Ne prođe ni dan u ovoj zemlji iza božijih leđa da se ne dogodi neka bizarnost koja zbuni sve i svakog – uglavnom s političkom pozadinom.

Iz kabineta predsednika T. Nikolića “preporučeno je državnim funkcionerima i svim građanima da za Dan primirja na vidnom mestu garderobe nose amblem na kome je cvet nazvan po kraljici Natalijina ramonda”. To je sada neki neočekivani cvetak-zanovetak režima i obavezan je svima na reveru odeće. O tom cvetu koji je preživeo ledeno doba i cveta u okolini Niša i u istočnoj Srbiji valjda sve znamo – u nauci ima ime Ramonda serbica i još nekako, ali ga u narodu zovu “kolačić”. Nosila ga je srpska kraljica Natalija Obrenović, Ruskinja iz ruske Moldavije koja se udala za kneza Milana, potom kralja Srbije. Oterali su je posle razvoda iz Srbije policijskim snagama i vek je provela na obali Atlantika, u onoj vili na obali mora s tužnim imenom – Sašino. Umrla je u Parizu u vreme Drugog zasedanja AVNOJ-a. Dugo je poživela tugujući za jedincem Sašom, koga su crnorukci-razbojnici pod direktnim vođstvom kneza Petra Karađorđevića – raskomadali zajedno sa kraljicom Dragom, one noći majske 1903.

Istoriju svi znamo – ako to hoćemo – i čak je i S. Jovanović sve rekao o tome – a Lj. Trgovčević, koja je publikovala dnevnike kraljice Natalije, dobro upozorava o stvarnim razlozima tužne sudbine poslednjih Obrenovića – nije samo neverstvo kralja Milana u pitanju, politički razlozi su bili odlučujući. Kraljica Natalija je bila omiljena u narodu i mnogo je zadužbina podigla, no – kralj Milan je bio čvrsto ubeđen da Srbija treba da ide na Zapad, naslanjao se na Austriju. On je u redovnom roku završio studije na Sorboni, gde ga je Namesništvo upisalo. Kraljica je bila pristalica rusofilske politike, zajedno sa SPC, na čijem je čelu tada stajao mitropolit Mihailo, otvoreni rusofil – njega je kralj Milan srušio i doveo novog mitropolita, ali tu nije bio kraj suđenom udesu i SPC i Srbije – došao je potom ljigavac Inokentije, koji je bio toliki rusofil da je došao glave i sinu Natalijinom Aleksandru – ubili su ga one noći majske na razbojnički način njegovi “verni oficiri”.

Pustimo istoriju, ionako smo svima dosadili, i vratimo se onom cvetiću, a on je zakitio samog vojvodu Tomu N. i pogledajmo u čemu je stvar.

Onaj divni cvetak je postao simbol rusofilstva i znamenje njihovog kralja – sada se vojvoda njime zakitio kao i sve nas u Srbiji.

Ne bi se vojvoda sa svojim savetnicima setio nesrećne kraljice Natalije i svega toga, da mu nije prikipilo. To je ono što je zbunilo Srblje sve i svuda i pitaju se odakle sad ta ljubav za Obrenoviće čijih potomaka više i nema – ako izuzme onu simpatičnu gospođu iz Milanovca koja ne ističe nikakve pretenzije na presto – ona radi u banci i nju politika i ne zanima. Cvetak je sada simbol, ali je simbolika zagonetnog smera. Vojvoda navodno hoće u EU i to su mu opredeljenja, ali ga srce vuče u Rusiju kod V. Putina. Otuda sada zanimanje za kraljicu Nataliju, koja je u dinastiji bila jedina za Rusiju i prošla je kako je prošla. Logičnije bi bilo da su se vojvodini savetnici setili nekog drugog simbola, recimo dragog Karađorđevićima. Ima i toga na pretek. Sada smo na nekoj prekretnici te hoćemo u EU, te hoćemo u Putinovu Rusiju – i tako cvetak oživljava, onako lep, sa simbolikom koja nije nejasna. Da li će baš svi Srblji poneti na reveru taj cvetak – Ramonda nathaliae – ili neki drugi, tek vojvoda Toma ne kasni, izabrao je cvetak da se zakiti i sada svi odgonetaju simboliku ovog zaista lepog i retkog cveta – on se sasuši i pod malo vode oživi kao da je tek procvetao. Da nije tako ne bi se iz kabineta šefa države nametalo svim građanima da se ovim cvetkom zakite kao znakom političkim. U politici cveće igra veliku ulogu u šumi simbola koji se čitaju politički – ne nosi slučajno doktor K. cvetno ime Različak, a to je zagonetno cveće. Ni socijalisti ružu. Cveće vene tokom sezone, a Natalijina ramonda traje i pouzdan je znak političke orijentacije. To su znali i skupo su platili svi i svima poznati Obrenovići. U slučaju vojvode Tome ovo nije slučajno, jer sigurno je da on iz istorije samo malo zna.

Jedno je znao sigurno vojvoda Toma – da smo negde na raskršću između Zapada i Rusije. Njega prisluškuju kako kažu, ali i on sluša nekog i muči se na koju će stranu, kao i vascela Srbija.

A posle Kumanova 1912. došao je Prvi svetski rat i Srbije nije bilo, jer je ušla u Jugoslaviju – no mutne vode Drine i Vardara odnele su i tu Jugoslaviju. Kojim ćemo se cvećem zakititi ne znamo, ali ovaj simbol vojvode Tome barem sada i ovde govori ono što govori. Ostalo je istorija, a o njoj mnogo pojma i nema vojvoda Toma N. na čelu Republike koja nije svesna da je pola riba, pola devojka – onako malo monarhija, malo republika i koliko kome treba.

 
Zapisi iz Palanke

Peščanik.net, 17.11.2012.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)