Upravo sam počeo sređivati bilješke za ovaj tekst o šahu, kad me sustigla vijest da je umro Vasilij Smislov – srčani borac kojeg je na kraju izdalo srce. O šahu pišem iz mnogo razloga. Kao četvrtokategornik spadam u šahovsko plemstvo koje odvaja igrače s kategorijom od svega ostalog svijeta. Naravno, tu je i ljubav: “kad sam bio mlađan lovac ja…” prilično sam se naganjao po 64 polja. A onda, tu je i Novi list, jedino novine koje još uvijek imaju šahovsku rubriku. Nije li Rijeka sasvim nedavno ugostila evropsko prvenstvo u šahu?
Što je nama značio šah pedesetih, šezdesetih godina, što je šah danas – osobito otkad je takav borac kao što je Gari Kasparov izgubio od mašine, a potom su veleproizvođači mašina odustali od daljnjih mečeva jer su naprosto, kao unaprijed izgubljena stvar, oni postali komercijalno neinteresantni? Kome od onih koji su danas mladi govore još nešto imena Mihaila Talja, Mihaila Botvinika ili – Vasilija Smislova? Tko se još sjeća mečeva pretendenata za svjetski tron koje je, iz večeri u večer, nakon dnevnika, komentirala televizija?
Talj bijaše razbijač i romantik, Botvinik je igrao kao kompjutor prije kompjutora; Smislov imao je nešto od obojice. Botvinik, dakle, “kompjutor” imao je protiv njega više uspjeha; možda je to bila najava nedavnih pobjeda mašine nad čovjekom. I Talj i Botvinik odavno su mrtvi (1992, odnosno 1995.), a sad je umro i Smislov. Ne živi više ni Bobby Fischer, ono čudo od djeteta koje se 1958. s petnaest godina ispililo u velemajstora.
No živi još, i bori se, doduše u političkoj areni, Gari Kasparov. Njegov protivnik Putin teško da igra šah. Bivšeg agenta zanimaju borilački sportovi i vojne vještine. Finese tako plemenite igre kao što je šah vjerojatno mu nisu poznate. Njegovi “igrači” matiraju u samo nekoliko poteza. Ana Politkovskaja to je oduvijek znala, ali joj to znanje nije ništa pomoglo.
Na razmeđi šahovskih epoha
Kasparov, dakle, “spustio se” u arenu političke borbe, a to je ona arena u kojoj se pijesak često mora mijenjati jer zna ostati krvav. Dakako, on je šahovski borac, Titan, mitska pojava, koja stoji na razmeđi šahovskih epoha. Kasparov ispisao je veličanstveni ep o borbi čovjeka i stroja; o borbi čovjeka i “boga iz mašine”. Ta je borba izašla nejednakom, ali u pobjedi mašine ima jedno “ali”. Skicirat ću vam sada poglavlja ove veličanstvene epopeje, onako kako to čini sam Kasparov u The New York Review of Books, veljača ove godine.
Godine 1985. Kasparov igrao je simultanku protiv 32 šahista-kompjutora koje su proizvela četiri vodeća proizvođača u sektoru informatike toga doba. Pet je sati Kasparov igrao protiv 32 stroja, šećući, kako je red u simultanki, od ekrana do ekrana. I skromni četvrtokategornik, potpisnik ovih redova, igrao je takve simultanke u mladosti, dakako, kao jedan od “izazivača” jačih majstora.
Godine 1985. najbolji šahist na svijetu igrao je protiv 32 tada najsavršenije mašine. Rezultat: glatkih 32:0!, za Kasparova, koji je u tom meču igrao za čovječanstvo.
Doduše, najavu budućih obrata sam je Kasparov osjetio u jednoj od te 32 partije: Stroj je uspio zakomplicirati igru te je Kasparov pomislio da je izgubljen. Tada je shvatio da tu partiju igra protiv modela koji se zvao po njemu: “Kasparov”! Da je izgubio, svi bi rekli da se udvara korporaciji kojoj je prodao svoje ime. Kasparov uspio je podvaliti mašini žrtvu figure koju bi kompetentni igrač-čovjek vjerojatno odbio. 1985. godine Kasparov je još uspio nadmudriti sebe u liku mašine.
Ali to su lanjski snijezi.
Jedanaest godina kasnije Kasparov je tijesno pobijedio IBM-ov kompjutor “Deep Blue” u meču kojI se očito igrao prema pravilima mečeva za prvenstvo svijeta. Pazite: Deep Blue u imenu stroja već ima nešto svemirsko; ovdje se već zazivaju budući beskraji pred kojim će smrtnik položiti oružje. Ali epopeja još uvijek ima smisla, još uvijek traje borba čovjeka i stroja, premda je budući poraz čovjeka već najavljen.
