Samo još jednom netko da mi kaže kako je u Hrvatskoj knjiga skupa. Eno odnedavno u knjižarama na totalnoj rasprodaji jedan moj roman, zgodnog naslova “Jebo sad hiljadu dinara”, po cijeni od jedne kune.
Vama je to sitnica, ali ne i meni. Nije to mala stvar. Moj je roman najjeftinija knjiga u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti, od Marka Marulića do Nives Celzijus.
Štoviše, ne postoji u kioscima i trgovinama ništa jeftinije od mog romana. Novine koje držite u rukama koštaju sedam puta više, obični plastični upaljač pet, kutija šibica četiri, jedna je vezica petrusimula na Pazaru tri puta vrijednija. Najjeftinija stvar koju sam našao, žvakaća guma Hubba Bubba, čak je dvostruko skuplja od mog romana “Jebo sad hiljadu dinara”. Raspitao sam se i u China Shopu kraj Pazara: kad sam ih pitao što imaju za jednu kunu, samo su me prezirno pogledali. Ovo je, kažu, kineska trgovina s ugledom i tradicijom, nisu oni knjižara.
Na izlazu – što da vam pričam dalje! – sretnem prijatelja, nosi punu kesu mojih romana. Kupio, veli, zadnjeg Antu Tomića, a prodavačica nije imala sitnog za kusur. Kad nas u to presreo vidno uneređeni Troja, jedan od čuvenih kvartovskih narkomana.
– Daj brale kunu, da kupin onu knjigu od Dežulovića, ka.
I splitski đankiji su je provalili. Čudo je slobodno tržište.
– Imaš sreće, slučajno baš imam par komada – kaže mu na to moj prijatelj, pa vadi iz kese. – Evo ti dva.
– Ala ovoga – uzrujao se Troja. – Nemoj mi prika molin te sad komplicirat.
U ovoj državi, ukratko, za kunu možete kupiti samo knjigu. Dobro, i tvornicu. Istog dana, recimo, ministar financija Slavko Linić obznanio je kako će četrnaest tvrtki iz neprofitabilnog holdinga Hrvatskih željeznica ići u privatizaciju, i biti ponuđene za po jednu kunu.
– Za jednu kunu?! – iznenadio se, priča mi izvor iz Vlade, neki saudijski šeik što je bacio oko na Tvornicu željezničkih vagona Gredelj.
– Da – diskretno mu je ministar Linić preko stola gurnuo lijepo dizajnirani portfolio tvrtke. – Stotinu dvadeset godina tradicije, tisuću četiristo zaposlenih, tri stotine vrhunskih inženjera, najsuvremenija tvornica u jugoistočnoj Europi, sa svim potrebnim ISO-certifikatima. Regionalni lider na polju dizajna i proizvodnje željezničkih vagona, električnih tramvaja i ostalih tračničkih voz…
– Gospodine dragi – prekinuo ga je šeik. – Ja za taj novac mogu kupiti Dežulovićev roman.
Zaintrigirala me cijela stvar, pa sam je konačno odlučio i osobno provjeriti. Ušao sam u knjižaru potražiti najjeftiniju knjigu u povijesti hrvatske pismenosti, i stvarno – na polici stoji moj roman, cijena jednu kunu. Prišao sam prodavačici, predstavio se kao ozbiljan investitor iz Rusije – nafta, zemni plin, književnost – i pružio joj posjetnicu.
– Vidite – gledala je nesretnica u ćirilična slova na vizit-karti – gospodine Denisoviču…
– Davidovič. Boris Davidovič.
– Jasno, Davidovič – srdačno se nasmijala se i odmah stala hvaliti moj roman.
Te sjajna studija ratnog besmisla, te virtuozni dijalozi, te fantastično raščlanjivanje ontološkog kauzaliteta bosanske tragedije, te…
– Gospođice – prekinuo sam je i nagnuo se preko pulta. – Ja nisam budala. U čemu je trik?
– Dobro, znači razgovaramo otvoreno – rekla je nakon par trenutaka, pa se osvrnula po praznoj knjižari. – Stvar je u tome da uz roman preuzimate sve gubitke i dugove suvremene hrvatske književnosti. I obavezu da pet godina ne smijete otpustiti nijednog pisca. Plus dokapitalizaciju i ulaganje u poeziju i časopise. To je ono što vam ja mogu reći. Za nešto više morat ćete ipak poslati pismo namjere i razgovarati s ministricom Zlatar ili gospodinom Linićem.
– Ukratko – rekoh – cijela suvremena hrvatska književnost vrijedi jednu kunu?
– Ukratko, da.
– Harašo. Pretpostavimo da sam snažno zainteresiran i da platim tu jednu kunu – rekao sam ozbiljnim glasom, pa uzeo roman s police. – Što, međutim, da radim s knjigom?
– A otkud ja to znam, što mislite zašto je mi dajemo za kunu? – rekla je umornim glasom. – Nemojte mi molim vas sad tu komplicirat.
Slobodna Dalmacija, 29.02.2012.
Peščanik.net, 01.03.2012.
