Ono što se dogodilo 12. marta 2003. ne može se razumeti ako se ne razume šta se dogodilo novembra 2001. Pobuna i atentat dva su koraka ka istom cilju – nasilnom uklanjanju Zorana Đinđića sa mesta predsednika Vlade, kako bi se stvorilo mesto za nekog drugog. Pobuna i atentat predstavljaju jedan jedinstveni životni događaj i jedan jedinstveni politički događaj. Pobunom su prvookrivljeni i njegovi saučesnici stekli kontrolu nad radom Službe bezbednosti, čiji su pripadnici onda, ohrabreni uspehom, završili započeti posao atentatom.

Transkripti sa suđenja za ubistvo Zorana Đinđića

Miladin Suvajdžić (Đura Mutavi):

8. mart

Tih dana sam isto dolazio u taj stan i čuo sam da su našli neki stan u kome žive neke dve starice i da će iz tog stana da gađaju premijera. Oni su valjda ušli u taj stan, predstavili su se kao da montiraju satelitske antene, ili tako nešto. Ne znam gde je tačno taj stan, ali sam čuo tu priču. Znam da je bio 8. mart, zato što je Spasojević sa Kumom došao u stan gde sam ja bio u Vojvode Stepe 104 da čestita 8. mart Ljilji Buhi, doneli su cveće.

Ja sam tada već iznajmio sve stanove i mi smo svi bili prešli sa Novog Beograda u grad. Neko na Voždovac, neko u Vojislava Ilića, a Spasojević je sledećeg dana išao na Banovo Brdo. U tim stanovima još niko nije bio i on mi je rekao da opremim te stanove, da stavim u njih više hrane, sokova i svega, da bude posteljine i tako dalje, i da mu dam ključeve od ta dva stana.

9. mart

Sledeći dan, znači bio je 9. mart, dobio sam uveče poruku negde oko sedam sati da dođem u stan u Vojvode Stepe 259. Tamo su bili Bagzi i Srećko Kalinić. Bagzi, inače, kada je bio pušten posle onog pokušaja atentata i kada je ušao u taj stan, više nije izlazio iz tog stana uopšte do ovog dana. Kada sam ja stigao u stan, oni su bili već spremni, bile su tašne spremne i Bagzi mi je rekao da je Spasojević rekao da njih dvojicu prebacim u Sinđelićevu ulicu, u stan br. 40 i da uzmem Spasojevićeve stvari, sve telefone, imao je tamo bezbroj telefona, i da ćemo ići tako da ću ja ići ispred njih. Ja sam bio sa Kadetom, a oni su išli u Golfu koji je bio Kalinićev, Golf trojka, crni. Došli smo do tog stana i ušli unutra.

Ja sam u međuvremenu dobio poruku da dođem hitno na keca, to je bio stan u Velimira Todorovića br. 2. Tu su inače spavali Miloš Simović, Aleksandar Simović, Ninoslav Konstantinović i Milisavljević. Tamo je bio Spasojević, Kum, Sretko, Konstantinović i braća Simović. Kaže Spasojević – ti ćeš da ideš sutra na ulicu radi malera. Bio sam verovatno bled i kaže – šta si se uplašio, nećeš i ovako ništa raditi, samo ćeš da stojiš, da budemo svi uključeni u to. Dušan je ispitivao Konstantinovića da li je on siguran da je to sigurno, pošto nisam tada još tačno znao šta je sigurno, šta nije sigurno – kaže, da li je to tamo sigurno, da li je sto posto. I onda mu je on odgovorio da jeste, da se ne brine ništa, da će da bude sve u redu. Znam da je Dušan pričao da će Đinđić, čim dođe u vladu biti ubijen. Prvi put kada dođe u Vladu da će biti ubijen.

10. mart

Sledeće jutro sam izašao kako mi je naređeno, uključio sam telefon, zvao sam i ubrzo se javio Miloš Simović i rekao mi je da se vozim od Partizanovog stadiona do Zvezde, tu prema kružnom toku, kada se ide prema Kafe kafeu. Vozio sam se tu jedno pola sata. To mi je bilo besmisleno i onda sam nazvao Simovića i rekao sam – daj da negde stanem, šta se tu tri ulice vozam u krug stalno. On je inače stajao tu kod Ruda i onda mi je on rekao – važi Đuka, stani tu na autobusku stanicu kod Ruda. Znači, tu smo negde bili ujutru od pola devet.

U međuvremenu me je zvao Spasojević, samo da vidi da li sam izašao, pošto je Spasojević imao moj broj. Znači, on je mene mogao da nazove, a ja njega nisam. Ja sam mogao samo Simovića da zovem. Rekao mi je dok sam se vozio, da je moj zadatak da, ako vidim tri BMV-a, jedan crni, u koloni, da mu javim. A on je stajao odmah tu, tako da je to bilo besmisleno. Ali mislim, nema veze, on je to rekao i posle svega toga on me je zvao da uđem u auto pošto je bilo hladno, padala je kiša. Seo sam u auto i video sam da ima četiri specijale. Jedna specijala je bila za mene i Spasojevića, druga specijala je bila sa tim čovekom iz obezbeđenja premijera Đinđića, treća specijala je bila sa akterima, direknim učesnicima, znači, sa onim ljudima koji će da ubiju.

I onda mi je rekao da su našli neku kancelariju i da lepo uđu unutra ujutru i tu su sigurni do jedno tri sata, ali je Spasojević rekao – ako ne dođe do atentata da oni u pola tri napuštaju kancelariju. Četvrti telefon je bio sa Kumom i još nekim, ne znam ko je još bio na toj liniji, a znam da je bio Kum. Miša mi je ispričao da će odatle da se gađa premijer i da je njegov zadatak da kada vidi tu kolonu od tri auta da im javi, da oni blagovremeno nameste pušku, da ne bi stalno puška stajala na prozoru, da im on javi i oni su otprilike izračunali – da recimo nema gužve na tom potezu između Ruda i Vlade, da im treba otprilike 2-3 minuta da oni stignu i znači, dovoljno da nameste pušku.

Spasojević je zvao više puta, raspitivao se da li su oni sigurni u toj kancelariji. Zaključio sam da Spasojević nije imao direknu vezu sa ovim ubicama. Stalno je pitao jesu li sigurni. Mnogo puta je zvao Mišu, kaže Miša – sve je u redu, nemoj da se nerviraš i stalno je pitao za ovog iz obezbeđenja, da li se javlja. I Miša kaže – ne javlja se, ali smo se mi dogovorili da kad bude nešto, kad bude kretao premijer, da će on da javi. I tako je taj dan prošao.

11. mart

Sledećeg dana, opet smo izašli svi napolje i dan je protekao maltene isto. Jedina promena je bila što smo Spasojević i ja zamenili auta. Spasojević je rekao da mu je upadljiv taj Golf trojka, zatamljeni. Zvao me je i da mu kupim neke lekove pošto je bio prehlađen. Viđali smo ih ja i Miša, sedam, osam puta smo ih videli da su prošli tu gde smo mi stajali kod Ruda. I dan se opet završio. Nije bilo nikakvih pokreta premijera prema Vladi.

