Pomisliće mnogi – videvši nadnaslov ovog teksta – da to može pasti na pamet tek nekom knjiškom moljcu. Čovek dokon pa piše i o takvim „paralelama“, kakva je ova o komunistima i zlosrećnim pristalicama jedne „jeresi“ iz srednjeg veka. Ne, ni o komunizmu kao ideji i njegovoj istorijskoj inkarnaciji poznatoj pod imenom „model ruskog komunizma“, ni o bogumilima iz vremena Stefana Nemanje, ovde, – u ovom delu zapisa – neće biti reči.

Što se tiče komunizma i komunista, ipak se ima mnogo reći. I to ovde i sada. Od toga, i te priče o komunistima, u Beogradu, odavno ne može da se živi: kada čovek čita lepo uređene sveske časopisa „Dveri srpske“, te debele tomove knjiga u izdanju SPC, ima utisak da nikada komunisti, ni 1920. ni 1941. nisu bili jači. To nisu tek mišljenja nekih publicista – svako ima pravo da govori – većdebeli tomovi knjiga – i sve o njima. O komunistima. Smešno je ono čime neki dokoni kaluđer zabavlja hiljade svojih slušalaca u amfiteatru Mašinskog fakulteta BU. Zbori kaluđer o tome kako treba „svaku Jugoslaviju u mutnu Maricu“. Dvorana se trese, a on veliča – koga sve ne.

Okupacija bez kraja

On je – ako ćemo još o njemu – u predgovoru i komentarima za čuveni zbornik drevne jevrejske književnosti na našem jeziku Karadžića i Mladića proglasio za „braću Makaveje“ ovog našeg nesrećnog veka. Na svim evropskim jezicima postoje prevodi ovih čuvenih spisa, a predgovore i komentare pisali su najveći znalci i stručnjaci. I ni kod jednog od njih ovakve ludosti nema kakvu ovde čitamo. Znamo da nam niko neće verovati nijednu reč, pa zato predlažemo čitaocu da pažljivo pročita ove atanasijevsko-amfilohijevske pohvale Karadžiću i Mladiću. I tako dalje – hartija trpi sve. Onaj ko ne veruje, razuveriće se kada bude pročitao hiljade stranica, kojima ove pristalice hiromantije i crne magije zasipaju knjižare beogradske. I njihov je zaključak jasan: za sve su krivi komunisti. A bilo ih je – po njima – i pre naše ere.

Akademici pod sedim kosama govore kako Beograd nije oslobođen oktobra 1944. jer je tada započela prava komunistička okupacija – i ona, evo, još traje. Niko nije uradio neku pristojniju tipologiju antikomunizma kod nas – i sve je moguće. Pa i ovaj bedasti, palanački beogradski antikomunizam. A u tom poslu su, uglavnom, pored kaluđera, nekadašnji istaknuti članovi, davno nestale, KPJ. Ćute o tome komunisti, koliko ih još živih ima, a ćute i antikomunisti iz filozofskog ubeđenja, jer su izgleda shvatili da se nema kome govoriti. Možda i jedni i drugi i treba da ćute – etablirana je ideologija koja je groznija i od jednog i od drugog, o kakvoj ni jedni ni drugi, izgleda, pojma imali nisu. U drugim je zemljama – a posebno uspešno u Rusiji – ovaj fenomen valjano izučen. Kod nas se o tome progovori kada se nađu ljudi koji u Smederevu hoće da podignu spomenik D. Ljotiću. Ili negde drugde, nekom takvom „patrioti i heroju“. To, u novinama, potraje dan-dva i idemo dalje.

Autokrata nemanja

Ipak, mora se nešto – u duhu naslova, reći i o nesrećnim bogumilima.

