S faktičkim rušenjem Svjetskog trgovačkog centra 11. septembra srušile su se i dvije središnje zgrade zapadnjačke civilizacije: postojeća religiozna (imaginarna) i postojeća filozofska (simbolička) zgrada.

Zapadnjačka kršćanska civilizacija temelji se na posebnom događaju, događaju svih događaja – božjem samožrtvovanju. Isus, Sin božji, dobrovoljno je pred svoju smrt pristao na božju volju, na volju Boga oca koji se odlučio da svog Sina s određenom namjerom pošalje u smrt, žrtvuje ga na križu. Ukoliko je validna formula da postoje tri božje ličnosti, a samo jedan Bog, tada bismo morali, po nekim teolozima (Pierre-Emmanuele Dauzat, Jack Miles), govoriti čak o – božjem samoubistvu. Bog se rodio, postao čovjek da bi umro radi Cilja. Tom cilju posvećuje sav svoj svjetovni, zemaljski život. Svoj život, uključujući smrt, pretvara u sredstvo nečega drugog, pretvara ga u sredstvo jednog drugog Života, života s onu stranu rođenja i smrti. Otuda instrumentalizacija života i smrti u kršćanskoj, zapadnjačkoj civilizaciji, instrumentalizacija koju su u najčišćoj formi ostvarili kršćanski mučenici, podražavaoci Isusa u dobrovoljnom, često namjernom samožrtvovanju.

Mučenik koji je umro za svoju Stvar jeste svjedok, svjedok Istine, istine o misiji osnivača kršćanstva, dakle i misiji samoga sebe kao kršćanina. Mučenici su u svom hodu za Kristom najbliži Isusovoj misiji, pa stoga uživaju u zapadnjačkoj civilizaciji najviši respekt. Figuriraju kao sveci, čije je mjesto odmah iza Krista, dakle u neposrednoj blizini Boga samoga. Na podlozi te slike mučenika i njihove uloge kao svjedoka Istine, Isusa i time samoga Boga, u kršćanstvu se ustalilo uvjerenje da je istina za koju smo spremni žrtvovati svoj život doista Istina, istina kao takva i u cjelini, nepobitna istina, istina o istini. Žrtvovanje samoga sebe za istinu je eo ipso i dokaz istine, njene bezuvjetne istinitosti.

Prvi koji je izričito odbacio vjerodostojnost svjedočanstva da je samožrtvovanje dokaz istine bio je Friedrich Nietzsche. Krv, iako je krv mučenika, nije i ne može biti dokaz istine! Krvlju, iako je to naša vlastita krv, ne možemo svoju istinu zapečatiti kao bezuvjetnu i nepobitnu Istinu. Samožrtvovanje ubica-samoubica, koji su pri napadu na Svjetsko trgovačko središte umrli kao mučenici svoje vjere, kao borci za svoju Istinu, potvrđuje Nietzscheovu tvrdnju. Štaviše, cjelokupna zapadnjačka civilizacija njihovu je dobrovoljnu smrt prihvatila kao teroristički, kao zločinački, a ne kao spasonosni čin. Ukoliko samožrtvovanje u tom slučaju ne znači izbavljenje nego zločin, tada samožrtvovanje ni principijelno ne možemo smatrati nečim dobrim, a nekmoli svetim. Samožrtvovanje odsada nije više dokaz i mjerilo samoga sebe, budući da o njemu sudimo na temelju nečega drugoga, na podlozi drugog i drukčijeg kriterijuma. Žrtvovanje samog sebe – za Istinu – izgubilo je svoje utemeljiteljsko značenje. A to ne znači ništa drugo nego da se srušio religiozni temelj zapadnjačke civilizacije: kršćanska religija, vjera u spasonosnu moć Kristovog samo-žrtvovanja.

Znači li to da samožrtvovanje ne dokazuje baš ništa? Ili da je u najboljem slučaju dokaz samovolje onoga ko se žrtvuje? Ukoliko bi bilo samo o tome riječ, tada bi rušenje Svjetskog trgovačkog središta imalo samo ekonomske (financijske) i religiozne posljedice. Međutim, ono ima i filozofske posljedice, posljedice koje pogađaju ne samo ovo ili ono bivstvujuće, nego bivstvujuće kao takvo i u cjelini: bivstvujuće u njegovom bivstvovanju. Središnje urušavanje nije samo političko, ono je i – metafizičko.

