Kao što se i moglo očekivati, ovo je Koštuničin kraj. Početak kraja predstavljala je njegova odluka iz vremena pregovora koje je vodio Marti Ahtisari, da se sve stavi na kartu sukoba sa Evropskom unijom. Do njegovog kraja nije došlo ranije zbog Tadićevog oportunizma. Sada je došao kraj tom oportunizmu, pre svega zato što se logikom kojom je otkrivena tobožnja Ahtisarijeva prevara, došlo do optužbi da je Tadić izdajnik. Stoga su glasači, odnosno njihov veliki broj, iskoristili priliku da stvari vrate na početak.

No pitanje je o kakvom je početku reč? Ako bi se procenjivalo na osnovu glasanja, njihov ishod ukazuje da su odbačeni krajnji nacionalizam i populizam. Većina birača vidi Srbiju u Evropskoj uniji. Pored toga, većina se, po svemu sudeći, izjasnila za preraspodelu tereta tranzicije. Program nove vlade bi, dakle, mogao lako da se sastavi: ubrzana integracija u Evropsku uniju i veća briga za socijalne posledice reformi, koje su neophodne da bi se ostvarile evropske integracije. Koja bi koalicija mogla to da ostvari?

Najprirodnija bi bila koalicija između socijaldemokrata, liberala i predstavnika određenih interesnih grupa, jer su svi oni, manje-više bezuslovno, za integraciju u Evropsku uniju. Socijaldemokrate nisu, međutim, u Socijalističkoj partiji Srbije već u Demokratskoj stranci. Liberali nisu samo u Liberalno demokratskoj partiji već, delimično, i u G17 plus, a od tih ideja nije daleko, bar kada je reč o prihvatanju principa otvorene privrede, ni Liga socijaldemokrata Vojvodine. Socijalistička partija Srbije je samo okvir za različite interesne grupe, pre svega Partiju ujedinjenih penzionera i Jedinstvenu Srbiju koja vlada Jagodinom.

Ideologija SPS-a ne pripada proevropskom taboru. Zalaganje za destabilizaciju Bosne i Hercegovine, odbijanje saradnje sa Haškim tribunalom i rehabilitacija politike vođene devedesetih godina nema ničega zajedničkog sa onim za šta su se izjasnili glasači koji bi trebalo da imaju svoje predstavnike u novoj vladi. Ovom bloku valja dodati i predstavnike manjina (mada pitanje o tome koje bi manjinske partije biti prihvatljive za vladajuću koaliciju, neće biti beznačajno).

Dakle, ako se pođe od opredeljenja glasača, vladu bi trebalo da sastave Koalicija „Za evropsku Srbiju“, Liberalno demokratska partija, stranka(e) manjina i Partija ujedinjenih penzionera. Do toga najverovatnije neće doći, iz jednostavnog razloga. Socijalistička partija Srbije je jeftinija od Liberalno demokratske partije. Penzionerima će morati da se udovolji u svakom slučaju, a preostali zahtevi, ili kako ih oni zovu – načela socijalističke partije nisu suštinski različita od principa Demokratske stranke.1

Sa Liberalno demokratskom partijom stvari stoje drugačije. Tu je pitanje Kosova najmanje važno. Ukoliko i posle ovih izbora Demokratska stranka želi da vodi spoljnu politiku konfrontacije, a ne normalizacije odnosa sa Kosovom to je, na kraju krajeva, njen problem. I problem Srba sa severa Kosova koji su uglavnom glasali za radikale sa pogrešnom procenom o tome šta je tema ovih izbora, i ko ima najviše izgleda da pobedi. Stabilizacija stanja na severu Kosova biće zadatak Demokratske stranke i u tome bi LDP mogla da pomogne, ali ova partija ne može da bude odgovorna ako Demokratska stranka ne želi da menja politiku prema Kosovu.

Liberalno demokratska partija je skup koalicioni partner zbog toga što bi zahtevala brže i radikalnije reforme, što bi moglo da bude prihvatljivo za G17 plus, ali bi ostavilo posledice na odnos snaga unutar Koalicije “Za evropsku Srbiju”. Sve to bi znatno uticalo i na ukupne odnose unutar takve vladajuće koalicije. Pored toga, LDP bi se zalagala za promenu odnosa prema monopolima, prema nekima od sklopljenih ili planiranih privrednih aranžmana, pre svega kada je reč o sporazumu sa Gaspromom.

Ova stranka bi zahtevala promenu odnosa prema korupciji i politizaciji vlasti, javnih službi i preduzeća. Kada je o poslednjem reč, za to bi se mogli naći saveznici u redovima Demokratske stranke, ali kada je reč o monopolima i poslovima sa Rusijijom, mnogo su manji izgledi za savezništvo.