Ne, ovo nije zapis ni o njima, i ko hoće da zna neka pođe od čuvenog dela kanonika Franje Račkog, neka čita studije akademika Sime Ćirkovića – da ne zaboravimo i francusku istoričarku Anu Brenon čije knjige kod nas i ne prikazuju. Uostalom, sve su, i to do detalja ispričali, naši stari pisci od Domentijana do Teodosija i kralja i pisca našega Stefana Prvovenčanoga. Stari autokrata Nemanja je ognjem i mačem uništio bogumile – a to je bio ogroman deo stanovnika njegove države. „Jedne popali i poseče, a načelniku njihovome ureza jezik u grlu“. Beleže naši stari pisci. Sveti Sava je, naravno, prisustvovao tome, ali se iz istorije zna da se držao boljeg načina od očevog – „Treba uništavati jeres, ali nikako jeretike“. Kada se danas u Beogradu o tom Nemanjinom inkvizitorskom činu piše, on u krugovima „elite“ i danas nailazi na odobravanje. Nemanja i danas ubire aplauze zbog toga nasilja, a ako je za utehu, tako su sa ljudima koji drugačije misle postupali i na hrišćanskom Zapadu. Od Provanse do Bugarske. To je ono – to odobravanje – što predstavlja problem. A kome sve nije bio uzor „srpski župan koji je ognjem i mačem uništio neprijatelje“. Kada bi kaluđeri i vladike znali koji se sve diktatori nisu pozivali na Nemanju, brade bi im se dobro nakostrešile. No oni nisu ni dužni da znaju, njima je dovoljno da propovedaju.

Spalajkovićev izum

Sve govori da sintagma o bogumilima i komunistima nije tek „stil“ – ona ima svoju tužnu istoriju. O toj istoriji ni kaluđeri-ekstremisti ni akademici ne žele da znaju. A trebalo bi, jer to se tiče i dične SANU i SPC i srpskog društva u celini. To o komunistima i bogumilima smislio je stari diplomata kraljevine Srbije Miroslav Spalajković. Ovde ne – ali kada budemo govorili o njemu objasnićemo i onaj njegov „dijalog“ sa V. I. Lenjinom, i to u prisustvu Feliksa Đeržinskog – a Lenjinu ambasador Spalajkovićmože zahvaliti što je tada izvukao živu glavu. To je posebna priča. Kada je Hitler na Uskrs 1941. bombardovao Beograd i našao kvislinge srpske da mu posluže u tom varvarskom delu, M. Spalajkovićje bio toliko opčinjen likom i delom vođe Rajha, da se ni u Berlinu nije mogao naći čovek toliko oduševljen idejom Hitlerovog fašizma. Spalajkovićje 1943. objavio paškvilu protiv SPC, denuncirao ju je kod okupatora, a naslov je bio – „Crvene vladike“. Tu je on jasno kazao – „U svakom narodu i u svim vremenima ima kukolja, to jest pobornika zla. Oni uvek okreću leđa Bogu. U doba Nemanjino oni su se zvali bogumili, a danas se zovu komunisti. To su uvek isti ljudi. Njihova neumoljiva strast je stalno ratovanje protiv Boga“.

Kvislinška slava

Ova „misao“ je toliko oduševila okupatore da je Spalajkovićeva paškvila objavljena u listu Srpski narod oktobra 1943, zatim u listu Novo vreme iste godine i istog meseca, a Nemci su se postarali da bude objavljena i na nemačkom i na srpskom jeziku u „Dunavskim novinama“. Odmah iste godine. Za tužnu slavu ovog kvislinga danas niko neće da čuje, a svesno ili podsvesno, svi ga slede. Protestovao je protiv ove denuncijacije mitropolit Josif – prvi čovek SPC jer je patrijarh bio u zatvoru – govorio je da je to „prljava rabota“, da je to „nožu leđa našoj crkvi“, ali bilo je uzalud. Još ranije – dok ga okupator nije bacio u tamnicu – protestovao je protiv Spalajkovića i njegovog okretanja Hitleru i patrijarh Gavrilo Dožić. To je sramno delo čoveka – govori patrijarh u svojim zapisima o 27. martu – „koji pljuje na svoju prošlost“, koji služi i služiće okupatoru.

Tako je i bilo. Ima nečeg – kako god ga shvatili – u toj sintagmi o komunistima i bogumilima. Zaslepljeni kaluđeri i pisci desničarskih glasila su, ipak, jasni: ognjem i mačem treba poći na one koji se usude da misle svojom glavom. U vreme Nemanjino to su bili, zaista, bogumili, a u vreme Hitlera komunisti – jer nema dokaza da i oni nisu ljudi i Srbi – koji su ustali protiv okupatora.

Danas, 19.12.2008. 

Peščanik.net, 21.12.2008.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)