12. mart

Sledeći dan je bila sreda. Onda smo opet stali tamo ujutru i negde tu oko 11 sati on se čuo više puta, znači, on se stalno čuo sa Spasojevićem, on stalno njega zove, iako smo sad već bili razdvojeni. I u tom trenutku ja vidim da se Simović svađa sa Spasojevićem, kaže – Dućo, nema šanse da su ovuda prošli, nema šanse, sto posto nisu prošli ovuda. Vidim da ovaj viče, čujem, ovaj telefon drži i kaže – tu smo Đuka i ja, pa nisu mogli tu pored nas proći. I onda mu spusti Spasojević telefon i Simović mi kaže da je Spasojević poludeo, da se dere i da vrišti i da nas dvojica nismo uopšte uočili kolonu. Mi smo bili sigurni u to da nisu tu prošli, pošto smo stajali na autobuskoj stanici koja je odmah pored puta. I posvađali su se oni, mislim ne posvađali, Dušan mu je rekao svašta tamo, šta ja znam. Simović mi je rekao da idem u stan.

To je bilo negde oko pola 12. Pošto sam ja auto dalje parkirao odande dok sam otišao do auta, otišao sam u stan. I taman sam ušao u stan i dobio sam poruku na pejdžer da se hitno javim. Pošto nisam mogao da specijalu iz stana uključujem, onda sam izašao napolje i opet sam se vratio na Auto-komandu, uključio sam telefon, ja sam ga nazvao i rekao mi je da ostanem tu kod Auto komande, tu ima parkić jedan, inače ispred su one radnjice, a iza je parkić. Da stojim tu, u tom parkiću, a tu su stajali taksisti preko puta. Ja ne znam koliko, pošto sam bio uznemiren, uplašen, tako da ne znam koliko sam sedeo, ali nisam dugo. Znam da nije mnogo vremena prošlo, Simović me je nazvao i rekao da hitno dođem, što hitnije, što pre da dođem do garaža na Novom Beogradu.

Imali smo dve garaže preko puta Palate federacije, tu su neke zgrade, to je ulica Bulevar AVNOJ-a. Parkirao sam se i posle jedno minut, dva, pošto su to one duge garaže sa onim podzemnim prolazom, video sam da Simović sa ovom Ibicom izlazi iz garaža, video sam da je sa njim Konstantinović i još dvojica su bila u autu, ali nisam znao tačno ko je. Ništa mi nisu rekli, niti su mi mahnuli. Ja sam mislio da treba još nekoga da sačekam. Jasno mi je bilo da se to sve što je trebalo da se desi, desilo.

Zoran Janjušević: Pošao sam stepenicama da siđem i već je tu bila i galama, pošto je prilično dugačak taj hodnik i video sam Premijera kako leži na tom, ja mislim prvi podest, ne mogu sada da se setim tačno, ali na prvoj onoj ravnini sam video Premijera kako leži i video sam obezbeđenje oko njega iz zgrade. Strčao sam dole. Podigao sam mu glavu, nisam video nigde sa prednje strane nikakvu krv, ništa nisam video. Onda sam ga raskopčao, poderao sam mu dugmad, košulju, kravatu i tada sam na njegovoj desnoj strani, ovde ispod rebara, video rupu veličine možda nokta. Nisam znao šta da radim. Još sam ga podigao i tražio sam da mi donesu vode i tek kada sam ga podigao da ga umijem vodom, desnu ruku sam svoju zavukao ispod njegove leve plećke i onda sam osetio tu ogromnu rupu i odvaljeno, kao komad tela. Znam da mi je neko dao neku majicu, da sam ja to njemu stavljao od pozadi i tu majicu, kao da prestane sa krvarenjem. Iznad mene je neko govorio da se zove hitna pomoć. Ja sam ga podigao, kasnije mi je tu neko pomogao iz obezbeđenja, otvorili su vrata i uneli smo ga u auto, pošto je prilično nezgodno bilo, u jednom trenutku je njegova glava meni ispala iz ruke i ja sam čučnuo da mu uhvatim glavu i onda sam ušao u auto u toj brzini i stavio sam mu glavu u krilo i tada smo otišli u Urgentni centar. Već u toku putovanja, moje mišljenje je da je Premijer već bio mrtav. U stvari, požuteo je skroz u licu, više je pocrneo. Kad smo došli u Urgentni centar izneli smo ga iz auta i ja ga više nisam video.

Miladin Suvajdžić (Đura Mutavi): Imena su išla po TV-­u, slike su izlazile, bila je opšta paranoja. Šta je ovo, šta se ovo sad dešava, nisu se nadali tome. Spasojević je bio uznemiren zbog tih slika, nije očekivao to, uopšte nisu očekivali vanredno stanje, ali rekao je da to nema veze – da se ide do kraja. Trebalo je da odem u taj stan gde su Kum i Zvezdan i da prenesem Zvezdanu da ide u Jedinicu i da je sad sve na njemu i to mi je jedno pet puta ponovio Spasojević i treso me ovako i kaže – kaži mu da je sve na njemu i da ja čekam na njih i da je sve na njemu, stalno mi je to ponavljao. Spasojević je tada, znači još pre podne kada sam ga našao, rekao – čim njegova slika izađe da svima prenesem da idu u šume, ako nemaju gde drugo da idu, da idu u šume i da najviše treba deset dana da se digne JSO. I da, ako se ide u šume, svi imaju neke male radio-aparate i da slušaju. Kada JSO krene da ćemo se mi, on i njegovi ljudi, njima priključiti. Ali čim se njegova slika pojavi na TV-u da svi idu, ako imaju neka skloništa neka ih sami sebi nađu, ako nemaju skloništa da idu u šume.

Stalno je govorio – vanredno stanje, tome se nije nadao, ali opet je govorio da će da se ide do kraja, pa ili ćemo biti pukovnici ili ćemo biti pokojnici. Da nema – ovamo, onamo, da nema predaje, nego da se ide do kraja. Da kad krene JSO, to je pričao, da će da se osvoji Vlada i još neke institucije od vitalnog značaja, kao aerodom i tako dalje i da nema povratka. Rekao je – sa bandom nema povratka, ovo se ide do kraja. Očekivao je da krene JSO svaki dan. Spasojević je bio izvan sebe. Pejaković je rekao da je bio u Jedinici, da je pričao, sada ne znam sa kim, mislim da je rekao da je pričao i sa Gumarem i sa Zvezdanom, sad ne znam tačno, sa nekim od njih dvojice je pričao. Da su oni rekli da ne mogu da reaguju, da su opkoljeni i onda je saopštio da su uhapsili Leonida. Spasojević je bio izvan sebe – kako ste mogli da dozvolite da uhapse Leonida. Vi ste tada trebali da reagujete odmah, to je vaš čovek, kako ste mogli da pustite da vas hapsi obična policija. Onda je besneo i rekao da JSO mora da se digne, da mora da se digne Jedinica, šta čekaju više, šta ne može, šta ovo, šta ono. Kaže – ja samo čekam na njih

Sve u svemu, znam da je pričao o tim nekim planovima A, B, C. Ako treba i struja da se uništi i da im srušimo Gazelu i čuda, mislim, da ne psujem tu šta je sve pričao. Kaže – mora da se ide u konačni obračun. Nema više čekanja. Što više budemo čekali, onda smo izgubljeni.