Iz tih je razloga najverovatnija nova kohabitacija, ovoga puta sa strankom pokojnog Slobodana Miloševića (i strankom pokojnog Arkana). Simbolički značaj toga ne bi trebalo potcenjivati, ali je mnogo važnije da će to značiti očuvanje sistema kontrole koji je postojao i do sada, mada u oslabljenom vidu. Naime, većinu će u skupštini činiti SPS, DSS-NS i SRS. Koje bi mogle biti posledice toga?

Koalicija sa Socijalističkom partijom ima veliku prednost zato što ne stavlja Demokratsku stranku pred bilo kakve ideološke i interesne dileme. Pored toga, može da izgleda da je cena te koalicije niska, jer Socijalistička partija nije dobila mnogo glasova, a deo njih duguje koalicionim partnerima. To će, međutim, Socijalističku partiju terati da se ponaša slično Demokratskoj stranci Srbije u prethodnoj vladi, jer će morati da traži podršku od opozicionih stranaka u skupštini.

Situacija je sada ipak nešto drugačija zbog toga što će bar na početku opozicija biti slaba. Ovo se pre svega vidi na osnovu toga što većina glasova dobijenih na izborima ne može da se pretvori u vladajuću većinu. No, kakav će biti njihov stvarni uticaj, zavisiće i od toga kako će se, i da li će se, prilagoditi novom stanju stvari.

Posle ovih izbora, Demokratska stranka Srbije mogla bi da sačuva politički potencijal samo ako bi uspela da formira vladu sa Srpskom radikalnom strankom – ako ne sada, onda kasnije. Za ovo im je potrebna Socijalistička partija Srbije, ali uopšte nije jasno da li bi ona mogla da uđe sa njima u vladajuću koaliciju. Malo je verovatno da bi to bilo prihvatljivo za Partiju ujedinjenih penzionera i glasače iz Jagodine. Ukoliko ne dođe do te koalicije, ne toliko tokom formiranja vlade već i za vreme kasnijih političkih odmeravanja, DSS nema budućnost.

Nova Srbija ima drugačiji problem, jer je prilagodljivija, mada tek ostaje da se vidi kako će izgledati njihovo prilogođavanje sadašnjim postizbornim prilikama.

Konačno, Srpska radikalna stranka je uspela da naraste do neslućenih razmera pre svega kao stranka koja okuplja nezadovoljne, koji daju svoj glas “za ništa”. Takva stranka takođe nema budućnost. Da bi se održala, trebalo bi da promeni rukovodstvo, identifikuje interese koje želi da zastupa i program kojim bi ih ostvarila. Te dve stvari su povezane, jer sadašnje rukovodstvo nije za to sposobno, a zamene nema na vidiku.

Radikale će održavati u životu sporost Demokratske stranke u rešavanju nasleđenih problema, među kojima je i Kosovo, ali ako bi se vlada koja će se sada formirati održala čitav mandat, teško je videti da bi SRS mogao da dobije više od desetak procenata na sledećim izborima.

Usled toga je veoma važno za stranke u opoziciji da održavaju pažnju na temama koje će vladi nametati Socijalistička partija. U ovom času, bliskost Demokratske stranke i Socijalističke partije u ideološkom i političkom smislu sugeriše da bi nacionalne i socijalne teme mogle da omoguće opoziciji da se konsoliduje i da proba da preuzme kontrolu nad skupštinom. Tu je posebno potrebno imati u vidu da je Socijalističkoj partiji daleko najbliža Demokratska stranka Srbije. A ovoj poslednjoj, SRS. Kako će se ta bliskost ispoljavati i koje će političke oblike uzimati, videće se kada na red dođu ona pitanja na kojima će se odmeravati odnos snaga.

Nije dakle još jasno o kakvom je tačno početku reč. Da bi se to shvatilo, dovoljno je postaviti sledeće pitanje: Zašto Demokratska stranka ne ponudi koaliciju i LDP-u i SPS-u? Ako bi Socijalistička partija Srbije bila spremnija da uđe u koaliciju sa Demokratskom strankom Srbije i Srpskom radikalnom strankom nego sa Demokratskom strankom (ukoliko to podrazumeva i koaliciju sa LDP-om), postaje jasno kakav se ideološka i politička konstelacija snaga stvara na ovom prostoru. Ako se tome doda zapažanje da je Demokratskoj stranci bliža SPS nego LDP, lako je shvatiti da će ovde biti još mnogo lutanja, pre nego što se krene pravim putem.

Peščanik.net, 13.05.2008.


________________

  1. O programima srpskih stranaka sam pisao u V. Gligorov, „Programi i politike“ u Z. Lutovac (ur), Ideologija i političke stranke u Srbiji. Beograd: Friedrich Ebert Stiftung, FPN, Institut društvenih nauka, 2007.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija