Foto: Rade Vilimonović

Foto: Rade Vilimonović

Uskoro će se navršiti pet godina otkako je N.M. nestao iz Hrvatske. Istini za volju, obljetnica nije vrijedna obilježavanja, jer gotovo nitko u ovoj zemlji nije primijetio da ga nema, kao što, da je N.M. i dalje u Hrvatskoj, skoro nitko ne bi primijetio da je tu. Premda se praktički čitav život bavio javnim poslom, N.M. se izvještio u tome da njime ne ostavlja nikakva traga, da učinak njegova djela bude usuglašen s njegovom sposobnošću da vlastitu političku (pa i fizičku) egzistenciju učini nezamjetnom.

Uskoro će se navršiti i pet godina otkako sam u tekstu pod naslovom ‘20.000 eura pod morem’ N.M.-a – tada s punim imenom i prezimenom, jer još nije bio evidentiran kao nestala osoba – prilično neuviđavno svrstao među ološ, doduše strogo naglašavajući kako je riječ o upravljačko-klasnoj, a ne karakternoj markaciji, pa stoga i rečeni N.M., kako sam napomenuo, ‘nije ološ u osobnome, već u strukturalnom smislu’.

Naprotiv, u osobnom se pogledu za N.M.-a ne može reći ništa naročito loše. Kao ni ništa naročito dobro. Spadao je u garnituru političara privrženih umjereno intoniranoj praznini, opsesivno posvećenih jedino karijernoj problematici, za koje se unaprijed moglo znati da neće proizvoditi društvenu štetu, a ni raditi na društvenu korist. Savjesnog birača to je stavljalo pred bezmalo nerješiv izazov: argumente zbog kojih bi bio protiv njega bilo je jednako teško pronaći kao i razloge zbog kojih bi ga podržao.

Do sredine 2013. godine N.M. je bio potpredsjednik Vlade RH za vanjsku i europsku politiku – u eri kada je, uzgred budi rečeno, umjesto Ministarstva vanjskih poslova dovoljno da Hrvatska ima pamtljivu mejl-adresu preko koje bi se primale direktive i slali centrali izvještaji o učinjenome – da bi zatim kao ‘predstavnik Hrvatske’ bio nominiran za člana Europske komisije, ministra u nadnacionalnoj vladi, uz mjesečni dohodak koji je otprilike trideset puta veći od prosječne plaće u N.M.-ovoj matičnoj zemlji.

N.M. se u hodu prestrojio iz pozicije povjerenika za zaštitu potrošača na funkciju povjerenika za međunarodnu suradnju i razvoj, a eventualna primisao da ‘zaštita potrošača’ nema bogzna kakvih dodirnih točaka s ‘međunarodnom suradnjom i razvojem’, neće umanjiti njegovu vjerodostojnost i ekspertnu nužnost. On je, naime, raspolagao takozvanom nacionalnom legitimacijom, uz koju se stručnosti ne gleda u zube, pa je i njegovo pristupanje odajama europske birokratske aristokracije u domaji na sva zvona reklamirano kao kolektivno postignuće, kao ‘narodni uspjeh’, kao izniman doprinos nacionalnoj časti, jer sada, nakon stoljetnih snova i traumatičnih balkanskih agonija, u utvrdi zapadne političke moći, eto, ordinira i ‘predstavnik Hrvatske’.

Razumije se, ‘Hrvatska’ je tu entitet iz kojeg su isključeni građani, koje glede N.M.-ove ‘predstavničke’ uloge nitko nije pitao za mišljenje. Naprosto, nacionalna je politička klasa – shodno trenutnim odnosima snaga – delegirala N.M.-a u sastav internacionalne političke klase, što će reći da je on postao ‘predstavnik Hrvatske’ zahvaljujući odstranjivanju staromodno shvaćena ‘naroda’ iz poslova političkoga odlučivanja, ispilivši se kao još jedan sretan rezultat procesa samooplodnje vladajuće oligarhije.

Umjesto učešća u nacionalnim političkim utakmicama, pred N.M.-om je sada bio međunarodni turnir, Grand šljam, gdje su pravila takva da, kada se jednom kvalificiraš, nitko ne gubi i ne ispada, a radi sigurnosti premija tribine su podrobno očišćene od publike. ‘Politička arena’ je iz sentimentalnih razloga zadržana historijska fraza (a inače pogodna da se pohrani u kakvome muzeju drevnih retoričkih rekvizita) za mnoštvo koruptivnih spona među sigurnim dobitnicima. Kada i dođe do klanja među konkurencijom, ona ostaju u privatnim i klanskim sferama, i sigurno je da na ishod neće utjecati oni koji su akterima tobože ‘ukazali povjerenje’, oni koje ovi tobože ‘zastupaju’, naime oni zbog čije je tobožnje dobrobiti čitav samodovoljni sustav izgrađen.

I tako je N.M., ni od koga izabrani izabranik, ugužen u marcipansku mrežu planetarne birokracije, nestao bez traga i glasa. Skoro pet godina nitko ga nije čuo ni vidio, makar nitko nije imao ni osobitu potrebu da ga vidi i čuje. Hrvatska se odavno nije suočila s beznačajnijim gubitkom. Ispraćen jednim tabloidno-proročanskim novinskim naslovom – ‘20.000 eura pod morem’ – potonuo je u oceansku dubinu međunarodnoga pogona za proizvodnju sadašnjosti. Dakako, sa savršeno jasnom računicom: jedan mandat – jedan milijun. Plus putovanja u egzotične krajeve.

