odgovore na izazove“ – kao što su maksimalan broj mrtvih od virusne zaraze ili minimalan broj kuća izgrađenih nakon potresa – prikazuju kao nevjerojatne uspjehe. Također i da to čine „kontinuirano“, „u razdoblju do izbora“, te na taj način vode „političku borbu koja je pred nama“. Dakle da junački kenjaju.

Po čemu još vidimo da Njonjo poziva stranačko članstvo na masovno odavanje kenjanju?

Po tome što kaže: „budimo objektivni“ dok to činimo i prepuštajmo se kenjanju „bez straha“. Drugim riječima: ne trebamo se plašiti stvarnosti, jer smo od nje potpuno distancirani i nemamo nikakvih obaveza prema istini koju ona sa sobom nosi. Njonjo zna da je odsustvo brige za istinu od suštinske važnosti za kenjanje. Kao i da je dobitna formula uspješna kenjanja ona kada i sam lažov povjeruje u obmane koje širi, to jest kada je „objektivan“.

Što ako se ipak zadrži nekakav, makar najskromniji respekt prema istini?

Tada dolazi do „kontinuiranih napada“. Tada se „stvari u Hrvatskoj prikazuju na najgori mogući način“, na primjer iznošenjem tvrdnji da je zemlja bila u svjetskom vrhu po broju umrlih od COVID-a 19 ili da je u skoro dvije i pol godine obnove na Baniji podignuto tek šest (6) kuća. Ukoliko su to gole i nepobitne činjenice, tim gore po njih. One imaju biti nadvladane organiziranim stranačkim kenjanjem, poput suda da je HDZ-ova vlada „dala brze i učinkovite odgovore na sve izazove“ i slično.

Tko je još osim Njonje, prema izvještaju Hine, govorio na spomenutom skupu?

Govorio je premijer Andrej Plenković. Istaknuo je da „jedino HDZ“ ima pravo na „osjećaj zadovoljstva realiziranog uspjeha u provedbi svih krupnih, bitnih i strateških projekata u zemlji“. I još: „To govorimo s pozicije vlade koja je zemlju dovela među 15 najrazvijenijih zemalja“, rekao je Plenković, kako stoji u izvještaju Hine.

Otkud AP-u podatak da je Hrvatska „među 15 najrazvijenijih zemalja“?

To se ne zna. U povijesti ljudskog roda taj podatak spomenut je samo jednom, i to u govoru AP-a pred karlovačkim hadezeovcima. Niti jedan drugi dokaz ili pokazatelj, a kamoli nekakva mjerodavna rang lista – barem ne takva koji bi bila u dosluhu s realnošću i zdravim razumom – ne upućuje na išta slično.

Ako ne postoji ni jedan dokaz ili pokazatelj koji potvrđuje da je Hrvatska „među 15 najrazvijenijih zemalja“, a premijer se ipak hvali da je njegova vlada „zemlju dovela među 15 najrazvijenijih zemalja“, što to ustvari znači?

Znači da kenja sve u šesnaest, naravno. A sudeći po jednoj intrigantnoj rečenici u izvještaju Hine, obavezao je sveukupno ljudstvo HDZ-a da se u predstojećem razdoblju što zdušnije upusti u istu aktivnost.

Koja je to intrigantna rečenica?

„Dužnosnike stranke i članstvo pozvao je da u narednih 1,5 godina do izbora iskoriste svaku priliku da ukazuju na ogromne uspjehe, s ciljem daljnjeg jačanja povjerenja građana u HDZ koji, tvrdi Plenković, vodi Hrvatsku u smjeru prosperiteta.“

Kako bi glasio njen sažetak?

Glasio bi: „Prionimo kenjanju!“

A zašto smo tu rečenicu iz izvještaja Hine – dakle njenu nekomprimiranu verziju – proglasili intrigantnom?