Branislav Bezarević: Kada sam se video sa svojim drugom Zoranom Vukojevićem Vukom, pričali smo između ostalog i o poslu. Uostalom to nam je bila i jedina tema. Ja sam mu rekao da treba da dođe u BIA 10 novih ljudi i da će nas 10 od ranije da rasporede na neko drugo mesto. Rekao sam mu da postoji mogućnost da ću pripadati Kezi, koji je bio načelnik obezbeđenja Premijera Đinđića i da ću verovatno obezbeđivati njegovu suprugu Ružicu. Kada sam kasnije razmislio i sve povezao, verovatno je otuda Vuk zaključio da imam ili ću imati podatke o kretanju Premijera. Zbog toga je sve ovo ostalo i usledilo.

Vuk je došao automobilom Reno klio crvene boje, koliko se sećam, novosadskih registracija. Seo sam kod njega u auto, bili smo sami i tu u automobilu smo razgovarali. Pitao me je da li znam gde je Čume, da li sam čuo neku priču o tome, govorio mi je kako Čume cinkari Dušana i Legiju, kako je dobar sa Premijerom i da im pravi probleme. Ja sam mu rekao da o tome nemam pojma. Rekao mi je – ako budeš čuo, javi mi, bićeš debelo nagrađen. Tu smo se rastali. Dva dana posle zvao me je telefonom da se vidimo na istom mestu, kao ono veče pre, kada smo sedeli u kafiću u ulici Ive Lole Ribara. Rekao mi je da je to drugo lice (koje je sedelo sa nama) Bagzi. U tom razgovoru Bagzi je jednom rekao ”mi hoćemo da ubijemo Đinđića”.

Ja sam se naravno začudio na te njegove reči, pogledao sam u Vuka, a on mi je gestikulacijom pokazao – to je to. Ja sam ih pitao šta ću vam ja, ja vam ne mogu pomoći, ne želim da učestvujem u tome. Obojica su govorili – ajde, ajde, samo nam treba informacija o njegovom kretanju, ti to možeš da saznaš i ti ćeš biti nagrađen za to. Oni su ponovo rekli da je nagrada za tu moju informaciju 50.000 eura. Rekao sam – ne dolazite u obzir, neću to da radim, oni su me ubeđivali da pristanem, a ja sam rekao – razmisliću. Razišli smo se. Sledeće veče u 18 časova pozvao me je Vuk telefonom da dođem u isti kafić u Ive Lole Ribara. Bagzi je došao posle pet minuta, seo je za pult gde smo i mi bili i iz džepa izvadio dva mobilna telefona i dva punjača. Objasnio mi je da sa tog telefona ne smem nikog drugog da zovem osim njega, Bagzija, a posebno mi je rekao da ga pozovem kada saznam kad Đinđić negde krene da putuje.

Ja sam uzeo telefonski aparat i faktički sam pristao da to učinim, ako budem saznao. To je od prilike 16, 17. februara 2003. Dana 21. febraura 2003, to mogu tačno da tvrdim da je to tog dana bilo, jer vezujem za događaj na auto-putu, ujutru oko 8 časova došao sam na posao. Oko 9 časova, jedan od kolega sa kojima radim, to je bilo u dežurnom operativnom centru je prokomentarisao – evo Đinđić putuje danas u 10 časova, a noga mu je povređena. Rekao je da putuje u Republiku Srpsku. Deset minuta posle toga pozvao me je Bagzi i pitao me je šta ima novo, ja sam se tada nalazio u hodniku zgrade, ispričao sam ovo što sam čuo od kolege koji je čitao obaveštenje sa teleksa da Đinđić putuje u 10 časova u Bosnu sa aerodroma. Bagzi mi je odgovorio u redu, odlično.

Ono veče kada sam u kafiću dobio telefon Bagzi mi je rekao – ti samo javi kad on negde kreće, mi smo uvek spremni. Ja nisam prosto verovao da su oni sposobni da to urade. Verovatno sam zato i pristao da sarađujem sa njima. U tom telefonskom razgovoru rekao mi je i – baci telefon. Ja sam to učinio, telefon sam bacio posle radnog vremena u jedan kontejner na Banjici.

Odvezli smo se do auto-puta, preko Autokomande do restorana Steko na autobusnom stajalištu i na njegovom početku, zaustavili smo se. Ja nisam znao gde idemo i zašto, kada sam video Bagzija da stoji, rekao sam – šta će ti on, majke ti, za njega ima potraga. Bagzi je ušao u auto, rukovali smo se i Vuk je nastavio da vozi ka Bubanj potoku. Bagzi je pričao kako se dogodio pokušaj njegovog naleta kamionom na Đinđićevu kolonu. Psovao je u smislu kako nije uspelo. Sledeći put će biti bolje, i rekao mi je – idemo dalje. Otišli smo do podvožnjaka kod Laste i okrenuli se i vraćali se ka aerodromu. U tom kretanju Bagzi je dalje objašnjavao da je trebalo kolona da se zaustavi i da je neko sa nadvožnjaka iznad auto-puta, to je pešačka staza, trebalo da gađa u automobil Đinđića zoljom. Ja sam shvatio da su oni znali tačno koji automobil se koristi za Đinđićevu vožnju.

Dušan Krsmanović: Od Spasojevića sam čuo da hoće da ubije Čedu Jovanovića, nakon što je propao pokušaj ubistva Đinđića kod Limesa. To je obrazložio da će navodno Đinđić da pojača obezbeđenje i da će ga biti nemoguće ubiti. Kasnije je video da Đinđić nije pojačao obezbeđenje, pa nije odustao od ideje da se ubije Đinđić. Spasojević je govorio za Đinđića da je loš čovek, da hoće da isporučuje sve Srbe Hagu, dalje je govorio da je gotov ukoliko ne ubije Đinđića, jer se pojavio Buha Ljubiša Čume kao zaštićeni svedok i da je počelo da se radi na otkrivanju njegovog, Spasojevićevog slučaja. Dalje je pričao da treba zmija da se ubije s glave, a da će potom da se digne JSO i da dođe do državnog udara. Pominjao je da bi u tom slučaju Čović bio predsednik Vlade, a Koštunica predsednik Srbije.

Srđa Popović: Ono što se dogodilo 12. marta 2003. ne može se razumeti ako se ne razume šta se dogodilo novembra 2001. Ja sam zato predložio da se optužnica proširi optužbom za oružanu pobunu. Uspeh oružane pobune bio je prvi korak na putu restauracije i poraz prve demokratske vlade i on je stvorio uslove da se „puzeći udar“ nastavi ubistvom premijera Đinđića, koje je imalo za posledicu i pad čitave njegove vlade. Ako je novembra 2001. godine prvookrivljeni Ulemek postupao sa svešću i sa voljom da ugrozi ustavno uređenje, onda je jasno kakve su njegove namere bile i 12. marta 2003. godine.

