- Peščanik - https://pescanik.net -

Kude je taj Niš

Foto: Predrag Trokicić

Tekst koji sledi u mnogim svojim segmentima će biti usklađen sa optimizmom Rastislava Dinića. Njegov sasvim dobar ogled o niškom aerodromu je opora i buntovna proza, puna argumenata, ali i emocija, uz neizbežnu dozu opravdanog zavičajnog ogorčenja. Nada u dobar rasplet proizlazi iz ključne teze teksta pod naslovom: „Početak kraja!“ Dakle ovako: „Nelegitimno izabrani predsednik je napravio grešku koju će skupo platiti, a dan kada je ponizio ceo jedan grad zapamtiće kao početak kraja svoje vladavine!“

Moj optimizam, koji se ovoga časa može učiniti neumerenim, jeste zasnovan na logici prethodne rečenice, koja je u biti smela najava skorog Vučićevog pada. Dobro bi nam došao arhivirani, ali savršeni, odmereni, razorni i delotvorni slogan za obaranje bezvrednih vladara na vrhuncu njihove moći: Gotov je!

Ovaj, naravno još nije gotov, i nisam potpuno siguran kakvo bi dejstvo na njega imalo Otporovo oružje, dizajnirano za deo istorije u kojoj je on postojao (a i danas postoji) kao fanatični medijski inkvizitor. Nije gotov, ali to ne znači da će još dugo biti siguran na svom gipsanom tronu sa „podrškom od preko 60 posto biračkog tela“. Ma kako nam se činilo, taj podatak je bezvredan koliko i „napuhan“, kako bi se reklo u komšiluku.

Vučićeva vlast postaje sasvim lična stvar, odavno je grabljenje za njene opojne, zavodljive i pogubne prednosti njegova jedina opsesija. Čitavo to mračno vreme ispunjeno je njim samim, ni za šta drugo tu mesta nema, sve se pretvorilo u akumulaciju ničega, koje i ne može da ima svoje temelje. Dakle ruševno je, nezavisno od kulisa, čitavog tog karusela, šper ploče i maltera od koga su sačinjeni vladar i njegova vladavina, dvorjani i baštenski patuljci koji njegov zamak čine opskurnim ruglom.

A ipak, toliko dugo je trajao suvereno na čelu paradržave pretvorene u mafijašku korporaciju, koja bez milosti ostavlja bez srži sve od čega se sastoji život. Njegovi sledbenici očarani su pretvaranjem ništavila u apsolutnu moć i spremni su da to čuvaju po cenu svih tuđih života.

E sad, tu se pojavila jedna od tekućih uobičajenih stvari u naučenim postupcima paradržavne korporativne otimačine: niški aerodrom. Ništa naročito, lako se to rešava, mačji kašalj. Formula je budalasta, ali delotvorna: kad otimaš, samo ubedi ljude da poklanjaš. Znam ja Niš, kazao je Vođa, noćio sam kao isposnik po kasarnama, prolazio pored Toponice u kojoj je živeo mahniti princ Đorđe. Nišlije me vole, izgrdio sam nasred ulice na pasja preskakala gradonačelnika zbog trošenja para, strog sam, ali pravedan.

Pokazalo se da Vučić ne poznaje Niš ni jug Srbije, niti Srbiju. Ni ljude, ni prostor ni vrednost svega onoga čime pokušava da apsolutno vlada. Dinićeva teza da je Vučić napravio grešku tačna je u posledicama po njega. To što radi je njegov naučeni model kretanja ka vrhu koji ne postoji, i tu greške nema. Jeste napravio katastrofalnu grešku, verujući da takvu svoju besprizornost može večno da pokazuje i ostane bez kazne. I to će skupo platiti, kako Rastislav, po mom skromnom sudu tačno reče, sluteći (opravdano) da će upravo naš Niš i njegov aerodrom biti presudni zalogaj od koga se krše vladarevi zubi i koji se ne može svariti.

No, kako možemo znati da je kraj zaista počeo? Eh, teško je uočiti istinski početak kraja, jer i ta pogodnost je posebna vrsta socijalnog procesa, ili opadajuće vladarske efikasnosti, kako vam drago. Ako je već „Konstantin veliki“ ta krupna kost, ostaje nam da čekamo kako će to gospodar da reši. Ima samo dve mogućnosti: da svoju ideju sprovede do kraja i suoči se sa izglednom južnom pobunom, koja će izvesno narasti do buntovne pandemije i porušiti sve domine te ibijevske vladavine.

Ili će podviti rep, udariti u kuknjavu kako ga ne razumeju neradnici umesto kojih on ne spava i svesti svoju ličnost na pravu, minornu dimenziju. Njegovi opčinjeni seizi shvatiće sve to kao belodani dokaz nemoći kreature koja im se iz nekog razloga činila svemoćnom.

Postoji, naravno, i rezervna kozja staza i neke njene nejasne dubodoline. A to je zataškavanje problema i „kupovina vremena“, u čemu je izuzetno vešt. Samo što vremena više nema, jer se vladar našao u procepu: između istoka, zapada, kosovskog bezizlaza, siromaštva, laži, nervoze, neskrivenog straha i neodržive lične pozicije.

Verujem da bi ovde dobro došla jedna sportsko-muzička digresija. Kad god sam išao u svoj rodni Niš, tražio sam kafanu gde je pevao znameniti Žika Čokalija. Mislim da sam u „Žiradu“ prvi put čuo njegovu nezaboravnu pesmu, posle pobede Radničkog nad tada moćnim i bogatim Hamburger Sport Ferainom: „Kad počesmo, pričaše, ne mlatite ale, kakvo bre finale, sram ve bilo svi. Za početak, praviše se ludi, pa svaki se čudi, kude je taj Niš?“

Iz ovih jednostavnih stihova izvire jedinstvena, ironijska poetska snaga i jasna poruka o samopoštovanju građana Niša, kroz parabolu o nezamenljivoj fudbalskoj igri: znamo te koj si, ti ne znaš koji smo mi. Al’ ima da saznaš!

Dok na Čairu nije posrnuo nemački tim, niko u svetu nije znao gde je Niš. A posle su znali svi. Tamo gde je pao veliki Hamburger, mogu i mnogo manji i beznačajniji od njega.

Peščanik.net, 09.04.2018.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Ludom radovanje

Rastislav Dinić – Zarobljeni grad

Rastislav Dinić – Strujni udar

Rastislav Dinić – Rašomonijada

Rastislav Dinić – Predsednikov poraz

Ljubodrag Stojadinović – Sofronije u Nišu

Rastislav Dinić – Partijski moljci

Zlatko Minić – Aerodrom Aleksandar Veliki

Rastislav Dinić – Desant na Niš

Rastislav Dinić – Početak kraja

Dejan Ilić – Idiot

Mladen Jovanović – Ako vi klečite, mi ne moramo

Rastislav Dinić – Grad na poklon

Rastislav Dinić – Strah od građana


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)