Temelj zapadnjačke filozofije kao metafizike jest ono što je Spinoza nazvao conatus essendi, želja da se bude, odnosno volja za bivstvovanjem. Biti je dobro, biti je nešto dobro, nadasve dobro, zato želimo biti i kada nam ne ide dobro. Nezavisno o svem lošem i zlu u životu, bolje je biti nego ne-biti. U tome nije samo ishodište različitih teodiceja, na primjer teodiceje Tome Akvinskoga, koja Boga kao Stvoritelja hvali i opravdava usprkos zlu u svijetu, nego i stjecište savremenih (fenomenoloških) filozofija. Po Heideggeru, čak je suština čovjeka u tomu da nam se u našem vlastitom bivstvovanju radi o bivstvovanju samom. Štoviše, briga je za vlastito bivstvovanje ishodište brige za drugoga, pa i brige za sve stvari u svijetu. Žrtvovanje vlastitog života i time vlastitog bivstvovanja za mišljenje bivstvovanja jest zato svjedočanstvo neautentičnoga načina bivstvovanja. Onaj ko je odbacio svoje bivstvovanje, ko se odrekao svog bivstvovanja, odrekao se i smisla vlastitog bivstvovanja. Stoga je na kraju metafizike samožrtvovanje oblik samoubistva.

Metafizika, koja samoubistvo doduše izričito zabranjuje, samožrtvovanje za više ciljeve ne otklanja. Naprotiv. Zajedno sa svim monoteističkim religijama, čiji konačni i najviši Cilj jest Bog (metafizički rečeno: vrhovno i izvorno Bivstvujuće), metafizika samožrtvovanje preporučuje, čak zahtijeva. Iz aspekta vjere kao vjere samožrtvovanje zato ne smijemo izjednačavati sa samoubojstvom: islamski samožrtvovatelji sebe ne smatraju samoubicama, nego izvršiocima Božje volje. Umiru za svetu stvar i njihov bi čin već unaprijed trebao da bude posvećen. Ni Sokrat koji se žrtvovao, ispijajući kukutu, iz aspekta filozofije kao metafizike nije izvršio samoubistvo. Ne samo zato jer je njegovo “samoubistvo” bila prisilna smrt, nego najprije zato jer se nije ubio iz očaja, nego se žrtvovao za Stvar samu, za filozofsku Istinu.

Rušenje je Svjetskoga trgovačkog centra na simboličkoj ravni izazvalo rascjep metafizike kao onto-teologije, kao dvostruko-jedinstvenog učenja o bivstvovanju (i volji za bivstvovanjem) i učenja o najvišem i izvornom Bivstvujućem (i žrtvovanju pod njegovim okriljem). Taj je rascjep u metafizici prisutan već od njenog početka, ali je bio prikriven. Sada je postao očigledan, tako da se unutrašnji rascjep razjapio i prema spolja i metafiziku ugrozio raspadom. Pokazalo se, naime, da ontološka volja za bivstvovanjem, koju je Nietzsche identificirao kao volju za moć, nije samo u suprotnosti, nego i u nepremostivom proturječju s teološkom težnjom za samožrtvovanjem, za žrtvovanjem ili darovanjem vlastitog bivstvovanja pod plaštem najvišeg Bivstvujućeg. To je proturječje na spekulativnoj ravni već više prije pola vijeka artikulirao Emmanuel Lévinas, a 11. septembra se potvrdilo i empirijski.

Pošto odricanje od vlastitog bivstvovanja znači najveću žrtvu i ontološki uopće nije opravdano, metafizika ga kao onto-teologija opravdava nečim s onu stranu bivstvovanja, opravdava ga Bogom koji kao Uzrok bivstvovanja prethodi bivstvovanju, koji bivstvovanje kao takvo prekoračuje kako po svojoj moći tako i po svojoj uzvišenosti. Ukratko, platonski rečeno: Dobro prethodi bivstvovanju. Biti je manje od dobro biti, a kamoli od biti-za-Dobro.

Problem je u tome da je to Dobro (u monoteističkim religijama izjednačeno s Bogom kao Dobrim) s onu stranu dobra i zla u uobičajenom smislu. Zato se iz aspekta faktičnog života to Dobro u graničnim slučajevima pokazuje i ostvaruje kao – zlo. U ime Dobra Platon zahtijeva ustanovljenje totalitarne države, utemeljene na diktaturi vlasti i ideološkom fundamentalizmu. U ime Cilja, koji posvećuje sredstva, dopuštena su i ubistva, odnosno umorstva. Dopušten je teror kojeg Država naravno ne smatra terorom, nego (jer je pravno regularan i reguliran) opravdanim nasiljem nad rušiocima ozakonjenog reda. Slično je bilo i pod nebom monoteističkih religija kad im je uspjelo, uz duhovnu, pridobiti i svjetovnu vlast, crkvenu vlast ostvariti kao nad-vlast.