Radi se o jednom produženom napadu na ustavni poredak i bezbednost. Pobuna i atentat dva su koraka ka istom cilju, dva koraka ka ostvarenju iste namere – nasilnog rušenja Vlade pokojnog Zorana Đinđića i nasilnog uklanjanja pokojnog Zorana Đinđića sa mesta predsednika Vlade, kako bi se stvorilo mesto za nekog drugog. Pobuna i atentat predstavljaju jedan jedinstveni životni događaj i jedan jedinstveni politički događaj.

Pobunom su prvookrivljeni i njegovi saučesnici stekli kontrolu nad radom Službe bezbednosti, čiji su pripadnici onda, ohrabreni uspehom, kako kaže optužnica završili započeti posao atentatom.

Da li treba podsećati da je pobuna uspela pre svega zbog političke podrške koju je imala, i da bi taj uspeh bio nemoguć da su Predsednik države i Vojska u tom trenutku izvršili svoju ustavnu obavezu i pobunu ugušili.

Saša Pejaković: Pobuna JSO je usledila neposredno posle izručenja braće Banović Hagu. Dok sam radio kod Spasojevića u obezbeđenju, Legija je naredio da treba da idemo u jedinicu u Kulu. Nakon što smo stigli u sedište JSO u Kuli, Legija je pozvao sve nas iz obezbeđenja, a bilo nas je oko desetak. Odmah je otpustio dvojicu-trojicu, koji su bili u njegovom obezbeđenju, a koji nisu bili članovi JSO. Rekao im je da su oni slobodni i da oni nemaju veze sa ovim. Nama ostalima je saopštio da smo od ovog trenutka, ne mogu da se setim koji je izraz upotrebio, da li u pobuni ili u protestu, te da ko ne želi da učestvuje, može da vrati pištolj i službenu legitimaciju i da ide. Niko nije smeo da se usprotivi. Nakon što je Legija i svima ostalima iz Jedinice saopštio da će Jedinica da stupi u protest, odnosno pobunu, čuo sam od članova Jedinice da je razlog tome bio što se Jedinica protivila da hapsi bilo koga radi izručenja Hagu. Da li je postojao i neki drugi razlog za pobunu, meni nije poznato. U to vreme Legija je bio zvanično smenjen sa dužnosti komandanta JSO i bio je postavljen Gumar. Međutim, Gumar je izabran na predlog Legije. Iz svega onoga što se dešavalo nakon Legijine smene, moje je mišljenje da je Legija komandovao ovom Jedinicom sve do sada, dok nije rasformirana.

Zoran Vukojević: Za vreme pobune ja sam non stop bio sa Dušanom. Maltene svakodnevno smo išli za Kulu sa novinarima, sa Bracanovićem i tako. U tom trenutku kad je Jedinica izašla na ulicu, maltene pola Vlade se bilo razbežalo. Znači čitava država je bila u strahu. Tu nije mogao da se nađe policajac koji će da bude da kažem uz Vladu, u tom trenutku. Tako da su oni tu bili potpuno nemoćni. Ovi su bukvalno radili šta su hteli. Niko im ništa nije mogao. Kad je bila pobuna Beretki našli smo se sa Legijom, a Dušan je išao da se nađe sa ženom Radeta Markovića. Pokupili smo je u njenom stanu. Tu smo mi pričali, a posle smo prešli kod nje u kola, a kad smo bili zajedno, ona je rekla Dušanu – ja znam za tebe, tvoja šifra je Mali đavo. Znam da su ga oni tako zvali – Đavo. To je kao neka šifra između Legije i Radeta Markovića.

Marko Kljajević: Recite nam šta znate o pobuni Jedinice za specijalne operacije?

Zoran Vukojević: Dušan i Legija su iskoristili hapšenje braće Banović. Onda su iskoristili Jedinicu da bi se digli. U tom trenutku su odlučili da bi bilo dobro za njih da smene vlast. Tu, tadašnju. Zato su izveli Jedinicu na ulicu. Dušan je tražio, pošto sam bio prisutan, da se ide do kraja. Da se to završi. Ali da kažem, Vlada nije bila spremna da se suprostavi Jedinici, jednostavno su izvršavali sve što su oni tražili.

Marko Kljajević: Koja je uloga bila pok. Dušana Spasojevića u organizovanju pobune i koji su bili motivi te pobune Jedinice za specijalne operacije?

Zoran Vukojević: Motivi su bili da smene ovu vlast. Oni su postigli svoj cilj. Jednostavno, vlast im ništa nije mogla. Posle toga su izašli Simovići, morali su da ih puste. A mi smo išli svaki dan u Kulu. Vozili smo novinare. Išli smo par puta sa Bracanovićem.

Marko Kljajević: Koji su bili njihovi zahtevi za smenu? Koga konkretno i koga su planirali da postave na određena mesta u državnim organima?

Zoran Vukojević: Dušan je hteo da se ide do kraja. Znači da se to završi. A Legija to nije hteo i nije dozvoljavao. Znači nije bilo dogovora tu između njih. Hteli su da smene Mihajlovića i načelnika državne bezbednosti. Postavili su Bracanovića, tad im je zahtev bio ispunjen i to je Legija u tom trenutku procenio da, kako je rekao, oni su pokazali svoju snagu i u tom trenutku je dosta. Ostvarili su sve svoje ciljeve i nema potrebe da idu dalje.

Marko Kljajević: Šta su oni dobijali postavljenjem Milorada Bracanovića za zamenika direktora BIA?

Zoran Vukojević: On je faktički bio glavni čovek tamo. Dobili su čitavu kontrolu u toj službi.

Dušan Krsmanović: Odnos Dušana Spasojevića prema vlasti u državi se počeo menjati od 2001, od kada je izašao iz pritvora, gde je bio pod sumnjom da je učestvovao u otmici Miškovića. Govorio je da to što su ga uhapsili vlastima nikada neće oprostiti.

Zbog tog pritvaranja Spasojević i Legija su izveli JSO na ulicu i to sa namerom da smene Dušana Mihajlovića i da uplaše vlast, a preko tog straha da izvuku iz pritvora i ostale koji su bili pritvoreni zbog otmice Miškovića. Sve ovo sam saznao iz priče Dušana Spasojevića. On je posle toga rekao da je na taj način uspeo da izvuče ostale iz pritvora, ali nisu uspeli da smene Mihajlovića.

Od Spasojevića sam čuo da je uz njega vojska i DB. Znam da se krajem 2002. sastao sa Acom Tomićem blizu Slavije, ja to nisam video, već mi je to rekao Dušan Spasojević. Dok smo bili u kolima na putu prema Slaviji, Spasojević je pričao da ide u stan da se sretne sa generalom Acom Tomićem. Ušli su u neku zgradu. Čekao sam ih oko sat vremena. Kada su se vratili pričali su nešto u šiframa. Pokušao sam da ih razumem, ali u tome nisam uspeo.

Miladin Suvajdžić: Spasojević se vodio time da je on sa svojom grupom i JSO zajedno, kao jedna celina, on je to nazivao «država u državi». On je smatrao da je «država u državi» nedodirljiva, bez obzira na društveno uređenje – da li će ono biti komunističko, da li će biti demokratsko, svako uređenje sa njima mora da bude u dobrim odnosima – znači, to su Spasojevićeve reči. To je narušeno 2001. kada su oni bili hapšeni prvi put, a posle toga je išla pobuna, pa je to bio njihov trijumf, jer su onda oni pokazali da ne mogu njih da hapse – po Spasojevićevim rečima, pokazali su moć, silu, smenili su ljude, stavili su svoje ljude. Spasojević je govorio da će Legija da stavi neke svoje ljude, da ih dovede na vlast i da će tako stati to sa Hagom.

Saša Pejaković u istrazi svedoči da je novembra 2001. tokom pobune, po izlasku Ulemeka i pokojnog Spasojevića sa sastanka sa Acom Tomićem, Mikelićem i Bulatovićem, jedan od njih dvojice rekao drugom: Nećemo reči Šešelju da smo ostvarili kontakt sa Koštunicom, da vidimo prvo šta Šešelj misli o tome.

U jednom od tih razgovora (tokom pobune) neko od pripadnika Jedinice, možda Gumar, razgovara recimo sa Čumetom i Spasojevićem i ovaj mu kaže doslovce: To sada nema prekidanja dok ne kaže Koštunica.

Vojislav Koštunica (izjava medijima):Znate, radi se o ljudima koji, po meni nisu, sem možda kada je reč o funkcionisanju saobraćaja, ni na koji način ugrozili bezbednost zemlje. Posao koji oni obavljaju jeste takav, a neko od njih je i rekao, da nemaju druge uniforme od onih koji imaju. Oni su se pojavili u onome što je njihova radna i svakodnevna odeća. Mislim da su stvari rešavane ranije, ovoga ne bi bilo.

Nata Mesarović: Odbijaju se svi ostali predlozi punomoćnika oštećenog, advokata Srđe Popovića, a koji su podneti na glavnom pretresu i u pismenom podnesku od 14.02.2007. godine, a koji se odnose na jednu istu opštu okolnost provere odbrane prvookrivljenog u njenom delu u kome se na strani prvookrivljenog osporava postojanje subjektivnog elementa zabranjene namere kao motivišuće predstave cilja za izvršenje dela koje mu se stavlja na teret. Vće stoji na stanovištu da su politički ciljevi koji su u datim političkim okolnostima motivisali ponašanje optuženog Milorada Ulemeka i Zvezdana Jovanovića i drugih optuženih bili predmet utvrđivanja tokom ovog krivičnog postupka, imajući u vidu kvalifikaciju krivičnog dela koje je optuženima stavljeno na teret jer je Sud tokom postupka saslušao brojne svedoke upravo na okolnosti sa kojih političkih pozicija se delovalo preko Jedinice za specijalne operacije i preko konkretnih optuženih u kojim političkim uslovima, kakva je klima prethodila svim tim akcijama, tako da je Sud saslušao veliki broj svedoka o kojima u optužnici nije bilo reči. Radi se o svedocima iz javnog i političkog života Srbije koji su bili na političkoj sceni u vreme i neposredno pre atentata na predsednika vlade dr Zorana Đinđića, kao i o licima koja su se našla na političkoj sceni Srbije posle izvršenog atentata. Prema tome, smatramo da su motivi i politička pozadina delovanja ove kriminalne grupe za sada dovoljno rasvetljeni.

Srđa Popović: Drugim rečima, Sud odbija predloge za saslušanje Koštunice, Jočića, Bulatovića, Nalića itd, kao suvišne. Smatram da je Sud doneo pogrešnu odluku. A evo zašto. Atentat na premijera Đinđića dogodio se, što je notor­no, u ambijentu žestoke političke borbe dve politički stras­no sukobljene strane “sa oprečnim političkim ciljevima”, “oprečnim političkim pogledima”, dve strane koje se javno uzajamno optužuju i proglašavaju uzajamno odgovornim za ubistvo premijera. Saslušali ste jednu stranu, njena saznanja i njene argumente – mi smo predložili drugu. Ispravno je Sud pozvao svedoka Mihajlova, koji je javno optuživao same Đinđićeve saradnike za atentat, ali je, po istoj logici i iz istih razloga, Sud morao pozvati i pred­ložene svedoke Koštunicu, Jočića i Bulatovića. U odsustvu ovih dokaza Sud sada mora jedino pri­hvatiti sliku političke pozadine atentata koju su dali sve­doci Mihajlović, Petrović, Jovanović, Mijatović, Popović, i sve one optužbe koje su izrekli, recimo, na račun Vojisla­va Koštunice, Ace Tomića, vojske i civilnih i vojnih organa bezbednosti. A evo šta oni o tome kažu:

Vladimir Popović: Vojislav Koštunica je proglašen za predsednika. Postao je predsednik. Otišao je u kabinet, okružio se ljudima Slo­bodana Miloševića koji su bili u toj zgradi, od obezbeđenja, pa do ostalih saradnika po kabinetima. Počeo je da dovo­di u svoj kabinet ljude kojima je jedina zajednička crta bila mržnja prema Zoranu Đinđiću, koja je bila lična, iz razloga što nisu uspeli da ostvare neke funkcije koje su želeli da ostvare.

Znači, dva meseca posle 5. oktobra Gradimir Nalić, kao izaslanik Vojislava Koštunice, odlazio je u tu Jedinicu u prisustvu Radeta Markovića. Znači on, Rade Marković, Branko Crni i cela ta ekipa. Predstavljen je toj Jedinici kao budući ministar policije, a on je održao njima patri­otski govor da oni treba da se okrenu Koštunici, Koštuni­činoj strani, da ako budu sa Koštunicom, nema Haga, nema ovoga, nema onoga, i tako dalje.

Deo političkih struktura koji su uz Vojislava Koš­tunicu, mislim na Miloševićeve strukture vlasti, koji su postali članovi DSS u međuvremenu, svi oni su se plašili saznanja istine i otkrivanja šta će se desiti kad se otvori, kad Radeta Markovića stave u zatvor, da li će Rade propevati ili neće, šta će reći ili neće reći, i tako dalje. Znači, mislim na pripadnike JSO, mislim i na pripadnike SAJ i na druge delove policije.

Vi se sećate izjave Vojislava Koštunice te večeri kada je Milošević predat Haškom tribunalu – da je to državni puč. Nije on rekao da je to državni puč zbog toga što je njemu bilo žao Miloševića, nego što je upravo pod utiskom priča svojih saradnika iz struktura koje su ranije 10 godina vladale, verovao da sledeći potez Zo­rana Đinđića jeste hapšenje Vojislava Koštunice.

Čedomir Jovanović: Naime, zbog neuspeha, kako je to tada definisano, od­nosno nesposobnosti vojske da spreči ekstradiciju, smenjen je general Đaković i na to mesto protivzakonito postavljen general Tomić i ja sam u razgo­voru sa Miloradom Ulemekom u jesen 2001. godine, razgo­voru koji je organizovan na njegov zahtev, po povratku iz Grčke, od njega čuo da su uspostavljeni kontakti i sa ge­neralom Tomićem i sa vojnom službom bezbednosti i da će ono što mi nismo bili spremni da uradimo, sada uraditi neki drugi. Nemam dilemu koji su ti drugi i nemam nikakvu sumnju u pozadinu kontakata koji su raz­vijani od tog trenutka, pa praktično sve do 12. marta.

