Gotovo ekstatični žal za tradicionalnom žurnalističkom etikom – čini se zauvijek izgubljenom – iskazao je prošloga ponedjeljka na stranicama Jutarnjeg lista komentator Viktor Vresnik. U naslovu svoje kolumne pita se u ime svih nas ‘znamo li kako izbjeći transfer na neliberalnu stranu demokracije’.

Što bi to bila ‘neliberalna strana demokracije’, prema kojoj neko kolektivno biće može biti ‘transferirano’, nije jednostavno razabrati, kao što nije lako dokučiti što je to, na primjer, okomita strana horizontale, ili suha strana mora, no Vresnik nam pomaže da se u toj terminološkoj zavrzlami lakše snađemo kada u svome tekstu, nastupajući kroz prvo lice množine, postavlja pitanje ‘što mi sami zapravo želimo’: ‘Je li to liberalna, socijalno osjetljiva i svijetu otvorena europska Hrvatska, što nikako ne uspijevamo postati, ili ‘neliberalna demokracija’ po orbanovskom modelu’?

Odgovor se isprva može činiti jednostavnim, sve dok nam komentator ne objasni da je put prema ‘’neliberalnoj demokraciji’ po orbanovskom modelu’ u Hrvatskoj trasiran 16. svibnja, kada su na portalu Index prvi put objavljeni mejlovi Martine Dalić i članova njene savjetničke skupine (koji su sebe od milja nazvali ‘grupom Borg’), što je ubrzo dovelo do smjene gospođe ministrice, a moglo bi – bude li pravde i sreće – glave stajati i premijera Andreja Plenkovića.

Da ne bude zabune: ‘transfer’ u nepoželjnom smjeru, zastranjivanje u odnosu na zdravi demokratski razvoj, prema kolumnistu Jutarnjeg lista, ne leži u navadi pripadnika političkog i ekonomskog klana da dopisnim putem, izvan državnih institucija, na tajnim sastancima, skroje jedan sumnjivi zakon, a zatim međusobno razdijele milijune za savjetničke usluge, već u odluci Indexa da tu prepisku učini dostupnom javnosti.

Vresnikovo prvo lice množine takav postupak smatra vrlo neliberalnim. Vresnikovo mi drži da nas to treba ozbiljno zabrinuti: ‘U skladu s Orbanovom neliberalnom demokracijom (koju barem zasad službeno ne podržavamo), čini se da smo se i mi odlučili prikloniti valu neracionalnih politika utemeljenom na populističkom manipuliranju osiromašenom nacijom koja je odavno izgubila perspektivu i lako joj je prodati sve što imalo sugerira da ‘oni na vrhu’ zapravo rade protiv ‘onih na dnu’ zamišljene piramide moći i utjecaja.’

Zbog čega bi ‘piramida moći i utjecaja’, gdje postoje ‘oni na vrhu’ i ‘oni na dnu’, bila ‘zamišljena’, također nije jednostavno razumjeti, a ni Vresnik se ne trudi razjasniti, osim što se valjda podrazumijeva kako je takvo ‘zamišljanje’ strukture društvene moći neracionalno, odnosno neliberalno, i što je samo po sebi jasno da akcija nestašnog portala predstavlja kardinalno kršenje etičkih normi liberalnog žurnalizma: ‘Tko je Indexu dostavio ispis internetske prepiske među članovima grupe Borg sada je zato manje važan, za težinu sadržaja nebitan detalj, ali (dalje Vresnika puštam u kurzivu) zastrašujuće je ponovo otkriti da se ničija privatna prepiska zapravo ne može smatrati privatnom.’

Samo nekoliko tjedana ranije Jutarnji list je preko četiri novinske stranice (uz naslov ‘Ekskluzivni detalji života Todorićevih’) objavio mnoštvo faksimila računa iz trgovina u kojima su različitu robu (uključujući kruh, jogurt i paštetu) kupovali članovi obitelji Ivice Todorića – računa što su ih novinari dobili ispod stola od policije ili tužilaštva – a kao specijalni ‘dokazni materijal’ o bahatoj rastrošnosti u dnevniku su osvanule i upečatljive fotografije privatnog ormara Todorićeve kćeri Ive Balent, ispunjenog kožnim torbama i cipelama, koje su, dakako, snimili vrijedni inspektori tokom istrage. ‘Ljudi bliski istrazi kažu da se enormno bogatstvo nalazi samo u torbicama, tridesetak komada u raznim bojama, uglavnom marke Hermes Birkin’, navodi se u tekstu.