1997. godine IBM podvostručuje svoje napore: Kasparov igra sada protiv stroja čiji je procesor dvostruko jači. To je epohalni datum koji najavljuje konac epa usred jedne epohe koja na sve strane reklamira kraj čovjeka, kraj povijesti i sukob civilizacija; naravno, reklamira i iščeznuće čovjeka, osim eventualno ako ovo biće ne nađe neku svoju novu funkciju kao privjesak stroja.
Inteligentna budilica
Poraz Kasparova dospio je na naslovnice svih svjetskih novina. Kompjutor bio je u stanju vrednovati oko 200 milijuna mogućih poteza u sekundi! Ali, pokušava biti pakostan Kasparov, Deep Blue bijaše inteligentan otprilike u onom smislu u kojem je inteligentna vaša budilica. Doduše, IBM-ova “budilica” stajala je 10 milijuna dolara. Kasparov je priznao da mu je to bila slaba utjeha za poraz.
Kasparovljev poraz dočekan je u šahovskom svijetu, a i šire, s rezignacijom. Jedino su fanatici napretka vidjeli u njemu trijumf usporediv s prvim letovima braće Wright i NASI-nom šetnjom lunarnim pejzažima. Sam je šampion, rekoh, bio prilično kiseo. Korporacije poput IBM-a izgubile su nakon ove svoje pobjede svaki interes za slične mečeve čovjeka i stroja. Oni su, naime, prestali biti komercijalno zanimljiviji iz jednostavnog razloga što su bili predvidljivi. Za samo 50 dolara svak danas može kupiti kompjutorski program koji je u stanju pobijediti većinu velemajstora. Sam je Kasparov u bližoj prošlosti, 2003., igrao mečeve protiv takvih programa, i jedva ih je dobio, uz nekoliko remija.
Šahovski profesionalci, međutim, pokušali su ovaj poraz učiniti ljekovitim. Kao i na drugim područjima, sada se traže novi pristupi, nove kombinacije ljudske inteligencije i one umjetne. Šahovski svijet istražuje aspekte u kojima je ljudski um, napose ono što smatramo kreativnošću, još uvijek superioran mašini; sve dok ona i sama ne postane “kreativna”. Faustovsko pitanje možda danas glasi: Kad prodamo Bogu u mašini svoju dušu, ona svakako neće proizvoditi kreativne pojedince, već eventualno kreativne mašine. Ne zove li se jedna novija njemačka antropološka studija – “Zastarjelost čovjeka”?
Rekao sam već da šahovska igra, shvaćena matematički, podsjeća na svemirski beskraj. Kasparov u knjizi Rasskin-Gutmana “Šahovske metafore” nalazi podatak da je broj legalnih (dopuštenih, mogućih) šahovskih pozicija 10 na četrdesetu potenciju, a broj mogućih igara doseže 10 na stodvadesetu potenciju. Rasskin-Gutman tvrdi da je broj mogućih šahovskih partija veći no što je broj atoma u svemiru! Igrač koji gleda 8 poteza unaprijed suočen je s više mogućih razvoja no što u svemiru imade galaksija! To naprimjer znači da snaga čak ni najnovijih kompjutora ne bi bila dovoljna da se “uzmu u obzir” svi mogući razvoji; potrebna su otud pokraćenja, prečice, eliminacija golemog broja poteza koji su doduše “dopušteni” ali su besmisleni. Čak i kad bi mašina dosegla snagu da u djeliću sekunde analizira taj samo astronomski izraziv broj poteza, ipak bi, nadaju se mnogi, ostao jedan nesvodiv i neizračunjljiv ostatak koji imamo pripisati ljudskom duhu. Je li to odveć optimistično? Što u stvari hoće reći Kasparov tvrdnjom da je poimanje šaha u čisto matematičkom smislu uvelike irelevantno?
Kopernikanski obrat
Kasparov u svom skoro ispovijednom tekstu u The NY Review of Books rezimira sve novije etape u gigantomahiji čovjeka i stroja. On je apsolutno pravi čovjek za tako nešto zato što je “kritično razdoblje” ovog odmjeravanja palo u desetljeće između 1994. i 2004., a to će reći, upravo u doba kada je našu ljudsku vrstu u toj borbi zastupao upravo on, Gari Kasparov, kao svjetski šampion. Prije 1994. godine borba čovjeka i stroja nije pobuđivala osobit interes; strojevi bijahu odveć slabi. Poslije 2004. interes je splasnuo, rekoh, iz točno suprotnog razloga: stroj je postao odveć jak.