Vladimir Popović: U toj atmosferi Koštunica ruši vladu, napušta vladu. Tog trenutka postoji samo jedan cilj, a to je: što pre rastu­riti vrh državne bezbednosti. Pokušavaju da iskoriste onu fotografiju objavljenu u Nedeljnom telegrafu. Sećate se da je tada traženo da mora da se smene Petrović i Mijato­vić zbog toga što se ta fotografija pojavila. To je dva mese­ca bila tema u Srbiji i to je kulminiralo onda ubistvom Gavrilovića. I Gavrilović je bio potreban da bi se dokaza­lo, znači, ja sam siguran da su oni ubili Gavrlovića, da je Zoran Đinđič mafijaš, da je kriminalac.

Čedomir Jovanović: Onda JSO prave paralelne strukture moći. Poku­šano je, pošto ne može da se uradi to sa Đinđićem, ajde da uradimo to sa Koštunicom. Koštunica je očajnički želeo da smeni rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova zbog toga što je to definisao kao jedan od svojih političkih pri­oriteta, a ostavke koje traži godinama su ostavke minis­tra Mihajlovića, ministra pravde Vladana Batića i istovre­meno smenu Gorana Petrovića i Zorana Mijatovića. To su njegovi politički zahtevi. Pošto je nemoćan da te zahteve ostvari, tu se pojavljuje JSO koji će mu u tome pomoći.

Vladimir Popović: Iz tog razloga kažem da je pobuna Crvenih beretki bio samo krajnji, poslednji čin jedne sinhronizovane akci­je koja je trajala od 5. oktobra. Legija je smatrao da je Đinđić taj koji je jednog trenutka njih izdao, a da su se onda oni potpuno prirodno okrenuli tamo gde i treba da se okrenu, gde su prepoznali prave vrednosti, gde su prepoznali tradicionalnu Sr­biju i srpstvo i junaštvo i čojstvo, kabinet Vojislava Koštu­nice i te političke strukture, i da je onda ta pobuna zbog toga takva i bila.

Dušan Mihajlović: Prema tome, shvatio sam da je stvar izmakla kontroli, da nam je neko iza leđa pripremio pobunu jedne, mislim, elitne jedinice u službi Državne bezbednosti i da je stvar ozbiljna.

Čedomir Jovanović: Tada smo znali na osnovu informacija koje su pris­tizale da se razrađuju planovi koji su se vezivali za zauzimanje beogradskog aerodroma. Planovi koji su se vezi­vali za zauzimanje televizije, planovi koji su se vezivali za nasilan ulazak u republičku vladu.

Goran Petrović: Bilo je dosta tih nekih sitnih detalja koji su ukazivali da cela ta priča, da sa tom pobunom – ja ne mogu da tvrdim da je nju organizovao Vojislav Koštunica ili njegovo okruženje – ali da sa tom pobunom koketiraju mnogi, da mnogi vode nekakve prljave političke igre i to na bazi tih činjenica, i da se ni Vojska Jugoslavije, odnosno njene služ­be bezbednosti ili, da ne uvredim nikoga od poštenih pri­padnika tih formacija, neki ljudi iz tih službi, iz te vojske, bave i takvim stvarima. Znači, to nisu neke puke izmišljo­tine, to nisu neke formulacije bez neke specifične težine, nego se upravo zasnivaju na tim i takvim informacijama i podacima do kojih smo mi dolazili i tako se došlo do toga da su Jedinicu organizovali Ulemek i Spasojević i Buha, kao što sam rekao da ni Vojislav Koštunica ni Demokratska stranka Srbije nisu nevini u svemu tome, da je u svemu tome Jedinica imala podršku i Vojske Jugoslavije odnosno poje­dinaca ili pojedinih delova službi bezbednosti.

Čedomir Jovanović: Nismo imali mogućnosti da se suprotstavimo tom protestu. Nije postojala nikakva spremnost nijednog dr­žavnog organa da nam u tome pomogne. Znači, otvoreno Vojska Jugoslavije sa svojim specijalizovanim institucijama podržavala je taj protest, apsolutno su ga podržavali. Održavani su konstantni kontakti sa komandom JSO. Pružana su uveravanja da se vojska neće mešati, da neće pokušati da utiče putem sile na prekid tog protesta, niti će se suprotstaviti eventualno novim pokretima Jedinice za specijalne operacije.

Goran Petrović: Ako je pokojni premijer pitao ministra i načelnika Resora javne bezbednosti: ,,Ako oni krenu iz Kule i dođu u ministarstvo, šta ćete vi uraditi?” a oni odgovorili: “Niš­ta”, ako je posle toga pitao: “Šta ako dođu u Vladu i izbace me na ulicu, šta ćete Vi uraditi?” – “Ništa”, onda je jasno da postoji i te kakva realna ili osnovana pretpostavka da se u svakom trenutku može izvesti državni udar, puč, da se može počiniti nekažnjeno bilo kakvo krivično delo, a o preuzimanju vlasti da i ne govorimo.

Ono što je možda interesantno kada govorim o tom političkom kontekstu, pored onoga koji je javno poznat, dakle, da je predsednik Savezne Republike Jugoslavije po­držao tu oružanu pobunu, da je to učinila Demokratska stranka Srbije, da je u nekim medijima objavljeno kako je Maričić, tadašnji komandant, zvao generala Pavkovića i pitao ga da li će vojska da se meša. On je rekao: “Ne, ne pada nam na pamet.”

Čedomir Jovanović: U tom trenutku Vojska Jugoslavije, sa svim svojim bezbednosnim strukturama i praktično načelnikom Genralštaba i prvim čovekom vojne bezbednosti, otvoreno je podržavala i logistički na otvoren način koordinirala taj protest. Održavani su redovni kontakti između vrha vojske i komande Jedinice za specijalne operacije, kontakti koji su bili u funkciji davanja garancija i čvrstih uverava­nja da se vojska neće umešati u taj sukob.

Dušan Spasojević je rekao je da će protest ići do kraja, da će Mihajlović i Petrović biti smenjeni, da imaju podršku svih drugih i tu, pri tome, ni­je pravio, ostavljao prostor ni za kakve nedoumice. Rekao je da postoji jasan dogovor sa vojskom. Rekao je da ih podržavaju Pavković i Tomić, da će sigurno dobiti podršku Srpske radikalne stranke, Socijalističke partije Srbije i da protest može da prekine isključivo Vojislav Koštunica.

Goran Petrović: Znači, bilo je nekoliko serija tih razgovora pripadni­ka Jedinice sa Čumetom ili sa Spasojevićem, koji su bili u tonu: “To, sad ih imamo, izdržite još malo, nema preki­danja, nema popuštanja.” I u jednom od tih razgovora koji sam ja izneo u javnost neko od tih pripadnika, da li Gu­mar, da li neko ko je razgovarao recimo sa Čumetom i Spasojevićem, i ovaj mu je rekao doslovce: “To sada nema prekidanja dok ne kaže Koštunica.” Možete da izvučete taj zaključak koji je više nego jasan da se organizatori pobune i te kako uzdaju u Vojislava Koštunicu i da njega doživljavaju kao taj neki autoritet koji bi jedini mogao, ako bi hteo, da utiče na njih da se ta pobuna završi. Ja sam to otprilike shvatio da bi oni jedino Koštunicu po­slušali kada bi im rekao da tu pobunu prekinu.

Srđa Popović: Da, tako sam i ja to shvatio, ali da li je bilo tada, s obzirom na ovo što sada kažete, da bi po Vašem mišljenju oni jedino poslušali Koštunicu? Da li je postojala ideja da se, recimo, premijeru javi: “Gospodine predsedniče”, ili “Vojo”, ne znam kako se oni oslovljavaju, “molim Vas, zaustavite ovo”, a ako ne, zašto ne?

Goran Petrović: Ne. Ja nisam čuo za takvu ideju jer je bilo svima jasno da je tokom te, 2001. godine, kao što sam rekao, došlo do polarizacije na političkoj sceni na one koji su znali i bili svesni da moraju da menjaju, kao što sam rekao, i mnogo i brzo, i na one koji ne samo da to nisu shvatali ili da to nisu hteli, već su se aktivno uključili na sve moguće načine u onemogućavanje ovih koji su nešto hteli da rade, da u tome imaju što manje uspeha. Narodski rečeno, Koštunica i DSS ne samo da ništa nisu radili, nego su aktivno sprečavali Đinđića i vladu Srbije da bilo šta rade.

Srđa Popović: Onda bi takav apel bio…

Goran Petrović: Taj apel bi bio kontraproduk­tivan, ali to su sada spekulacije. Znači, jasno je stavljeno do znanja da je, uslovno rečeno, postojao sukob, postojao medijski rat, postojala politička borba, nazovite to kako god hoćete, i da su te strane bile direktno sučeljene, od­nosno, suprotstavljene jedna drugoj.

Zbog sramnog ponašanja Vojislava Koštunice i Demo­kratske stranke Srbije i podrške koju su dali pobuni te Jedinice, zbog podrške, ne javne, doduše, nego tajne, poje­dinih lidera DOS i pojedinih članova vlade Srbije, zbog podrške Vojske Jugoslavije, pojedinih medija, nezavisnih intelektualaca ili ne znam sve koga, ta pobuna je uspela.

Vladimir Popović: Znači, od tada, od 2001. godine, praktično od pobune Crvenih beretki, to sam već rekao malopre, tu postoji jedna međusobna igra između nas i njih. Kada kažem “nas”, mislim na onaj deo vlasti oko Zorana Đinđića, kada kažem ,,njih”, mislim na sve njih ostale i na prvooptuženog, a mislim i na Vojislava Koštunicu, pošto ako do sada nisam bio dovoljno jasan, jasno vam je da je to jedan isti front.

Pobuna Crvenih beretki je poraz Zorana Đinđića, i on je toga bio svestan, i poraz njegove Vlade, ne zbog toga što je morao da smeni Gorana Petrovića i Zorana Mijatovića, zbog toga što je bio prinuđen da ih smeni, zbog toga što je bio prinuđen da postavi Bracanovića na to mesto, zna­jući da tako predaje Službu njima i u isto vreme zbog toga što je znao da je javnost tog trenutka bila apsolutno na strani Vojislava Koštunice i te Jedinice koja je izašla nao­ružana i zapretila celoj državi.

Čedomir Jovanović: Taj protest Jedinice za specijalne operacije u novem­bru mesecu 2001. godine najjasnija je slika naših međusobnih odnosa. Nakon toga su u potpunosti bile prekinute sve komunikacije sa Jedinicom. U novembru mesecu 2001. godine nama je postalo jasno da se moramo sa tim ljudima obračunati i započeta je priprema, znači organizovanje države, za tu vrstu obra­čuna. Nismo imali podršku drugih institucija u društvu, tako da smo morali sami, u meri u kojoj je to bilo moguće, tako nešto da sprovedemo.

Marko Kljajević: Kakav je odnos bio u profesionalnom smislu i saradnja sa Miloradom Bracanovićem tokom Va­šeg rada?

Zoran Janjušević: Pa, znate kako, ja sam se gore pojavio kao čovek koji će da kontaktira sa njima, pošto premijer nije imao vremena, kao član Saveta za državnu bezbednost. Ja sam se pojavio da dobijem neke informacije, da prenesem premijeru eventualno šta se dešava i tako. Nisam toliko kontaktirao, povremeno sam kontaktirao sa gospodinom Savićem, a sa gospodinom Bracanovićem sam se češće viđao, pošto je on imao običaj da nas pozove na sastanak, gore kod sebe, da nam na nešto ukaže, objasni i tako dalje. Znači, moj, ovako da kažem, profesionalni odnos je bio čisto profesionalan. Jedno vreme smo bili na “Vi”, kasnije smo bili na “Ti”, dok nisam shvatio da on mene neke stvari laže i da on pravi budalu od mene, pošto je on mislio verovatno da ja sam baš toliko nepismen u tome svemu. Kada sam shvatio da u stvari on mnoge stvari mene laže i da to nije istina što on govori, ja sam odlučio da poptuno prestanem da dolaz­im gore, osim kada sam dolazio kao član Saveta za državnu bezbednost na sastanke, pošto su se svi sastanci održavali na Institutu za bezbednost.

Marko Kljajević: Na osnovu čega ste utvrdili da Vas Milorad Bracanović laže dok je radio u Resoru državne bezbednosti kao zamenik načelnika?

Zoran Janjušević: Pa, znate šta, mnoge stvari koje je on pokušao na neki način meni da kaže, da ispriča, nisu se poklapale sa onim što je u stvarnosti. Ja sam kas­nije bio u vezi sa gospodinom Nenadom Milićem, koji je bio zamenik ministra unutrašnjih poslova. Javna bezbed­nost je imala druge podatke o nekim stvarima, gospodin Bracanović je prezentirao druge podatke i ja sam tada video da to nešto nije u redu.

Milimir Lukić (sudija): Kako su Vam saopštavane te činjenice od strane Bracanovića?

Zoran Janjušević: Jednim delom usmeno, dok sedim tu, tako da i premijer, u stvari, ključno u tome svemu je bilo što premijer više to nije ni čitao i što je to dao meni zato što on to više čovek nije mogao da proguta, te papire i laži.

Vladimir Popović: Znači, dobijali smo informacije, tada tokom cele te 2002. godine, da ta je veza između te grupe i Koštuničinog kabineta, koji je i dalje funkcionisao i dalje postojao, posebno vojne službe bezbednosti, više nego aktivna.

