Od svih režima u bivšoj Istočnoj Evropi ispade da je ovaj naš najžilaviji. Uspešno je prebrodio izbore. I to čak dva puta, neverovatan pad životnog standarda, rat i raspad države za čije očuvanje se, bar deklarativno, zalagao. Da li mu još nešto uopšte može nauditi? Da li je u međuvremenu postao imun na potrese i krize?

Problemu ipak treba prići sa suprotne strane. Režim u Srbiji je opstao ne uprkos krizi, nego upravo zahvaljujući njoj. To je režim vanrednog stanja i sve dok takvo stanje traje on je u očima građana primereniji i opravdaniji od bilo kog demokratskog režima. Opozicija je relativno rano uočila ovu vezu između permanentnog vanrednog stanja i opstanka vlasti. Ona je pojednostavila problem tako što je vlast optužila da namerno proizvodi krizu da bi se održala. Sumnjičenja idu tako daleko da se režimu pripisuje otvorena namera da stvara i održava sukobe svih vrsta, uključujući rat, samo da bi opstao. Po toj logici, na kraju će u ime očuvanja vlasti biti izazvan rat i u samoj Srbiji.

Ovakva pojednostavljena argumentacija nije ubedila građane. Oni vrlo dobro znaju da je državna i nacionalna kriza u Jugoslaviji mnogo starija od srpskog režima, tj. da je starija čak i od same Jugoslavije. Ironično bi se moglo reći da je Jugoslavija bila u krizi i pre nego što je kao država nastala. Treba se samo setiti viševekovnih sukoba između Hrvata i Krajiških Srba, ili između Srba i drugih verskih zajednica u Bosni. Sadašnji srpski režim, koji je po svom mentalitetu siledžijski i arogantan, dosuo je ulje na vatru, ali vatra je već tinjala i bez njega.

Postojeća vlast u Srbiji nije izazvala državnu krizu. Tvrditi suprotno značilo bi pripisati joj snagu i sposobnosti kojima ona ne raspolaže. Ona je puki proizvod državne krize. Ona parazitira na toj krizi, bez volje i namere da je reši. Postojeća vlast je čist konzument raspada i haosa. Državne krize bilo bi i bez ove vlasti, ali neka druga vlast bi nas poštedela mnogih posledica koje sada trpimo, i koje su tako teške da će ih trpeti i naše potomstvo.

Šta konkretno znači stav da je postojeća vlast samo konzument državne i nacionalne krize, a nikako aktivni učesnik, ili neko ko bi je rešio? Ovaj stav znači da srpski režim ne vodi nikakvu politiku, nego da politika, poput stihije, nosi i vodi njega. Ovaj režim čak i ne postoji kao vrsta politike, kao vlada, nego samo kao čisto vršenje vlasti.

Idemo od početka. Milošević je došao na vlast posredstvom zahteva da se reši državni status Srbije u tadašnjoj Jugoslaviji. Zahtev je bio opravdan, ali odnosio se na samo jednu, državnu dimenziju političkog života. Kad je već došao na vlast, prirodno je bilo da se posveti pitanjima unutrašnjeg uređenja te države Srbije čije državno jedinstvo je ostvareno. Dakle, da se okrene privredi, političkim ustanovama, strateškim pitanjima opstanka naroda koji živi u toj državi. Međutim, to se nije desilo. Sva pitanja unutrašnje politike otaljavana su pod “razno”. Za njih nije bilo ni interesovanja, ni vremena. Zavladao je apsolutni primat državne, tj. spoljne politike.

Sledeći korak bila je jugoslovenska državna kriza, pa ratovi, u Sloveniji, potom u Hrvatskoj, Bosni. Za sve to vreme, a to se poklapa sa mandatom ovog režima, u Srbiji nije bilo unutrašnje politike. To znači nije bilo ekonomske politike, socijalne politike, regulisanog međustranačkog života. Unutrašnja politika svela se na prežvakavanje spoljne politike, tj. na zauzimanje stavova o onom što se događalo izvan Srbije. Ni prvi, ni drugi izbori nisu se rešavali na pitanjima unutrašnjeg života Srbije, nego isključivo na pitanjima koja su vezana za zbivanja izvan nje. Mi nismo dobijali vladu, nego neko čudno ministarstvo spoljnih poslova, koje se usput bavilo organizovanjem života u Srbiji.

Pri ovakvom stanju stvari jasno je da je Srbija sve dublje zapadala u krizu, i da je, paralelno sa tim, njena pozicija u spoljnoj politici postajala sve slabija. Potpuno zapuštena Srbija nije bila u stanju da na prostoru bivše Jugoslavije vodi igru, pa je tu ulogu prepustila obezglavljenoj JNA i polupismenim novopečenim državnicima iz raznih delova raspadnute države. Umesto da je težište bilo stavljeno na rekonstrukciju i demokratsku obnovu Srbije, pa onda na njeno delovanje u bivšoj Jugoslaviji i svetu, radilo se obrnuto. Po svaku cenu je izbegavana rasprava o unutrašnjem uređenju Srbije, a praznina je popunjavana drekom o državnim i nacionalnim temama. Kao da najviši državni i nacionalni interes nije u tome da se pripreme sredstva za ostvarenje tog interesa? I kao da najbolje sredstvo nije – racionalna, demokratska i efikasna država?

Međutim, čini se da epoha veštački forsiranog primata spoljne politike dospeva u poslednju fazu, i to u dvostrukom smislu. Na jednoj strani, time što se jugoslovenska državna kriza približava privremenom rešenju, pa više neće biti pogodan materijal za političku demagogiju. Na drugoj strani, time što ekonomska i socijalna kriza u samoj Srbiji dobija razmere koje se ne mogu više prikrivati pozivanjem na više državne i nacionalne interese.

Jednom rečju, dolazi vreme unutrašnje politike. Dolazi vreme da se postavi pitanje kompetencija, stručnosti, sposobnosti. Pitanje – kako to da su mnogi ljudi iz vlasti profitirali na našem propadanju. To će biti vreme da opozicija pokaže svoju stvarnu snagu. Do sada je opozicija samo statirala, čuvala mesto za vreme koje dolazi. Jer, u spoljnoj politici, tamo gde nastupa država, nema mesta za opoziciono delovanje. A pošto je celokupna politika iz poslednjih pet godina bila svedena na spoljnu politiku, tu zapravo uopšte nije bilo prostora za opoziciono delovanje. Vreme opozicije tek dolazi i to vrlo brzo. Od njene sposobnosti da na svoju stranu privuče kompetenciju, stručnost, poštenje, zavisiće da li će vreme koje dolazi biti vreme trijumfa opozicije.

Demokratija, maj 1993.

Peščanik.net, 26.05.1993.