Prošle srede u podne Jugoslovensko dramsko pozorište proslavilo je šezdesetogodišnjicu svoga postojanja. U dvorani, u tišini, emitovani su snimci onih kojih više nema, a živi svih ovih šezdeset godina, mogli su se na svojevrstan način suočiti sa prošlošću. To je, u ovom slučaju, prošlost neprekidnog suočavanja sa sopstvenim kontinuitetom. Za trenutak, u mraku, činilo se kao da ipak postoji određeni sklad, određeni red između ljudskih moći i zahteva nad sobom, ambicija i ostvarenja, zakonomernost između scenskih poduhvata i sudbine zemlje u kojoj su nastajali. Pojedini prizori i glasovi izazivali su osećanje uzbudljivog doma, u koji je, bez obzira na sve odlaske i dolaske, moguće ponovo ući, sa radošću, i zateći Mariju Crnobori tako bespogovorno lepu i tako intenzivno prisutnu.

Iz svih ovih naših dana, iz svega, ama baš iz svega toliko sociološkog i toliko parapolitičkog, toliko izurpiranog lovom na ljude koji se ne daju uhvatiti mrežama jednog projektovanog užasavajućeg istoricizma i smućenog “duhovno vertikalnog” kvazitradicionalizma, korenjem i verom, tlom i krvlju, obeležavanje šezdesetogodišnjice Jugoslovenskog dramskog pozorišta bio je trenutak suočenja s pojedinačnim, s ontoliškom pitanjem delanja između rođenja ovoga teatra kao rođenja svih nas, i vremena u kojem su životi imali ili nemali svoj krucijalni smisao, imali ili nemali sopstvenu realizaciju. Zanimljivo, jedna takva prilika, kao što je godišnjica jednoga kolektiva i jedne institucije, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, bila je prilika za rezimiranje svakog pojedinačnog prisustva u vremenu u kojem se promenilo gotovo sve, a preostalo ono što može da svedoči.

Pretpostavljam da su zato te srede u podne ispoljavana samo prijateljska osećanja. Svi koje sam srela bili su posebno nežni. Kao da su u međuvremenu učinili nešto dobro.

Jugoslovensko dramsko pozorište štampalo je o svojoj šezdesetogodišnjici i knjigu. “Šezdeset godina: lica/slike/sećanja”. Na koricama knjige šest je krugova, u poslednjem, crvenom, kao kod Ejzenštejna, nalazi se žena s bakljom. U knjizi nema nikakvog propratnog teksta. Samo prizori iz predstava i njihova hronologija.

Da li je tekst o Jugoslovenskom dramskom pozorištu napisan? Da li je neko trebalo da ga napiše? Da li je mogao? Da li je trebalo moći napisati, ispisati sudbinu jedne zemlje u kojoj je ovo pozorište nastalo, i izreći njegove današnje okolnosti? Da li je to pitanje za pozorišnu kritiku, ili za socijalnu istoriju? Da li je to izazov onima koji pozorište misle? Da li je to imlicitna kritika svih onih koji o pozorištu pišu?

Ili, da li je to samstvo tako ubedljivo da se može izraziti samo prizorima, da li su sećanja najupečatljivija kada nisu komentarisana, kada se ne izriču. Da li je to izbegavanje svega anegdotskog tako svojstvenog pisanju o godišnjicama, ili o istoriji uopšte.

Da li je to potreba da se izbegne svaka mitologizacija u vremenu tako predanom mitovima, neupakovanim, neelaboriranim, nesmeštenim, mitovima koji lutaju i čine sve istovremeno prisutnim, nerazvedenim, nesistematizovanim, nekontekstualiziranim.

Da li se verovalo da će prizori kao performativni tekst pobediti svaki kontekst? Zanimljivo je da uprava Jugoslovenskog dramskog pozorišta nastoji da u svakom programu za pojedine predstave obezbedi tekstove intelektualaca koji kontekstualiziraju izvođenje, a nisu nužno kritičari ili teatrolozi.

Ovoga puta, na šezdesetogodišnjicu, pred nama je svojevrsna montaža atrakcija s potpunim poverenjem u suverenost prizora, sećanja, slika, bez “zagađenja” govorom. Bez teksta, kao da prizori sami garantuju sumu iskustva koja je izvan govora. Sumu sećanja, koja ne želi da bude “prevedena”, niti objašnjena nečim drugim, prevodom samosvojnog kulturnog modela.

Ako je to poziv i izazov da se o pozorištu misli na jedan do sada neuobičajen način, onda je sećanje kako je sumirano u knjizi na šezdeset godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta, iskustvo koje računa na budućnost, onda je to ostavljanje tragova za vremena budućih suočenja. 

 
Danas, 09.04.2008

Peščanik.net, 09.04.2008.