Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nije vest kada koalicija na vlasti praktično ubije demokratiju u Srbiji; vest je kada Jelisejska palata objavi „fotografije Makrona i Vučića“. I to je sasvim logično. Ako nema demokratije, ako nema podele vlasti, ako se pregazi i anulira institucija parlamenta, a time ukine i smisao političke opozicije, onda umesto političkog života možemo dobiti samo privid politike, njenu ispraznu sliku – „Jelisejska palata danas je objavila fotografije susreta francuskog predsednika Emanuela Makrona sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem“. Na jedino normalno pitanje – pa šta ako je Jelisejska palata objavila te fotografije – nema razumnog odgovora. Kako će se na život u Srbiji odraziti sadržaj te vesti, dakle same te fotografije, za pošiljaoca vesti to naprosto nije bitno. Njega ne zanimaju adresati, u središtu njegove brige jeste osoba u fokusu fotografije. Javni servis pristao je da bude svojevrsna fejsbuk strana nelegitimnog predsednika republike. Obratite pažnju: nije francuski javni servis objavio fotografije, nego propagandna služba predsednika Francuske. U Srbiji, pak, fotografije nije objavila kancelarija predsednika na svojoj internet strani, nego upravo javni servis.

U vreme kada se institucije političkog života u Srbiji lome u paramparčad, od nas se očekuje da kao vesti pratimo sadržaj spomenara (to je, znaju stariji, u svojoj prethodnoj nevirtuelnoj inkarnaciji bio Facebook) glavnog rušitelja. Umesto da se urla zbog onog što se dogodilo u parlamentu, od nas se traži da budemo nemi posmatrači nemuštih slika. Kako je to moguće? Nažalost, vrlo jednostavno.

Imamo posla s iskusnim rušiteljima i – u najmanju ruku u simboličnom smislu – ubicama. Ukidanje parlamenta, oduzimanje reči opoziciji, gaženje Ustava, nije u stvari presedan i ne događa se – uprkos potrebi da se sve što oni rade tako predstavi – prvi put u (našoj i svetskoj) istoriji. Oni su dobro naučili i na primeru isprobali kako se vode eliminacionističke politike. Sve što se prošle nedelje dogodilo u skupštini – a znamo šta se dogodilo, uprkos muku u nacionalnim medijima: skupštinska većina čistim nasiljem brojeva paralisala je rad parlamenta i sprečila raspravu o budžetu – bilo je pripremljeno i unapred normalizovano do te mere da bi sad neko nad ovim tekstom mogao da se čudi i pita: pa šta ako gledamo fotografije predsednika, nije li to zabavnije od dosadne i prljave politike? Ili: pa šta ako nije bilo rasprave u parlamentu, kada te rasprave (1) ionako nemaju smisla jer će biti onako kako glasa većina, a (2) nema smisla ni razgovarati s opozicijom koju čine sve sami lopovi i plaćenici? Ako ne pre, onda sasvim sigurno od 2012. godine glavni akteri koalicije na vlasti vode kampanju za eliminaciju neistomišljenika – oni bi rekli, protivnika i neprijatelja – te za rušenje ustanova demokratskog parlamentarizma.

Isti je to model ponašanja koji smo gledali na delu u devedesetima. I tada je eliminaciji suseda prethodila njihova temeljna diskvalifikacija: prvo ih je trebalo predstaviti kao bića koja s „nama“ nisu moralno ravnopravna pa stoga ne mogu imati ni legitimne zahteve koji se moraju uvažiti kao i „naši“ zahtevi. Onda se moglo preći na otimanje, rušenje i ubijanje. Na sličan način pripremljena je i eliminacija opozicije. Pre nego što su joj zapušena usta u parlamentu – što je ravno političkom ubistvu – morao je biti obavljen posao diskvalifikacije i moralne degradacije opozicionih političara i stranaka. Pet godina – procenio je vođa – bilo je dovoljno da se javnost ciljanim propagandnim radom pripremi za odstranjivanje opozicije i ukidanje demokratskih političkih ustanova. Može biti samo jedan – to je politika režima, pa ćemo ubuduće gledati isključivo njegove slike kada god nije tu da ga pratimo uživo. Međutim, da bi se takvo stanje normalizovalo, nije dovoljno diskvalifikovati opoziciju; treba pokazati i da politika u okvirima ustavne demokratije nije smislena ni održiva. Da bi se to uradilo mora se ići korak dalje od satanizovanja političkih suparnika.

