Dobrotom prijatelja, fetivog Dalmatinca, imam pred sobom „prvo izvanredno izdanje Slobodne Dalmacije“, s nadnevkom 5. svibnja 1980. Naslovnica: čovjek u civilnom odijelu, s prugastom kravatom i s trima kolajnama iznad džepa sakoa. Ne razumijem se u heraldiku, a ni u činove: najveći koji sam u vojsci sreo bijaše pukovnik. Ne znam što visi na odijelu: oznaka vojnog čina ili su to odlikovanja.

Čovjek na slici bio je maršal. Izvanredno izdanje sastojalo se od jedne jedine vijesti: da je taj čovjek umro.

Tito umro je u Ljubljani, dan ranije. To je palo u nedjelju. Kako je radnički praznik godine 1980. pao u četvrtak, i kako se u, barem nominalno, radničkoj državi do njega držalo, to su onda nedjeljni vlakovi bili puni putnika koji su se vraćali s „produljenog vikenda“. „Vlakovi su puni tuge!“, kaže jedan naslov u „Slobodnoj“.

Dakle, 4. svibnja 1980: idući utorak napunit će se trideset godina. Zar je to moguće, zar već?

Što se tiče moje malenkosti, ispalo je nekako napola: Pola sam vijeka „živio s Titom“, tako reći, danomice. Drugu polovicu bez Tita.

Što se te druge polovice tiče, prvo se desetljeće još kako-tako držalo; država je još uvijek bila na okupu, ali se jugoslavenska centrifuga već stala zahuktavati. Prije nekih dvadeset godina, međutim, Tito je postao „najveći zločinac“, i gotovo da nema u Hrvatskoj štenca koji trčkara udesno a da se nije na nj pomokrio. U svemu tome neobično je već i to što se može utvrditi sljedeća „zakonomjernost“: što je državama proizašlim iz rasapa Jugoslavije išlo lošije, to je „službena“ slika Titova „lika i djela“ bila negativnija; tko sve od službenih i službujućih zaslužnika nije našao nužnim da naruži Tita. Što se pak „naroda“ tiče, stvar stoji točno obratno. Što je „narodu“ lošije, to je „optimizam pamćenja“ aktivniji. Još malo i doba Titove vladavine bit će „zlatno doba“, koje su stari Grci zvali Saturnovim. No Saturn je ujedno i planet koji se povezuje s melankolijom. Znaju, naime, ljudi da je „zlatno doba“ sve to dalje u mitskom vremenu, a to ih čini uvelike melankoličnim; jezikom dežurnih dušebrižnika, koji skrbe za „dušu nacije“, melankolija je samo maska nostalgije. A ta je pak opasna!

Poljudska utakmica

Ništa naime nije gorče, i nema većega bola, kazao je Dante, već se u teškim vremenima sjetiti onih boljih. No, hajdmo malo zaviriti u splitske novine. Zašto baš u „Slobodnu Dalmaciju“? Ne mogu u ovom trenutku tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali više je nego vjerojatno da su svi jugoslavenski dnevnici izašli s izvanrednim izdanjima. Danas bilo bi drugačije, i to ne samo zato što je nezamisliv događaj koji bi tako unisono, i tako duboko potresao sve narode bivše zajednice.

Ljudi danas brinu svoje brige. Beogradska politika, naprimjer, tu i tamo izvješćuje o „našim“ brigama pod nadnaslovom: vijesti iz regiona. To je skoro kao: vijesti s Marsa. Ubojstvo na Čukarici važnija je vijest od Josipovićeva govora. Lopta ubačena u koš Cibone, međutim, popraćena je s doličnom pažnjom.

Dakle, ne samo što je nezamisliva zajednička tronutost – ona bi bila nezamisliva čak i u slučaju smaka svijeta – već je današnje doba takvo da je odavno odzvonilo „izvanrednim izdanjima“. Kad bi nam zaprijetio meteor, dovoljno masivan da nas, kao nekoć dinosaurije, potpuno uništi, ta bi nam vijest došla preko nekog portala, pače svih njih. Izvanredno izdanje, koje je izašlo u povodu Titove smrti, možda je i zadnje izvanredno izdanje uopće.

