Zagrebački poslovni razgovor Ive Josipovića i Aleksandra Vučića
– Pa kako ste, gospodine Vučiću? Kako se osjećate u Zagrebu?
– Hvala na pitanju, gospodine predsedniče, bolje nego kod kuće. Evo ceo dan sam ovde, a niko da me opsuje ili da vikne „Uaaaa, izdajico!“
– Zašto bi vam to netko dovikivao?
– Znate kakav je taj naš neuki i nesrećni svet… Napunili mu glavu da sam ja prodo Kosovo, a narod ko narod, poverovo.
– A vi još niste prodali Kosovo?
– Naravski da nisam.
– A gdje je zapelo?
– Kako to mislite?
– Niste se mogli dogovoriti oko cijene ili nemate čiste papire?
– Kakve papire?
– Pa oko autorskih prava. Ako vam po tom pitanju nešto zapne, slobodno se javite. Mi ovdje imamo uhodan posao. Evo izvolite vizit-kartu!
– Hvala, ali neće biti potrebe. Ja, naime, ne prodajem ništa pa tako ni Kosovo. Ja samo priznajem realnost, a to neki ljudi neće ili ne mogu da razumeju.
– Sjajno ste se dosjetili, baš sjajno.
– Čega sam se dosetio?
– Pa toga da priznate Kosovo, ali pod drugim imenom.
– Kakvim drugim imenom?
– Zar niste sami rekli: Realnost. Baš dobro zvuči: Republika Realnost.
– Ništa ja neću da priznam, pa ni tu vašu republiku.
– Kako mislite: moju?
– Pa vi ste je maločas izmislili.
– Nismo se razumjeli. Ja sam shvatio da ste vi, iz razumljivih razloga, smislili ime pod
kojim ćete priznati Kosovo…
– Rekao sam vam: neću da priznam Kosovo, jer to od mene niko i ne traži, a pogotovo neću da ga priznam pod tim vašim nadrealnim imenom!
– Nema razloga za ljutnju, dragi prijatelju! Ja sam samo htio biti kooperativan. Evo, ovako ćemo: ja ću zaštiti naziv Republika Realnost kao svoje intelektualno vlasništvo, a vama ću ga – kad god poželite! – rado ustupiti po najpovoljnijim uvjetima. Evo izvolite vizit-kartu!
– Ali dali ste mi već jednu…
– Neka vam se nađe. Bit će mi osobito zadovoljstvo poslovati s vama.
– Izvinite, ali ja nisam došao po tom poslu. Batalimo Kosovo, razgovarajmo o našoj zajedničkoj budućnosti i saradnji, o Srbiji i Hrvatskoj koje su kičma regiona. Nadam se da se slažemo oko toga, bez obzira na neka bolna pitanja iz prošlosti oko kojih ne moramo da se složimo.
– A zašto se ne bismo složili?! Važno je samo da se utvrdi o kakvim se bolnim pitanjima radi, je li riječ o skoliozi ili o spondilozi, pa ćemo onda vidjeti što i kako dalje s tom našom regionalnom kralježnicom…
– Nemojte da gubimo vreme na istoriju bolesti. Dogovorimo se da je ta kičma od dana današnjeg zdrava i hajde da krenemo u nove zajedničke poslove.
– Slažem se. Imate neki prijedlog?
– Pa ako smo se dogovorili da smo mi kičma regiona, šta ide uz kičmu?
– Mislite na trgovinu ortopedskim pomagalima?
– Opet vi vraćate na bolest! Ja vam, čoveče, govorim o zdravoj kičmi. A uz zdravu
kičmu ide šta? Zdrava puška! A da bi puška bila zdrava, ona ne sme da trune u magacinu, već treba šta? Da puca!
– Pa ne mislite valjda da pucamo jedni na druge…
– Ma jok! Mi ćemo da prodajemo oružje, a drugi neka pucaju! Predlažem vam, dakle, da startujemo sa vojnom saradnjom, da se dogovorimo o zajedničkom nastupu na trećim tržištima.
– Ali mi već sami dosta uspješno nastupamo…
– Nemojte meni da pričate. Ako mislite da je uspeh to što su vas uhvatili da prodajete oružje sirijskim pobunjenicima…
– Ali mi nismo prodali nikome u Siriji nego Jordanu…
– Kog će vam đavola Jordanija? Šta će vam uopšte posrednici? Ako nastupimo zajedno, eliminišemo posrednike i postižemo bolju cenu! Prodajemo direktno u Siriji!
– Ali kako kad postoji embargo?
– Postoji embargo, ali postoji i rat. A da bi se vodio rat, potrebno je oružje. Vi imate oružje, mi imamo oružje. Imaju ga i Rusi i Amerikanci, ali ne smeju direktno da ga prodaju, jer jedni druge drže za znate već šta.
– Ali ne smijemo ni mi…
– Pa ne prodajemo mi oružje zato da bi Sirijci ratovali već zato da mi ne bismo. Objasnimo lepo i NATO-u i Rusima i Kinezima i Arapima i Izraelcima i Irancima i Severnoj Koreji i Južnoj Africi i svim zainteresovanim stranama da nije nama do para od trgovine već da mi hoćemo da se rešimo našeg oružja zato što želimo da doprinesemo demilitarizaciji, trajnom miru i stabilnosti u regionu. A usput omogućujemo da rat za koji su svi skupa zainteresovani ima čime da se vodi. I niko ne može da nas optuži za pristrasnost jer pošteno prodajemo i Asadu i ovima što su protiv njega. A to možemo samo ako zajednički nastupimo.
– Ali ako naoružavamo obje strane, radimo na tome da u ratu ne bude pobjednika. To onda ne može završiti nikako osim podjelom Sirije.
– Ako dođe vreme deobe, Sirija će, prijatelju, da se podeli i bez nas. Nećemo mi da delimo Siriju već Nobelovu nagradu za mir.
– Za kakav mir?
– Za mir na Balkanu.
– Čujte, razmislit ću… A vama, za svaki slučaj, evo moja vizit-karta.
Audio: Predrag Lucić čita svoj tekst.
Radio Slobodna Evropa, 01.05.2013.
Peščanik.net, 01.05.2013.