Foto: Peščanik
Zemun, 19.7.2025, foto: Peščanik

Od početka studentskih i građanskih protesta, iniciranih padom nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kada je stradalo 16 nedužnih ljudi, kao i prvim batinanjem studenata FDU, koje su izveli visoki funkcioneri SNS-a, prošlo je više od osam meseci. U međuvremenu su se odvijala dva procesa: režim je suspendovao Ustav i zakon, odrešivši ruke svojim aktivistima da nekažnjeno koriste brutalnu silu, dok se na drugoj strani, na ulicama Srbije, artikulisao zahtev za poštovanjem Ustava i zakona. Došlo je do inverzije, tako da se Ustav našao na ulici, među studentima i građanima, dok je režim ostao u posedu brutalne sile i bezakonja. Tako je nezvanični predsednik SNS-a ostao na strani Sile, dok je pobunjeno društvo stalo na stranu Zakona. Na prvoj strani su zarobljene institucije koje ne poštuju nijedan zakon, na drugoj strani je pravda koja nema nijednu instituciju za njeno sprovođenje.

Istovremeno se odvijao i rascep u javnom diskursu: režim zagovara mržnju, nasilje, teror, državne udare i građanski rat; diskurs pobunjenog društva zalaže se za solidarnost, kažnjivost zločina i kriminala, demokratske procese, vanredne izbore i odbranu slobode. Disbalans između ovih diskursa je velik, to su disparatni svetovi, nepomirljivi i mogli bi se suočiti samo na izborima. No budući da istraživanja pokazuju enormni pad rejtinga nezvaničnog predsednika SNS-a, raspisivanje izbora se konstantno odlaže. Izbori za mesne zajednice u Novom Sadu, recimo, trajno su ukinuti jer ne postoje izgledi da ih dobije vladajuća SNS.

Režim koristi silu u punom kapacitetu kako bi slomio otpor pobunjenog društva. Zakon više nije ni potrebno znati da bi se radilo u pravosuđu, već je dovoljno slušati nezvaničnog predsednika SNS-a. On je preko lojalista uzurpirao sve institucije u zemlji, pa čak i Narodnu biblioteku Srbije, u kojoj je nedavno, za potrebe svog političkog partnera iz Crne Gore – Andrije Mandića, izdejstvovao falsifikat CIP-a (katalogizacije u publikaciji), za nepostojeću knjigu, moglo bi se reći, nepostojećeg književnika – Bećira Vukovića, koji je za svoje fantomstvo dobio Trinaestojulsku nagradu. No ovo je tek jedna kap u moru bezakonja u Srbiji, koja je odavno izgubila status republike i postala surova despotija. U njoj, kriminalci i ubice iz redova naprednjaka mirno ispijaju pivo na koncertu Guns N‘ Rosesa.

Ali Evropska unija voli despotije, jer sa njima može poslovati po cenama koje su niže nego u uređenim delovima sveta. Tu je sve jeftinije, minerali, sirovine, zamrznute maline ako nemaju virus hepatitisa A, razume se, jeftina je radna snaga, bagatelna je municija, može da se puca do mile volje. Zato je lakše pazariti u despotiji nego u republici, iako dobro znaju da u njoj nema poštovanja ljudskih prava, korumpirane su institucije, puca se iz zabranjenog soničnog oružja na mirne demonstrante, ukida se sloboda medija, hapse se ljudi bez pravnog osnova. Otkazi se dele na svakom koraku. U despotijama na periferiji EU, uveliko se pune zatvori političkim zatvorenicima, ali ta činjenica se tretira kao „unutrašnja stvar države“ poslovnog partnera. Što bi kvarili pazar. Pa i ako nekoj studentkinji četvorica naprednjačkih kriminalaca slome vilicu, zažmuriće se na jedno oko na predsedničko pomilovanje batinaša. Uvezani u zajedničku ekonomiju genocida, nastaviće da rade zajednički posao dokle god se to može.

Ne zna se pouzdano koliko je ljudi pretučeno na blokadama i protestima, koliko je njih završilo u pritvorima i zatvorima, što onim fizičkim, što digitalnim, u kakvom robija Marko Marjanović, poznat u digitalnom svetu kao Kristal Met Dejmon, jedan od najuticajnijih tviteraša do pre tri meseca. On je prethodno privođen više puta a onda mu je bez podignute optužnice, odnosno bez suđenja i presude, zabranjeno da koristi društvene mreže i YouTube. Zabranjeno mu je da govori u javnosti i da prisustvuje javnim skupovima, pri čemu je obavezan da se, kao povratnici sa Golog otoka nekad, javlja dvaput mesečno u policijsku stanicu.

Ovde slučaj, bar onaj pravni, ne postoji za političke zatvorenike. Oni provode svoje dane u policijskim ili kućnim pritvorima, imaju pravo na vodu i hranu, na lečenje ukoliko pre toga štrajkuju glađu i žeđu. Na šetnju od sat vremena dnevno. Kao profesorka sociologije i aktivistkinja Marija Vasić. Oni mogu da se uzdaju samo u poštovanje Zakona na ulici, odnosno da će deo pobunjenog društva jednom doći ispod zidina srbijanske tamnice. Ili da će se na vanrednim parlamentarnim izborima okončati ova noćna mora.

Trenutno, u Srbiji ima više političkih zatvorenika nego kriminalaca u zatvorima. S druge strane, kriminalcima se pruža šansa za rehabilitaciju, jer dobijaju specijalne ponude od režima da se pridruže snagama (ne)reda. Pritom, oni navlače kostime policajaca sa fantomkama i odlaze na ulice da nasrću na pobunjene građane, koje dobro ispendreče, odvlače u marice i odvoze u nepoznato. To, nepoznato, srce je tame Vučićevog režima, zona bez zakona, netransparentna fizička ili digitalna ćelija sa nosatom Šešeljevom senkom na zidu, mesto gde se bespravno izoluju glasni pojedinci i pojedinke, koji su se našli na direktnom udaru despotskog režima.

Tokom proteklih osam meseci, tekao je još jedan proces u društvu – nevidljivo vrenje u onoj socijalnoj grupi koju zovu „neutralcima“, od čijih glasova će zavisiti kraj ove drame. Njima ne pripadaju penzioneri koji napadaju studente, starica s kosom ili penzionerka koja nožem ubada dekanku Filozofskog fakulteta u Nišu. Oni su predstavnici srednje generacije, stub ovog društva, zaposleni koji u demonstracijama vide gubljenje vremena, dok nasilje režima nikada ne komentarišu. Oni čekaju da se stvari same urede, a na predstojećim izborima glasaće u skladu sa raspoloženjem svog neposrednog radnog okruženja. Ukoliko su u biznisu, pratiće reakcije onih odvažnijih koji već odavno vide da stanje na berzi u maloj despotiji nije dobro. „Neutralci“ koji samo rade svoj činovnički posao još uvek ne razmišljaju o izborima, već o tome kako će sutra svojim autom otići na posao. Njima je Beograd, gde ih je najviše, iznenada postao komplikovan. Oni čekaju da vide na koju će stranu prevagnuti ova borba između Sile i Zakona. Teši ih divljanje Sile, ali se istovremeno nadaju poštovanju Zakona. Ne zbog nepravde nad sugrađanima, već zbog isplate jubilarnih plata, napredovanja u zvanju, poslovnih putovanja i ostalih beneficija. Teška je to klackalica. Ali već imaju spremnu priču o tome kako su sve vreme bili na strani pobunjenog društva. Zlu ne trebalo.

Peščanik.net, 21.07.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)