Ali ovo izdanje „Slobodne“, od 5. svibnja 1980, drukčije je od ostalih „izvanrednih izdanja“. Ono je posebna dragocjenost, a evo zašto.

U nedjelju, upravo na dan kad je liječnički konzorcij potpisao Titovu smrt, na Poljudu igrala se važna utakmica. Poljudska ljepotica, po svoj prilici naš najljepši stadion, bila je izvrsno posjećena. Igrali su upravo oni partneri čiji su navijači, kasnijim divljim a poticanim i organiziranim nasiljem najavili jugoslavenske ratove – „Hajduk“ i „Zvezda“. U vezi s tim navijačkim nasiljem razvila se do danas, i do danas se njeguje, cijela jedna negativna mitologija; ta pak sa sportom nema ama baš nikakve veze.

Moj prijatelj, fetivi Dalmatinac, Solinjanin, bio je na toj utakmici. Izvanredno izdanje donosi, među inim, veliku fotografiju uplakanih ljudi. Spiker na stadionu upravo je objavio vijest koja je glavna i jedina tema izvanrednog izdanja: neki su nogometaši polijegali po travi. I oni su, kao i gledatelji, plakali. Utakmica je prekinuta. Spontano, moj je prijatelj siguran da je to bilo potpuno spontano, stadion je zapjevao u počast preminuloga. To je ona malo čudna pjesma u kojoj ima nekih teškoća čisto gramatičke prirode: „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo…“ Kunemo li se zato da ne bismo skrenuli s toga puta, ili se kunemo da skrenuti nećemo… Narodni umjetnik bio je bez sumnje nadahnut, ali posvađan sa sintaksom.

Nakon pjesme, kaže mi prijatelj, svi smo se stali razilaziti – U ŠUTNJI. Kao da je svak htio kući sam, kao da se nismo htjeli ni pogledati…

Oplakivanje pokojnika ili…

Ja sam te nedjelje bio u svom samoborskom stanu. Otvorio sam vrata nakon što je vijest objavljena na TV-u: jedna je žena izletjela na hodnik i plakala.

Danas sam sklon misliti da se nije radilo o oplakivanju pokojnika, već o oplakivanju vlastitih života i zebnji zbog onoga što dolazi. Danas svi znamo da su te zebnje izašle opravdane, a tko se tome raduje, neka i dalje ispija svoj šampanjac.

Na Poljudu, naime, nakon one vrlo grlate pjesme, 4. svibnja 1980. zavladala je tišina. Tako grobna da bi se pucnjevi šampanjskih čepova morali moći čuti. Ali nekako, nisu se baš čuli. Toliko o Vrdoljaku.

Novine su dokument vremena. Fotografije napose. Svak se na njima može prepoznati. Ako hoće. Ali neće.

Neki to ne žele. Neki niječu da je tugovanje bilo opće i potpuno spontano. Neki pucači napuhane mješinice, koji su se, slike to jasno kažu, onomad u tuzi i žalosti, valjali po travnjaku, danas tvrde da to nije istina; ili da ih je netko po travnjaku pobacao, da im je naredio; da su glumili, onako kao što glume bolne faulove i protivničke startove kojih nije bilo. Riječju, „činili su fintu“, da bi zavarali. Ali koga?

Svoju biografiju? Ondašnje sponzore? Da bi se dodvorili svojim današnjim sponzorima?

Zašto to čine? Zašto ljudi krivotvore svoje biografije tako besramno? Zašto ne žele priznati da jedna zajednica, koja se tada osjećala zajednicom – danas je to nepojmljivo – oplakuje i tuguje unisono, i zajedno zebe za budućnost? Zašto joj odricati mogućnost da je pojmila kako završava jedna epoha, koja sigurno nije bila Saturnovo zlatno doba, ali danas osjećamo potrebu reći: Ljudi se nisu ubijali, nisu se uzajamno progonili, nisu se raseljavali pod prisilom, nisu jedni druge mrzili samo zato što su drukčiji?

Trideset godina od Titove smrti razdoblje je koje omogućava da se realnije sagleda njegov stvarni povijesni doprinos. I pazi sada – a sve na tragu rečene zakonomjernosti. Što državama-sljednicama ide lošije, to se taj doprinos čini važnijim.

Novi list, 30.04.2010.

Peščanik.net, 30.04.2010.