A kada se mandat približio kraju, N.M. se iznenada opet ukazao. Kakvo iznenađenje! Prije nekoliko dana oglasio se intervjuom u Novom listu i već u naslovu nas informirao da – bez obzira na istek mandata – ‘karijeru nastavlja(m) u međunarodnim institucijama’. Kako neočekivano! Krajnje uviđavan, N.M. je nakratko izašao iz dužnosničke ilegale da udahne friški hrvatski zrak i obavijesti one koji su mu ‘ukazali povjerenje’ o nastavku svoje nestalosti.

Čak ni beskonfliktna novinarka Novog lista nije odoljela napasti da pusti zlobi na volju, ne bi li, upornim spominjanjem angažmana estradne zvijezde na projektima ‘međunarodne suradnje i razvoja’, naglasila kapitalni značaj N.M.-ove low profile misije. Prvo pitanje: ‘Više ‘šušura’ u javnosti izazvala je vaša fotografija s Rihannom nego sve ostalo što ste dosad napravili.’ Drugo pitanje: ‘’Celebritiji’ mogu puno pomoći u vašem poslu.’ Treće pitanje: ‘Tako je, eto, Rihanna naše građane podsjetila da ste vi u Komisiji i da tamo nešto radite. Možete li im vi reći što radite?’ Četvrto pitanje: ‘Premijer Plenković je sigurno jedan od onih koji i bez Rihanne znaju što radite…’

N.M. je, međutim, staloženo odbio napade, sipajući u diktafon toliku količinu pomno ispeglanih ispraznosti da sam vjerojatno jedini čitatelj koji je, doduše zbog mazohističkih pobuda, izdržao do kraja teksta. U njemu je samo jedna važna novost: iako mu političke prilike u zemlji ne idu na ruku, te ne očekuje da će mu HDZ-ova vlada izdati nacionalnu vjerodajnicu za sljedeći mandat, N.M. se ne namjerava vratiti u Hrvatsku. ‘Ono što okvirno računam, više za sebe nego u dogovoru s bilo kim, nastavak je karijere ne u europskim, nego negdje u međunarodnim institucijama…’

Divan opis jazbine za udomljavanje nestalih osoba: ‘negdje u međunarodnim institucijama’… Drugim riječima, N.M. će se iz EU-a prebaciti u UN, a ako ga tkogod od onih koje je ‘reprezentirao’ pošalje u PM, on to neće čuti, jer će biti daleko. Nacionalna legitimacija više nije nužna, jer boravimo u višim zonama rukovođenja globalnim kaosom, tamo gdje se u vertikalnom smjeru pruža klijentelističko-korupcijski lanac koji će, za potrebe šire publike, biti nazvan demokratskom procedurom.

Presudna je N.M.-ova nepokolebljiva vjera u vlastitu neizbježnost: ‘Mislim da sa svojim osobnim angažmanom, vezama i poznanstvima velikog broja svjetskih lidera, mogu biti dobar komunikator i koordinator razvojnih pomoći.’ Osim toga: ‘Ovaj posao izuzetno volim i želim ga na neki sličan način nastaviti raditi.’

A koji je to zapravo posao? To je prije svega ‘posao na otklanjanju uzroka siromaštva’, hladno precizira N.M. Na otklanjanju čega?! Siromaštva, for God’s sake, ‘posao na otklanjanju uzroka siromaštva’! Šifra: jedan mandat – jedan milijun. Plus putovanja u egzotične krajeve.

Time je perverzija dostojno zaokružena, utoliko više što N.M. ne spada u tipove koji bi dragovoljno otklizali u samoironiju. Imamo tako privilegiju pratiti egzemplarnu pripovijest hrvatskoga političkog atlete koji smrtnom ozbiljnošću – nesvjestan kolikim intenzitetom građanina prosječnog prca u mozak – ispunjava svoj ugovor sa sudbinom i ostvaruje mladalačke fantazme o humanitarnom parazitiranju najvišega ranga.

Kada si dovoljno obdaren talentom za adaptaciju, vučna služba biografije klizi kao po loju, od ranog činovništva u Republičkome komitetu, preko sudioništva u diplomatskim divizijama Franje Tuđmana, preko stranačkog ustoličenja u resoru vanjskih poslova, pa do dospijeća u bajkovite urede svjetske administrativne elite, u rajske poljane za ‘komunikatore’ i ‘koordinatore’, gdje su na cijeni finiji maniri, a svaki je vid radikalnosti omražen, izuzev fanatičnog karijerizma. Očekuje li se pouka, ona glasi da preduvjet uspjeha leži u otklanjanju problema koji se zove kičma.

Ali što da čini staromodno shvaćeni ‘narod’ kojemu je, makar ga nitko nije pitao za mišljenje, subjekt iz sorte ološa bio ‘predstavnik’? Treba li se ‘narod’ osjećati poput bukove građe koja je N.M.-u poslužila kao odskočna daska? To će mu, bude li sreće, uskoro objasniti Rihanna.

Novosti, 28.04.2018.

Peščanik.net, 30.04.2018.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)