Žali mi se prijatelj da svakog meseca, upravo kada on treba banci da uplati ratu svog kredita sa deviznom klauzulom, cena evra, kao za pakost, naglo poskoči, pa mu iz džepa istera „najmanje deset vinjaka“. Pa prodaj evre sa štednje i nećeš štetovati, kažem mu ja nekako olako. Na to me on priupita: za koga navijam, za njega, čoveka koji živi od svojih deset prstiju, ili za Jelašića „koji radi za strane banke“?

Neki sličan dijalog „preko novina“ sada se vodi između guvernera NBS Radovana Jelašića i privrednika okupljenih u Privrednoj komori Srbije, koji su ogorčeni što je centralna banka dozvolila da cena evra „iznenada poskoči“ baš kada oni sravnjuju plaćanja sa bankama i svode poslovne bilanse za proteklu godinu (pa i konstruišu slabo oporezovanu dobit za sebe i svoje firme). Zbog toga su privrednici zatražili sastanak sa guvernerom, jer, kako je, radi ilustracije problema, natuknuo Miloš Bugarin, predsednik PKS, samo jedan dinar poskupljenja evra teorijski košta privredu 20 milijardi dinara (jer je ona dužna blizu 20 milijardi evra).

Guverner Jelašić je, kako već i vrapci znaju, javno odbio takav sastanak ističući da se o deviznom kursu ni sa kim ne može „dogovarati“ (kao u dogovornoj ekonomiji), već da je „upravljano flotirajući devizni kurs“ slika stanja u ekonomiji, te da „fiksni kurs“ ne može povećati standard radnika (a može slistiti devizne rezerve NBS). Dijalogu su se, u odbrani guvernera (direktno ili indirektno) pridružili oni stručnjaci koji se zalažu za „blago depresiranje dinara“ kako bi se, zbog nemogućnosti da se na domaćem tržištu ojača tražnja, motivisali izvoznici (Pavle Petrović, Vladimir Gligorov i drugi).

Da povodom ove javne svađe oko politike deviznog kursa pogledamo bar elementarne činjenice. Prvo, nije tačno da dinar nije u proteklih godinu dana značajno devalvirao, mada NBS, sve do početka novembra, poslednjih devet meseci nije bila prinuđena da interveniše na međubankarskom tržištu deviza u odbranu dinara. Kako navodi kolega Vladimir Harak iz novosadskog Dnevnika (16. decembra), između 1. novembra i 7. decembra ove godine evro je poskupeo za 3,35 odsto, ali je zapravo, od oktobra 2008. do početka novembra 2009. godine, dinar devalvirao prema evru – čak za oko 18 odsto. To nije malo, mada je moglo biti i gore.

Pravo je pitanje: ko je odredio da dinar devalvira baš za 18 odsto i da li je reč o „blagom depresiranju“ (pri „ciljanoj inflaciji“ od oko 7-8 odsto) koje će se, moguće, nastaviti i tokom 2010. godine? NBS će verovatno na ovo pitanje odgovoriti da flotirajući kurs određuju ponuda i tražnja na deviznom tržištu – a da je ona tu samo da pegla velike oscilacije. Šta bi se dogodilo da smo u proteklih godinu dana imali „fiksni kurs“. Ili bi se istopile devizne rezerve ili bi Vlada Srbije morala doneti odluku o zvaničnoj devalvaciji dinara, to jest, možda bi Vlada morala svako malo da donosi takvu odluku. Pa kakva bi onda bila „razlika“ za gore spomenute „privrednike Srbije“.

Razliku je lako uočiti, mada se ona krije u domenu institucionalnih nejasnoća. U karikaturi, domaći privrednici (bolje reći uvoznici i dužnici) imaju jači uticaj na koalicionu vladu, a poslovne banke (poverioci i posrednici stranog kapitala) više rade sa NBS i njenim guvernerom. Znači, u pozadini aktuelne svađe izgleda da je pitanje: ko upravlja deviznim kursom? Možda je na to mislio, ali nije hteo to i da kaže, savetnik premijera Jurij Bajec, kada je rekao da „pravo pitanje nije dilema da li primenjivati fiksni ili fleksibilni devizni kurs, već kako rukovoditi fleksibilnim deviznim kursom tako da privredi i građanima stvara poverenje u stabilnost valute“ (Blic, od 16. decembra). Elem, pojednostavljeno, kad neko u Srbiji pita „kako rukovoditi“, on zapravo misli na pitanje „ko rukovodi“?

Naravno, idealno bi bilo kada bi tržište doista „rukovodilo“ deviznim kursom. Ono, u krajnjoj konsekvenci to doista i čini, ali dok se stvari, gvozdenom logikom ponude i tražnje, neumitno ne dovedu na svoje mesto – neko će u međuvremenu već „uteći“, a mi ostali ćemo platiti račun pijane zabave. Tako da ovde nije reč o nekakvom teorijskom problemu, već o tome ko će proći bolje. Oni koji znaju da manevrišu i imaju moć da povećane troškove prevaljuju na nekog drugog, zbog toga stalno ističu da oni ne traže fiksni devizni kurs nego stabilnu deviznu politiku (o kojoj bi da budu blagovremeno obavešteni).

U svim udžbenicima, pa tako i kod čuvenog Miškina sa Harvarda, piše da centralne banke vole da ističu da njihova monetarna politika ima šest ciljeva: visoku stopu zaposlenosti, privredni rast, stabilnost cena, stabilnost kamatnih stopa, stabilnost finansijskih tržišta i stabilnost na deviznim tržištima. Nasuprot tim deklaracijama, valja primetiti da je, naravno, nemoguće intenzivno težiti svim tim ciljevima istovremeno. Kada, na primer, neka centralna banka počne da obara referentnu kamatnu stopu, šta u tu zemlju može privući strani kapital. Ako ne kamate, onda jeftin domaći novac (to jest domaća preduzeća i domaća roba). Ili, kada neko teži visokoj stopi zaposlenosti, taj mora tražiti načina da visoke kamate postanu nestabilne, naniže, naravno, itd. Uostalom, šta je to uopšte stabilan devizni kurs, a šta „blago depresirajući“ devizni kurs – ako i dalje, u praksi, a ne u teoriji, nije potpuno jasno šta je to „ravnotežni devizni kurs“?

 
Danas, 16.12.2009.

Peščanik.net, 17.12.2009.