Sve ovo o čemu govori Dž. Asanž je dosadno, ne veruju mu mnogo ni građani Čačka – a tamo se spremaju da ga proglase počasnim građaninom. Taj momak ne zna kako opšte diplomate, a ni samim diplomatama ne može se mnogo verovati.

Raspisale se novine o američkom ambasadoru K. Manteru koji navodno doktora V. Koštunicu optužuje da je palio Beograd i američku ambasadu. Ne, nije jedini doktor K. tada bio aktivan, ima ih najmanje trojica, tu su i vojvoda Toma N. i mitropolit Amfilohije koji su na molebanu u hramu sv. Save harangirali masu. Svi znamo, gledali smo svojim očima. I sada doktor K. jedini kriv.

Druga vest nam zadaje više muke jer u svojim istraživanjima zapinjemo s tim. Navodno su ministri Dinkić i Dačić u vreme čestih poseta Moskvi – oko izbora i posle – imali neki neobičan događaj. Dačić je pokazao neku ceduljicu – to se na ruskom zove bumaška – na kojoj je pisalo – „Rusi ne žele Tadića za premijera“. Ta ceduljica je problem; ima li je ili nema. Znamo sve ostalo – ne Tadić nego Dačić je postao premijer. U svakom slučaju ceduljica ili bumaška je važna jer bez nje nagađanjima kraja biti neće – a mi se nagađanja klonimo kao đavo krsta.

Vekovima se traga za onom ceduljicom koju je, prema istoriji, Kleopatra dala nekome iz pretorijanske garde pred šatorom u kome je spavao imperator Cezar Avgust. Ušla je u šator, bila je neodoljivo lepa a ruke su joj mirisale na mošus. Ne zna se ni na kom jeziku je ceduljica napisana jer je lepa Egipćanka znala mnogo koptskih dijalekata. Sve je to znao veliki filozof Blez Paskal koji je ostavio zapis: „Da je Kleopatrin nos bio manji, koliko bi ratova svet bio pošteđen, i koliko bi manje krvi bilo proliveno “. Sudbina imperije se odlučivala u tom šatoru – i sve je otišlo u haos. To su sitnice, ali one – te bumaške posebno – menjaju sudbinu zemlje.

Drugi primer je još značajjniji. Bio je jedan profesor BU koga smo voleli, član dične SANU, koji nam je početkom 80-tih godina terao suze na oči pričama o zločincu Lenjinu koji je navodno naredio da se car Nikolaj s porodicom i bolesnim sinom Aleksejem – patilo je dete od grozne leukemije – masakriraju u gradu Jekaterinburgu, u podrumu dvorca spahije Ipatjeva. Masakr je bio stravičan. Taj se grad potom zvao Sverdlovsk i u njemu je B.N. Jeljcin, sve dok je bilo SSSR-a, bio prvi Oblasnog komiteta Parije. Ušla je armija admirala Kočaka i oterala boljševike ali ništa ne znamo – debele tomove vojnog sudije Sokolova smo čitali, i knjige francuskog akademika Anri Troja, ali nigde nema ceduljice sa Lenjinovom naredbom. Nedavno je s univerziteta u Oksfordu saopšteno da i oni ne raspolažu nikakvim dokazima da je Lenjin lično izdao naredbu. S tim su se složili i naučnici u SAD i Rusiji. Neko je naredio, ali te naredbe nema. U pitanju je bila neka bumaška koje nema, ali o kojoj ipak nešto znamo. Sutradan je u Moskvi održana sednica VCIK-a, a to je bila instanca najvišeg reda, predsedavao je Lenjin i sve se odvijalo po dnevnom redu, izveštaj je podnosio narodni komesar zdravstva Semaško o novom sistemu zdravstvene zaštite. U jednom trenutku Lenjinu je diskretno prišao drugi čovek u vlasti J.M. Sverdlov i pružio mu neku ceduljicu, niko nije dobro video u čijoj je šaci ostala bumaška. Ko zna šta je Sverdlov rekao Lenjinu, tek, Lenjin je uskoro rekao da je sve pod kontrolom i da komesar Semaško može da nastavi izlaganje. Decenijama se traga za tom bumaškom a nje nema pa nema, nema je jer su vlastodršci znali kako se to radi. Tako se i danas radi sa tim ceduljicama koje često menjaju istoriju.

V. Putin je primajući vojvodu Tomu N. zamolio da mu pozdravi Tadića, ali je Dačić postao premijer.

Znamo dobro i za onu salvetu Franje Tuđmana koju Engledzi brižljivo čuvaju, na kojoj je rečeno kako treba rasčerečiti Bosnu, za koju veliki ideolog D. Ćosić kaže da je „istorijska nakaza“. Pominjala se i neka ceduljica s navodnim dogovorom između Koštunice i svrgnutog diktatora S. Miloševića, svemu su navodno kumovali Rusi i njihov ministar Ivanov koji je tada doleteo u Beograd.

I tako, nekih ceduljica ima, nekih nema, ne zna se šta je gore, da li kada ih ima ili kada ih nema, a mi držimo da je važno ono što se desilo, a to je ono što svi vidimo svojim očima.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 20.09.2012.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)