Vlada Dejvida Kamerona je vlada ogoljenog klasnog interesa. Njena vodeća stranka je političko krilo londonskog Sitija. Bez obzira na liberal-demokratsko smokvino lišće, ona vodi rat protiv siromašnih dok istovremeno snižava poreze bankama, korporativnim giganatima i najbogatijim ljudima u Britaniji. Njeni rezovi su najteže pogodili najsiromašnije, invalide i žene.

Po ključnim merilima – razmere njenih napada na socijalnu sigurnost, privatizacija javnih službi i pad životnog standarda za većinu – Kameronova koalicija je nadmašila čak i Margaret Tačer. Njen program štednje zaustavio je oporavak za četiri godine i umanjio realne zarade ljudi dublje i duže nego ikada od 19. veka. Bogatstvo se grozničavo preraspodeljuje na vrhu lestvice prihoda.

Ovo je vlada narodnih kuhinja, zelenaških kredita i poreza na spavaću sobu. Ništa od toga, naravno, nije mnogo popularno. Zato, da bi preusmerili bes sa vrha ka dnu – od onih koji su izazvali ekonomsku krizu na njene naugroženije žrtve – torijevski političari i njihovi saveznici su se okomili na migrante i korisnike socijalnih programa.

Ako uspeju da ubede dovoljan broj ljudi da su krah iz 2008. i stagnacija od 2010. posledice prevelike socijalne potrošnje, a ne finansijskih spekulacija i „štednje“ koja guši oporavak, na sledećim izborima biće na konju. U tom poslu im pomažu uglavnom povodljivi mediji, koji vode svakodnevnu kampanju protiv „socijalne pomoći“ i doseljenika.

Najnoviji primer je serija televizije Channel 4 „Benefits Street“ o siromašnom naselju u Birmingemu, koja prikazuje nezaposlene korisnike pomoći kao kriminalce, grebatore i narkomane. To je samo jedna u nizu takvih emisija čije su teme hleb nasušni torijevskih tabloida.

Realnost sistema socijalne sigurnosti koji Džordž Ozborn sada namerava da skrati za još 12 milijardi funti sasvim je drugačija. Većina tog novca odlazi na penzije, a mnogo više se izdvaja za subvencionisanje zaposlenih sa nedovoljnim primanjima i nesigurnim radnim mestima nego za nezaposlene. Ali iskrivljeno ogledalo medija i aktuelne političke debate dovelo je do toga da ljudi veruju kako se 41% novca socijalnog osiguranja izdvaja na nezaposlene, dok je prava cifra 3% – i da se 27% ostvaruje prevarom, dok je sama vlada iznela podatak o 0,7%. To je oko milijardu funti, prema procenjenih 70 milijardi funti koliko se gubi od izbegavanja poreza.

Iz čega se može naslutiti čije klasne interese ova vlada pokušava da zaštiti. Slušajući političare i medije, pomislili biste da je jedina preživela klasa srednja klasa. Po definiciji, mora da postoji nešto iznad i ispod ove misteriozno nedefinisane klase, ali gotovo niko u javnom životu ne želi da kaže šta bi to moglo da bude.

Širom sveta, korporativne elite rutinski nazdravljaju porastu srednje klase kao eliksiru razvoja i civilizacije. U SAD-u, to je već dugo jedina klasa koja se sme spomenuti u političkom životu. Britanija ide u istom pravcu. Ali nasuprot medijskoj mitologiji da smo „sada svi srednja klasa“, većina ljudi i dalje sebe smatra radničkom klasom – 60% prema poslednjoj anketi „Britanskih društvenih stavova“.

Ove reči, međutim, vodeći političari skoro nikad neće prevaliti preko jezika. Upotrebljavaće svaki mogući eufemizam, kao što su „vredni ljudi“ (ili „radni ljudi“ ako se neki laburistički političar naročito okuraži) – što znači da ostali pripadaju nekakvoj nesposobnoj potklasi. Jedino Najdžel Faraž iz UKIP-a, koji sada lovi nezadovoljne glasače laburista, redovno koristi taj termin. Što se tiče ostalih, kao da bi dočaravanje realnosti radničke Britanije – uključujući njenu tradicionalnu povezanost sa sindikatima, solidarnošću i radničkim zahtevima – možda suviše uznemirilo druge delove stanovništva.

Ed Miliband je ove nedelje obećao čitaocima konzervativnog Daily Telegrapha da će laburisti „obnoviti našu srednju klasu“, ugroženu padom životnog standarda koji pogađa većinu u Britaniji. Obnova radničke klase nije pomenuta, samo „ljudi na subvencijama, fleksibilnim ugovorima i minimalcu“ – drugim rečima, siromašniji deo radničke klase.

Bilo da je laburistički lider mislio na onu svoju „isceđenu sredinu“, na one sa srednjim prihodima (oko 22.000 funti godišnje), dekvalifikovane profesionalce ili na imućne koje su zamenili super-bogati, u pravu je da je za laburiste dobitnička izborna koalicija uvek građena na savezu birača iz radničke i srednje klase. Ali tretirati radničke birače kao zarobljene „siromahe“ samo znači jačanje političke otuđenosti i otrovne privlačnosti populističke desnice.

Isto važi i za drugu stranu klasne medalje. Ako je srednja klasa isceđena, to joj sigurno nisu učinili manuelni ili kancelarijski radnici. Ali, baš kao što je radnička klasa izbrisana iz javnog govora, vladajuća klasa, odgovorna za krizu koja još uvek potresa Britaniju i najveći deo zapadnog sveta, jedva se pominje u pristojnom društvu – iako joj se ponekad dodeli epizodna uloga „elite“ ili „establišmenta“.

Vulgarnost klasnog egoizma i pohlepe, dakle pokretača zapadne politike poslednjih godina, govori nam da ovo ne može da potraje. Zapravo, klasna politika se u različitim oblicima promaljala od izbijanja krize – od Occupy pokreta koji je prozivao 1% do uspona levice u Grčkoj i izbora progresivnog demokrate Bila de Blasija za gradonačelnika Njujorka.

U Britaniji, socijalni izdaci koji se troše na propalu elitu znače da klasa predstavlja „pravu liniju podele u britanskoj politici“, kao što je napisao jedan komentator Telegrapha. Kameron i Ozborn sada govore kako hoće da „štednju“ i malu državu učine trajnom, prete dodatnim rezovima od 25 milijardi funti, zahtevajući smanjivanje socijalnih država širom Evrope. Nadaju se da će trenutni porast kredita i potrošnje podstaći rast realnih zarada pre izbora i ublažiti utisak oporavka za bogate – iako još uvek nema takvih naznaka.

Takođe pokušavaju da pritisnu vodeće laburističke poslanike koji žele da „smanje ponudu“ biračima, da prihvate veće rezove i štednju. Time bi pucali sebi u nogu. Kad god se Miliband pobunio protiv korporativnih i elitnih interesa, od energetskih monopola do Ruperta Mardoka, njegova podrška je rasla.

Vlada i njeni prijatelji u medijima žele da okrenu bes ljudi zbog siromaštva i nesigurnosti na njihove komšije. Drugo rešenje je da se taj gnev okrene protiv grabljivih bankara, utajivača poreza, pohlepnih rentijera i poslodavaca, koji zaista jesu odgovorni.

Seumas Milne, The Guardian, 16.01.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.01.2014.