Zato što bi se iz njezina sadržaja i razbarušene strukture mogao steći utisak da izvjestilac podjebava onoga o kojem izvještava. Opis iz kojega javnost saznaje kako politički vođa nagovara članove partije da „iskoriste svaku priliku da ukazuju na ogromne uspjehe“, ako se već ne radi o zapisniku sa sjednice CK KPJ iz listopada 1947., djeluje kao da je pristigao iz radionice Iljfa i Petrova, ili da je prepisan iz „Povijesti Stranke umjerenog napretka u granicama zakona“ Jaroslava Hašeka, skupa s onim vođenjem države „u smjeru prosperiteta“. Ali nije. Čak i ako je smjerao prcati AP-a, izvjestilac nije imao razloga iskakati iz realističkog žanra.

Zbog čega?

Zbog toga što hrvatski premijer uistinu kenja, i to toliko da je besmisleno stvar naglašavati dodatnom ironijskom intonacijom. Budući da u potpunosti bagatelizira realnost, da na stvarnost potkrijepljenu činjenicama ne daje pišljiva boba – što je preduvjet za nesputano kenjanje – sam glavni akter brine se za ugođaj narcističke farse. Dok paradira pred kamerama i gladnim žurnalistima, on ujedno i parodira samoga sebe, a da o tome nema izgrađenu svijest. Ironija je, što bi se reklo, u oku promatrača. Ono sve takve prizore ili nepogrešivo prepoznaje, ili im – u slučaju problema s inteligencijom i dioptrijom – slijepo vjeruje.

O kakvim prizorima govorimo?

O onima, na primjer, kada se suočiš s kritikama vlastita rada, pa počneš kenjati da su kritičari rusofili; ili kad si okružen korumpiranim ministrima, pa kenjaš da su priče o korupciji usmjerene na „destabilizaciju države“; ili kada najaviš zakonske promjene koje će „curenje informacija“ tretirati kao kazneno djelo, pa kreneš kenjati da to nije usmjereno protiv novinara; ili kad vlada kojom rukovodiš stvori takve socijalne i političke prilike u zemlji da svatko mlad i pokretan poželi iz nje pobjeći glavom bez obzira, a ti zanosno kenjaš o općem „podizanju standarda“ i plasmanu Hrvatske „među 15 najrazvijenijih zemalja“… Glupo je nabrajati, jer ničeg osim toga zapravo i nema.

Možemo li onda zaključiti da kenjanje čini samu bit današnje HDZ-ove politike?

Ne samo današnje. Njime je obilježena cijela povijest partije. Od čega se drugog sastojala Tuđmanova državotvorna misija nego od intenzivnog kenjanja o sudbinskoj važnosti nacionalnih mitova, i to po oprobanoj kršćanskoj špranci: od izabranog naroda, preko obećane zemlje, pa do paketa neprijatelja i ukazanja Mesije koji će sve to razriješiti u hepi endu. Tu zadnju ulogu je, dakako, namijenio svojoj skromnoj ličnosti.

Ako je to tako, ako se radi o stalnom i sveobuhvatnom angažmana, zašto su se onda Njonjo i AP u Karlovcu upustili u agresivnu agitaciju? Čemu dodatno mobiliziranje? Zašto Njonjo poziva stranačko članstvo da „bez straha prikazuje uspjehe“, a AP da „iskoriste svaku priliku da ukazuju na ogromne uspjehe“ kad se to ionako čini?

Zato što približavanje izbora nameće obavezu hipertrofije. Počinje rad u tri smjene. Počinje solidarno udarništvo. Počinju rekordna prebacivanja normi. Više nego hadezeovce, to bi moralo brinuti ostatak stanovništva, jer će, sudeći po karlovačkoj uvertiri, trebati misliti i o spašavanju živih glava. Kenjanje je, rekosmo, regularan model HDZ-ova obnašanja vlasti. Ali kada krene izborna kampanja, radi se o izvanrednom sranju.

Novosti, 24.02.2023.

Peščanik.net, 01.03.2023.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)