U takvoj naoko bezizglednoj situaciji, Kasparov sada predlaže pravi “kopernikanski obrat”. Samo godinu dana nakon njegova poraza u meču protiv Deep Blue-a, šahovski site Playchess.com organizirao je otvoreni turnir na kojemu je svak mogao igrati protiv stroja, udruživši se u ekipu s po volji brojem suigrača te mu je dopušteno koristiti kompjutorske programe u onome što bismo mi šahisti-kategornici nekoć zvali »domaćom analizom«. Raspisan je bogat nagradni fond. Izazov su prihvatili igrači raznih pozicija unutar “šahovskoga plemstva”: amateri, igrači s kategorijama ali i velemajstori. I pazi sada: Šahisti udruženi s kompjutorima izašli su jačima od najjačih kompjutora koji su igrali sami od sebe! I da iznenađenje bude kompletno, najveći novac odnijeli su puki amateri, Amerikanci, nisu čak ni Rusi. Dvojica amatera pobijedila su najmoćniji šahovski kompjutor svih vremena koristeći se trima kućnim kompjutorima istodobno! Kasparov u ovoj bio-tehničkoj simbiozi vidi novu šansu ljudskog roda, i doživljava je apsolutno kao metaforu: Kombinacija: slab igrač + stroj + bolji procesor izlazi jačim od najjačeg kompjutora prepuštenog samome sebi.
Stroj “prepušten samome sebi” u sekundi će analizirati sve poteze koji su već jednom odigrani, ali možda neće naći onaj još neodigrani potez. Nema ga, naime, otkuda izvući jer eto, nije odigran. Kasparov opisuje jedan svoj turnirski meč iz 1999, i to protiv Bugarina Topalova s kojim je često odmjeravao snage. Kasparov tvrdi da je igrao na kombinaciju od 15 poteza unaprijed! Da je dakle vizualizirao poziciju petnaest poteza unaprijed, što bi dostajalo za zbroj atoma u našem i u nekom drugom, paralelnom svemiru – uzmu li se u pamet, a da ta pamet ne eksplodira – svi mogući razvoji. Rus je partiju dobio, Topalov u vremenskoj stisci nije našao najbolja rješenja, pobjeda je bila efektna. No dublja analiza pokazala je da je Kasparov, vođen elegancijom svoje kombinacije, propustio pobijediti jednostavnijim rješenjem.
Najbolji potez
Slavnoga su Capablanku, koji je u mojem djetinjstvu još nešto značio, makar kao spomen, pitali: Koliko poteza on razmatra unaprijed? Ovaj je odgovorio kao iz topa: Samo jedan, onaj najbolji!
Teorijski, dvije savršene šahovske mašine morale bi sveudilj remizirati. No po svemu se čini da je šahovska igra odveć bogata a da bi se uvijek mogao predvidjeti “najbolji potez”. U stanovitom smislu, šah je iznad svake teorije, a Kasparov misli i svake matematičke izvjesnosti.
Talj, Botvinik, Smislov, Fischer brinuli su druge brige. Ono što su ostavili kao veliko šahovsko nasljeđe sada je u memorijama šahovskih mašina. U tom smislu, današnji šahisti igraju i protiv njih.
Ali mašina nije romantična. Ona je vjerojatno još “suhlja” od Botvinika, a ipak nije u stanju biti onako dječački genijalno zaigrana kao što je nekoć to bio dječak-velemajstor Bobby Fischer… U Kasparovu kao da žive sjene svih tih ljudi. I sad izlazi da bi čovjek, uz malu pomoć prijateljske mašine (with a little help of my friends…) mogao nadvladati svaku mašinu koja bi stala igrati samostalno.
U svijetu osamostaljenih mašina čovjek je eventualno tek tolerirani privjesak, višak, nešto antikvarno. U tom je smislu Gari Kasparov možda zadnji veliki igrač jednog prošlog svijeta. O šahu se danas jedva govori u medijima. Igra epohe nije uopće šah već je to eventualno poker. Poker bliži je pojmu »podozetničkog kapitalizma« i njegovom obliku rizika, u koji se zaklinje liberalni kapitalizam današnjice.
A šah je prastara, plemenita igra koja nam je došla iz stare Indije. Zvali su ga “kraljevskom igrom”.
Novi list, 30.05.2010.
Peščanik.net, 31.05.2010.
