Ratničke zurle i trube su sve glasnije i u Novom Pazaru i u Srbiji – za sada je to medijska buka koja dobro ne najavljuje.

Godinu dana govori muftija novopazarski kako će goreti i Sandžak i Srbija. Odeva i pokriva žene i devojke ali neće sve pod “hidžab” i tu se malo šta može. Učeni muftija nije razabrao najbolje onaj miris jasmina iz arapskih zemalja u kojima ljudi traže promene – na bolje i u civilizaciju. Kada se ova biljka bude rascvetala nad visovima ponad Novog Pazara – i njen će miris potrajati do prvih novembarskih mrazeva – ni tada muftija neće shvatiti da to ne vodi dobru. Grme zurle i uzvraćaju im trube ratničke iz drugog religijskog i konfesionalnog kruga ali – sve se tako čini – melodija je ista i sasvim prepoznatljiva. Diljem Srbije dižu se krstovi – do tridesetak metara visine – i na zov muftijin se odgovara takvim nekim “pravoslavljem na metar”. Još je stari crnogorski pesnik zapisao – “Laktom vjere glupost čojka meri”. Zida mitropolit crnogorski – legendarni Amfilohije – neku crkvu-limenku – i diže je na vrh gore Rumije. I kune i preti da niko ne sme da mu je dirne – Vrhovni sud države njemu je deveta rupa na svirali – i tako nas i muftija i mitropolit vraćaju u prošlost iz koje sami izašli nisu i u kojoj sve nas hoće da vide. U Jaruzi pak na pomen borcima iz Prvog srpskog ustanka mašući krstovima i ikonama kliču kralju – usred Republike – i generalu R. Mladiću i slave ono u Srebrenici kao da je to Kumanovo ili Bregalnica. Mašu ovi bojovnici starim srpskim zastavama koje je još kralj Aleksandar I Karađorđević zanavek smestio u muzej – i to zvanično potvrdio svojim aktom. Sada nad Jarugom bunca nešto na nekakvoj vulgati neki građanin koji se predstavio kao “prestolonaslednik”. Sve je u Srbiji moguće – može biti i prestolonaslednika iako decenijama već nema kraljevskog prestola. Može muftija da bude politički vođa iako to nije – on hoće pa hoće. U medijima haos, i jedni i drugi očekuju da se svrstamo. Polumesec i krst ne idu zajedno ni kao simboli ali ovi – i muftijin i Amfilohijev – ne mogu bez toga: oni su neprijatelji-prijatelji. I to u Srbiji neobično nije jer ova zemlja zbunjena odavno ubire gorke plodove klerikalizacije. I hrišćanske i islamske – svejedno.

I kada se neko usudi – iz svog religijskog kruga – da nešto kaže kao ona hrabra žena A. Ćorović iz Novog Pazara – buka i bes postaju veći.

Ona je izdajnik, ruži svoj narod i tako dalje – i mi smo bili u toj situaciji. To traje i to je najstrašnije što traje i što vuče nazad u neku džamahiriju ili pravoslavnu satrapiju. Svejedno, njima je svejedno ali građanima sigurno nije. Onim radnicima koji seku prste da bi izvukli neku bednu nadnicu nije ni do džamahirije ni do satrapije sa drugim predznakom. Najčudnije je nešto drugo: ovo ozbiljno preti građanima koji po svom intimnom opredeljenju veruju u najvišu neku moralnu normu koju zovu metaforom – Bog. Ni metalne crkve-svađalice ni neke recimo plastične džamije – biće i toga – neće nam pomoći – ali će pomoći njima sa zurlama i ikonama. I muslimanska ulema i elita nacionalna naša rade isto – zurle i trube nisu na dobro. Jednom smo to gledali i to pod Miloševićem – i potrajalo je. Rata je bilo pod tim simbolima. Znaju oni jedno – rat je bio bolji kako je govorio još M. Bulatović naslovom svog romana. I u drevnoj Sani u Jemenu našli su se ljudi koji su se oglasili – kod nas svi gledaju i ćute.

Ako ćemo o izdaji ćutanje nije samo saučesništvo već i prava pravcata izdaja – savesti ljudske.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 17.02.2011.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)