Jedan, liberalni model politike – dakle, ustavnu demokratiju – novoradikali su zamenili, dosledno svom ratnom angažmanu iz devedesetih, šmitovskom koncepcijom koja „pravu“ politiku shvata isključivo kao borbu na život i smrt između prijatelja i neprijatelja. Da šmitovska koncepcija politike, gde god se primeni, za sobom ostavlja krvavi trag, uverili smo se ovde u devedesetima. Sada gledamo reprizu. Šmitovska koncepcija politike ne priznaje neistomišljenike, ne prepoznaje različite, ali jednako legitimne političke opcije, za nju je svaki dijalog lažan; ona vidi samo ničim ograničenog suverena, za kojim stupa vojska sledbenika i odmerava snagu s neprijateljem. Kada opozicija ne izgleda dovoljno jako, ovakvo shvatanje politike opravdava se izmišljanjem drugih neprijatelja. U te svrhe dobrodošli su onda i krvavi sukobi navijača: kako je prošle nedelje nekoliko minuta izgledala južna tribina stadiona Partizana, tako ova vlast vidi parlament i politički život uopšte. Propagandisti režima jedva su dočekali informaciju da su privedene siledžije stigle i iz susednih država. To što je reč o plaćenicima, dakle siledžijama iznajmljenim za sukob između domaćih navijačkih grupa – sporedna je stvar. Svaki povod je dobar da se govori o ugroženosti države – spolja ili iznutra, svejedno.

Ubistvo demokratije u parlamentu pokušala je svojim izjavama da pokrije i predsednica vlade. Ovako Ana Brnabić: „Srbija sa polarizovanim društvom kakvo danas ima ne može održivo da ide napred i da učini ozbiljne pomake“. I još: „Što je društvo polarizovanije, to je sve teže za ozbiljne pomake“. Ko je kriv za to što je društvo polarizovano, opet Brnabić, i to odmah posle suspenzije političkog života u parlamentu: „Mislim da je to normalno kad u nešto ulažete toliko energije i ubeđeni ste da stvari idu napred, a ni opozicija, ni određena grupa medija nikad ništa pozitivno da kažu“. A šta je za Brnabić normalno? Normalno je biti osetljiv „na kritike i opozicije i novinara“. Opozicija i novinari, dakle, polarizuju društvo, i to tako što ništa pozitivno ne kažu o vladi. (Sećamo li se, da li je od 2012. iko iz vlade ikada nešto dobro rekao o opoziciji?) Iz ugla Brnabić, sve je ipak na svom mestu – vlada se trudi, ali rezultata nema; nema ih jer je društvo polarizovano; društvo polarizuju opozicija i novinari; konačno, opozicija i novinari su krivi što rezultata nema, a ne oni koji sve poluge moći drže u svojim rukama. A ko kači slike predsednika po javnom servisu – ne znamo.

Ovakav manevar moguć je samo u nenormalnim uslovima, kreiranim po šmitovskom političkom modelu – prijatelj/neprijatelj. Brnabić ne opisuje realno stanje u društvu. Ona ga kreira. Nije tačno da je društvo polarizovano: ona polarizuje društvo. Ona povlači liniju između prijatelja i neprijatelja i ona na proizvoljno obeležene neprijatelje, koji postoje samo u njenoj i glavi njenog šefa, svaljuje teret odgovornosti za neuspehe upravo njene i politike njenog šefa. Tamo gde se učesnici u političkom životu tretiraju kao moralno ravnopravni akteri, a ustav i zakoni postavljaju okvir i prave razliku između dopuštenog i kažnjivog – ovakva izjava ili ne bi bila moguća ili bi bila krajnje glupa. Ali, jednom kada je okvir razvaljen, a svi koji nisu sa „nama“ proglašeni za neprijatelje, režim može reći bilo šta i napasti bilo koga, čak i za neuspehe koji su isključivo posledica lošeg rada samog režima. Izjava Brnabić je u klasičnom smislu profašistička, na isti način na koji je to i suspenzija parlamenta. Ova restauracija fašizma iz devedesetih nesumnjiva je posledica nesposobnosti društva da napravi diskontinuitet sa lošom prošlošću. Zagovornici okretanja ka budućnosti, to jest sklapanja korica i odlaganja knjige prošlosti u stranu, sada mogu da vide posledice takvih odluka. Srbija to bolno jasno demonstrira: prvo se mora položiti račun za lošu prošlost; samo tako se stiče pravo i mogućnost za bolju, pristojnu i normalnu budućnost.

Peščanik.net, 18.12.2017.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)