Radikalni se fundamentalisti ne zaustavljaju pred žrtvama: ni pred ubistvima onih koje smatraju svojim glavnim protivnicima, niti pred samouništavajućim činovima. Smrtno su opasni kako drugima tako i sebi samima. Za pravu Stvar, za Istinu, spremni su ne samo ubiti, nego i umrijeti, žrtvovati se za Boga, za Vjeru, za svog – po Vjeri – bližnjeg. Sami sebe smatraju altruistima; pobijedili su svoj egoizam, njegovu nosivu želju za životom, dakle strah pred smrću i “zaživjeli” – sve do svoje dobrovoljne ili čak voljne smrti – za druge. Obećana božja nagrada pri tome znači dodatni, ali ne i temeljni motiv.

Što je samožrtvovanje? Što je samoubistvo? Odgovor na ta pitanja ne može zavisiti o perspektivi, o gledištu, o cilju čina i našeg pogleda na čin koji se podudara sa smrću njegovog izvršioca. Svako apsolutno samodarovanje, i zločinačko, znači samožrtvovanje, i ono svojim značenjskim određenjem transcendira samoubistvo. To uzvratno znači da samožrtvovanje nije već samo po sebi vrednota. Kao niti pobjeda straha pred smrću kojeg pretpostavlja. Po Hegelu, jednom od nosećih stupova zapadnjačke civilizacije, u borbi za priznanje pobjeđuje onaj ko se ne prestraši apsolutne gospodarice, smrti. Taj postaje gospodar, a njegov konkurentni protivnik koji nije bio spreman izložiti svoj život, postaje sluga. Prema toj logici, smrtonosne bombaše koji se nisu ustrašili smrti u avionu-bombi trebalo bi slaviti, a ponašanje avijatičara koji u ime Zapada, odnosno Civilizacije, bombardiraju sa sigurne visine smatrati slugama. Tu logiku više ne prihvaćamo. Čime je nadomještamo?

U kršćanstvu je ritualno žrtvovanje drugoga, “žrtvenoga jarca”, zamijenilo samožrtvovanje. Sada se, na podlozi traumatskog Događaja, vjerojatno konačno opraštamo i od njega. Preciznije: ne prihvaćamo više da je samožrtvovanje nešto sakralno. Odmak od religiozne sakralnosti samožrtvovanja prati odmak od metaforičnosti filozofski shvaćene volje za postojanjem, odmak upravo od metaforičnosti, budući da volja za postojanjem ili egzistiranjem nije identična sa voljom za bivstvovanje: bolje htjeti ništinu, kaže Nietzsche, nego ništa ne htjeti. I destruktivna nihilistička volja za ništinom spada dakle u volju za postojanjem, u njenu metaforičnu ambivalentnost: puko biti jest biti bez smisla.

Lekcija 11. septembra? Došlo je vrijeme da se ne odvraćamo više od bivstvovanja, vrijeme je da se oslobodimo osjećaja krivice, osjećaja za kojeg se činilo da je neodvojiv od veselja prema životu. Vrijeme je da opušteno zaživimo u uživanju života. Samo zli, iz sakraliziranog žrtvovanja rođeni pogled, u tome vidi ono što metafizički moral stigmatizira kao egoistički hedonizam. Život je dar bivstvovanja. Dar bivstvovanja, a ne dar nekoga Bivstvujućeg. Zato je život neprikosnoven, nedodirljiv već kao takav. Ne bi ga smjelo ugrožavati nikakvo oružje, nikakvo oruđe, nikakvo ljudski proizvedeno sredstvo za ubijanje i uništavanje.

Samo ukoliko se, svjesni dara bivstvovanja i života kao nečeg najizvornije neprikosnovenog, unaprijed odreknemo svakog mahanja mačem, čak i metaforičkog, postoji nada da će doći do istinskog mira na zemlji, mira kojeg kršćanstvo u svojoj temeljnoj, duhovnoj dimenziji otklanja od samog Isusovog evanđelja. Dakle, u dimenziji u kojoj rat i mač ili nož uopće nemaju mjesto. Nož, kojega uzmemo u ruku, moguće je vratiti tamo gdje spada, na njegovo mjesto, u nožnicu. Duh naprotiv nema nikakvu nožnicu, dakle nož u njemu nema mjesto, ne pripada mu.

Kao što je žene najviše degradirao onaj ko je seksističkim imenovanjem njihovoj ženskosti podvalio nožnicu (latinski: vagina), tako duh najviše profanira i vrijeđa onaj ko se u njemu maše za mač. Dok sasvim ne ukine smrtnu kaznu i duhovno nasilje, zapadnjačka civilizacija nema prava zgražati se nad barbarstvom drugih. Još smo daleko od toga da bismo bili zadovoljni sa sobom i da bismo bez rđave savjesti mogli biti uvjereni da je evanđelje kojeg širimo zaista veselo otkrivenje, otkrivenje dobrih vijesti, da je zaista blagovijest.

 
Peščanik.net, 12.09.2010.

Leave a Reply