Čedomir Jovanović: Oni su pronašli u Vojislavu Koštunici, odnosno u vojs­ci, ona utočišta koja nisu mogli da imaju u Demokratskoj stranci, DOS ili republičkoj vladi. Bukvalno tako. Kao izbor druge strane, i to nije na osnovu ne znam nekog mog poli­tičkog stava prema Demokratskoj stranci Srbije, nego na osnovu tih realnih interesa koji su postali kompatibilni. Znači, Demokratska stranka Srbije je protiv Zakona o organizovanom kriminalu, a i oni su protiv tog zakona jer taj zakon ih žulja. Demokratska stranka Srbije je protiv Specijalnog suda, pa su i oni protiv Specijalnog suda. Prirodno je da se onda dogovaraju, Bulatović, Jočić i Ulemek oko strategije daljeg rušenja ove institucije. Prirodno je da se tako nešto radi. Da se osporava Prijić, tako što se koriste izjave onih koji su optuženi za najteža krivična dela, mislim tu na ubistvo generala Boška Buhe i sve ono što je posle toga usledilo.

Vladimir Popović: Vraćam se na ono što sam malopre rekao da ću se vratiti. Kada je Zoran Đinđić rešio i doneo definitivno odluku da sa njima mora da se obračuna, u isto vreme je znao da nema mehanizme vlasti da to može da uradi. Takođe je bio svestan da u toj državi ne postoji nijedan mehanizam, institucija ili grupa ljudi na koju može da se osloni i sa kojom može njima da se suprotstavi, naročito i posebno iz razloga jer u to vreme više to nije tajna i više se to ne radi krišom, savetnici Vojislava Koštunice, mislim na Radeta Bulatovića, na Gradimira Nalića, Acu Tomića, šefa državne bezbednosti, jesu ljudi koji su direktni pokro­vitelji JSO, Milorada Bracanovića i Andrije Savića. Novembar 2001. je konačan rastanak. Znači, prirodno, ako se 20. novembra okončala pobuna JSO, sledeći datum u tom kalendaru je 12. Mart 2003.

Srđa Popović: Ovako tzv. političku pozadinu opisuju jedini svedoci koje je Sud na ove okolnosti saslušao i čijim iskazima je, po oceni Suda, “dovoljno rasvetljena” politička pozadina atentata, a dalji dokazi postaju suvišni. Dakle, odluka koju je Sud doneo po mojim predlozima može biti formalno ispravna jedino ako Sud smatra da je iskazima ovih svedoka tačno i istinito opisana politička pozadina, ali je ona i u tom slučaju materijalno manjka­va kada je Sud, odbijajući moje predloge, u stvari odbio da ove iskaze proveri. Sud je, mislim, bio pod utiskom povike da se time “politizuje sudenje”, a, naprotiv, odbijanjem ovih predloga suđenje je politizovano. Naime:

● Ako Sud pokloni punu veru ovim svedocima i nji­hovom prikazu političke pozadine ovog dela, kako će u presudi objasniti da je odbio da proveri njihove iskaze?

● Ako, s druge strane, Sud tim iskazima ne pokloni veru, koje će dokaze suprotstaviti saslušanim svedocima? Takvih dokaza u spisu nema.

O čemu se onda ovde, u stvari, radi?

Po mom mišljenju, Sud je pokušao da izbegne da viso­ke predstavnike izvršne vlasti dovede u situaciju u koju je ovde bio doveden svedok Dejan Mihajlov, da poreknu svoje izjave i da moraju da objašnjavaju zašto su takve izjave davali i zašto su radili ono što su radili. Da li zato što sa optuženima predstavljaju “jedinstven front”, kako tvrdi svedok Goran Petrović, ili iz nekog drugog razloga. Ne smemo da zaboravimo da je prethodni predsednik Veća, Marko Kljajević, u ovom predmetu demisionirao sa javno datim obrazloženjem da je na njega vršen pritisak. Svojevremeno sam, priznajem, to profesionalno zamerio sudiji Kljajeviću. Međutim, danas moram da priznam da je on možda bio u pravu. Ako ne može da se sudi, pa i ne mora da se sudi.

Da rezimiram:

S obzirom da je Sud odbio predloge koje sam stavio na glavnom pretresu 14. februara

1. zasnivajući svoju odluku na netačnim tvrdnjama o sadržini spisa
2. zasnivajući svoju odluku na pogrešnom pravnom tumačenju ZKP
3. zasnivajući svoju odluku na protivrečnim i ner­azumljivim razlozima
4. i da je svojom odlukom povredio načelo kontradik­tornosti krivičnog postupka – ponavljam svoj predlog da se u ponovo otvorenom glavnom pretresu ispitaju kao svedoci:

VOJISLAV KOŠTUNICA

RADE BULATOVIĆ

BORISLAV MIKELIĆ

MIROSLAV MILOŠEVIĆ

DRAGAN JOČIĆ

GRADIMIR NALIĆ

ALEKSANDAR TIJANIĆ

sa podacima i na okolnosti kao iz predloga za dopunu dokaznog postupka podnetog na glavnom pretresu 14. feb­ruara 2007. godine.

U odnosu na ostale izvedene dokaze, tu nema šta mnogo da se priča. Da su optuženi izvršioci krivičnog dela koje im se stavlja na teret u potpunosti je dokazano. Odbrana optuženih prilično je očajnička i može se sažeti u tri reči: “sve je montirano”:

● Materijalni dokazi su podmetnuti,
● priznanja su iznuđena,
● svedoci su naučeni da lažu,
● dokazi o njihovoj nevinosti su uništeni,
● veštaci su pristrasni.

Šta o tome reći? To je nekakva zavera u kojoj učestvu­ju stotine i stotine ljudi, samo da bi se ovim nevinim ljudima, koji su oduvek poštovali zakon, kako reče prvooptuženi, nešto napakovalo.

Očekujem da ćemo sada čuti i ko je “u stvari” ubio premijera. Tokom postupka već je nagoveštavano da su to “u stvari” trećim metkom učinili:

● narkodileri,
● strane obaveštajne službe,
● Albanci,
● foto-robot,
● Čeda Jovanović.

Da li optuženi i svi oni koji im pomažu da lansiraju ovakve fantastične teorije stvarno misle da to neko može poverovati? Pa naravno da ne.

Oni se time samo izruguju:

– oštećenoj porodici Đinđić,
– pravdi,
– poštovaocima premijera Đinđića, i
– ovom Sudu.

Kako neko jednom ironično reče, ta laž je izgubila časnu svrhu obmanjivanja. Ona je i sama postala sreds­tvo nasilja.

Dozvolite samo još na kraju da u jednoj jedinoj rečenici iznesem svoje viđenje ovog dela. Upoznao sam Zorana Đinđića, kao klijenta, pre 39 godina, zastupao sam ga u više navrata, znam da ga je celog života UDBA proganjala i vidim: UDBA ga je na kraju i ubila.

Drugačije sam zamišljao svoju završnu reč kada sam ulazio u ovaj postupak. Ali vidim da za tu drugačiju reč nema potrebe. Krivica ovih ljudi koje sede na optužničkoj klupi je banalna. Kao i uvek, uradili su ono što im je rečeno da urade.

Za drugačiju završnu reč možda ću imati priliku na nekom sledećem sudenju za ubistvo premijera Đinđića. Kada se bude sudilo onima koji su ovo organizovali i naredili.

Pripremio Miloš Ćirić

Peščanik.net, 12.03.2009.