Stidite se!
Advokatura na “našim prostorima“ ne može danas ništa drugo osim stidjeti se.
Saopćenje Demokratske stranke Srbije koja “sa najdubljim gnušanjem“ odbacuje krivičnu prijavu advokata Srđe Popovića protiv njihovog lidera Vojislava Koštunice, jer je njome – kažu – “prevršena svaka mera u primitivnoj kampanji” koja se vodi protiv njihove stranke, podsjeća na vremena kojima je vladala Mirjana Marković, SPS njenog supruga i čudnovato talentiranih njihovih portparola koji su vladali tako raskošnim govorom mržnje.
“Samo moralno posrnulo i izopačeno biće kao što je advokat Srđa Popović, branilac ustaškog doglavnika Artukovića, može da se odvaži na tako dijaboličan i bezuman čin, da projektuje sebe i optužuje druge za dela za koja bi jedino on sam bio kadar”, kaže DSS završavajući kratko priopćenje rečenicom da DSS “sa potpunim prezirom razobličava moralnu nakaznost advokata Popovića i najoštrije osuđuje raspirivača ove gnusobne histerije”.
Vlastitim očima nisam vjerovala kad sam ovo pročitala, ni dioptrijska stakla mi nisu u prvom trenutku pomogla. Sve do reakcije Slobodana Beljanskog, sjajnog čovjeka i novosadskog advokata koji se jedini usudio reagirati na tu bljuvotinu DSS-a i reći svoj stav; šute Advokatska komora Srbije i Advokatska komora Beograda, imaju si pametnija posla s prizivanjem policije u vlastite redove i s borbom protiv osuvremenjavanja advokature i cijelog pravnog sistema. Odnosno: s borbom protiv onih koji žele ići u skladu s vremenom i dati advokatima mogućnost da se organiziraju kako žele, pa makar i u advokatska poduzeća.
Ovo što slijedi nikako nije objektivna analiza, već zapis suvremenika. Advokatske komore Srbije i Hrvatske proteklih godina nisu vodile računa o potrebama tog bitnog dijela pravosudnog sistema, već o političkim moćnicima u svakoj od te dvije države (a situacija nije, koliko znam, bitno drugačija niti u ostalim državama nekadašnje Jugoslavije).
Srpska advokatura dosad se – o tome postoje pismeni zapisi – oglašavala uglavnom o političkim činjenicama. Oni koji su se nastojali baviti svojim poslom, a riječ je o vrlo raznomislećim ljudima u političkom smislu, nisu bili predmet njenog interesa. Evo Srđe Popovića, advokata kojem teško bilo tko može naći manu u profesionalnom životu, osim što mu – bez oslanjanja na činjenice – spočitavaju navodno zalaganje za bombardiranje Jugoslavije koja je, eto nedužna, dočekala bombe NATO-pakta one 1999. godine. O ostalom iz života advokata Popovića ne priča se: a on je čovjek koji je desetljećima vodio bitku za bolje i demokratsko društvo i pravnu državu. Ili još gore po vječno vladajuće, za vladavinu prava, koju je među prvima javno zagovarao i vlastitim djelovanjem.
Srđi Popoviću nije prvi puta da ga razapinju razni koji pojma nemaju što je uopće advokatski posao; odatle idiotska opaska o tome da je branio Artukovića, osuđenog ratnog zločinca. Sjećam se lično tog vremena: Srđa je jasno rekao, pred sudom i vijećem Milka Gajskog u tadašnjem Okružnom sudu u Zagrebu, da ne brani djelo, već čovjeka. Tko je shvatio, shvatio je.
No, aktualni bezočni i besmisleni napad na advokata Popovića i sva šutnja koja ga slijedi, pokazuje jad i bijedu kritičkog mišljenja i pozicije advokature uopće „na našim prostorima“. Osim njega, disonantni glasovi u Srbiji svih ovih dvadesetak godina, krvavih i ratnih, rijetki su se čuli: advokati Dragoljub Todorović, Ivan Janković, Rajko Danilović, pa i Toma Fila i još neki, neka mi oproste što ih ne imenujem na ovom mjestu. U Hrvatskoj: već zaboravljeni Ladislav Grujičić, lično stradali Slobodan Budak i bivši tužioci, prisiljeni da odu u advokate, koji su osvjetlali čast profesije Čedo Prodanović i Toni Nobilo, uz još neke manje poznate javnosti likove koji su slijedili pravdu, kao i Silvije Degen, koji je mnogima od njih pružio u svojoj zagrebačkoj kancelariji utočište od progona i mogućnost da se snađu i nastave služiti ideji pravde.
Advokatura je u našem (našim) pravnom sistemu (pravnim sistemima) desetljećima bila profesija koja se u političkim stavovima razlikovala od vladajućih i koja je osvajala slobodu. Čini se da posljednjih 20 godina više nije tako: jest da su slobodni u višestranačkom društvu, ali danas šute i kao da su bili u pohvalama hrabriji u onom jednopartijskom sistemu, u kojem su upravo Popović, Todorović, Beljanski i njima bliski vodili bitku za bolje društvo.
Zato je strašno što danas na sramnu izjavu Koštuničine političke stranke šute cehovske organizacije, advokatske komore Srbije i Beograda. Strašno je i to što se neki banalno prisjećaju toga da je advokat Srđa Popović branio kako Artukovića, tako i Arkana u Zagrebu, ne prisjećajući se pritom njegove i jedino logične advokatske ideje da se ne brani djelo, već čovjek.
Strašno je i to što se ovim sramnim napadom na advokata Popovića u stranu gura krivična prijava koju je podnio protiv onih za koje postoji osnovana sumnja da su dio političke pozadine ubojstva premijera Zorana Đinđića; o tome će, uostalom, tek odlučiti tužilac za borbu protiv organiziranog kriminala Miljko Radosavljević.
Dotle se gospodi advokatima u njihovim cehovskim udruženjima može reći tek: „Sram vas bilo!“. Ovako udruženi nisu zaslužili da budu stub pravne države, što im je ustavna funkcija, ako nisu spremni izjasniti se protiv nasrtanja na pravo svoga člana, advokata da podnese krivičnu prijavu protiv bilo koga, pa i Koštunice i ekipe, sve da bismo se izborili s tajnama, lošom prošlošću i konkretnim doprinosom pojedinaca ovome što danas naslijeđeno živimo.
Peščanik,net, 16.11.2010.