Začudo, nije se tada javio Viktor Vresnik da na stranicama istoga lista prozbori koju o ‘populističkom manipuliranju osiromašenom nacijom’, kojoj je ‘lako prodati sve’ što sugerira da se ‘oni na vrhu’ nesmiljeno bogate na račun ‘onih na dnu’ u nekoj ‘zamišljenoj piramidi moći i utjecaja’, ili da svečano zavapi i izrazi svoju građansku užasnutost zbog napuštanja etičkih standarda tradicionalnog i liberalno shvaćenog novinarstva. Na primjer: ‘Zastrašujuće je ponovo otkriti da se ničiji privatni ormar zapravo ne može smatrati privatnim.’

Zašto je sadržaj privatnog ormara gospođe Balent (u kojem ona drži svoje torbe i cipele) prikladan za izlaganje na javni uvid, dok sadržaj privatne prepiske gospođe Dalić (u kojoj ona dogovara izradu državnoga zakona i raspodjelu novca poreznih obveznika u džepove svojih kompanjona) to nije, zbog čega je prodor u ministričinu privatnu korespondenciju ‘zastrašujući’, dok je kopanje po privatnom ormaru tajkunova mladunčeta dobrodošlo, to su pitanja koja etički usplahireni žurnalist Jutarnjeg lista ne postavlja.

A ne postavlja ih zato jer ga ne zanimaju. Ono što njega zanima je da, bez suvišnih zašto, okači ‘neliberalnu’ etiketu na novinarsko narušavanje ‘svetosti privatnosti’ koje smjera dekomodirati političku i državnu vlast, a blaženom ravnodušnošću poprati slične novinarske inicijative uperene prema onima koje, stjecajem trenutnih okolnosti, politička i državna vlast izlaže progonu. Ergo: ‘liberalno’ je i etički neupitno kada vlast svesrdno opslužuješ, uključujući sudjelovanje u policijskim hajkama, dok je ‘neliberalno’ i etički suspektno kada tajne poslove vlasti razotkrivaš, makar to činiš u očiglednom javnom interesu.

Jutarnji list je i inače postizao vrhunske rezultate u disciplini rastvaranja privatnosti palih tranzicijskih heroja. Kada je protiv Ive Sanadera bila podignuta optužnica, stranice zagrebačkog dnevnika vrvjele su fotografijama skrivenog umjetničkog blaga i tajnim svjedočenjima koje je ljubazno doturao državni odvjetnik, a publika se gostila pikantnim detaljima čija je svrha bila da u što kraćem roku okrivljenoga pretvore u javno prepoznatljivog monstruma. Policajca koji je za potrebe novina snimio stado prepariranih zvijeri u podrumu Nadana Vidoševića, dakako u momentu kada su optuženoga u lisicama odvodili u zatvor, Jutarnji list proglasio je ‘hrvatskim Snowdenom’.

Zajedničko svim tim slučajevima je što su glavni akteri već bili pouzdano mrtvi i što je vlast naoštrila glogove kolce da dokrajči njihovu ostavštinu, pa su medijske operacije, bez prenemaganja oko etičkih zasada liberalnog žurnalizma, imale karakter postmortalnog masakra. Kao što je danas pokojni i Ivica Todorić, što će reći da je sezona lova otvorena, da na scenu stupa angažirano strvinarstvo, to jest da posrnulog tajkuna i njegovu širu obitelj valja satirati istim neumoljivim intenzitetom (Vresnik bi rekao ‘zastrašujućim’) kakvim ga je ugledni dnevnik još jučer kovao u zvijezde.

Razlika između dva medija u tome je dakle što se Index, objavljujući privatnu prepisku potpredsjednice Vlade, suprotstavio vlasti, dok je Jutarnji list, kopajući po privatnim ormarima i podrumima svojih dojučerašnjih ikona, vlast pedantno servisirao, do toga da je vlastite novinare pridružio organima državne represije.

Osim toga, zadiranjem u ministričinu ‘privatnost’, Index je provalio državnu tajnu, dok je Jutarnji list, koristeći državne resurse, razotkrivao privatne tajne građana koje je u skladu s vladajućom voljom trebalo efikasno ozloglasiti i istaknuti na medijski stup srama kao moralne nakaze. Što je pritom deklarativno ‘zadovoljavanje javnog interesa’ izjednačeno s utaživanjem javne pohote jednako je plitko i jednako podlo kao kada Viktor Vresnik u svome petparačkom moralizmu briše razliku između liberalnog i provladinog.

Istinabog, kolumnistički liberal u argumentaciji ima znatno širi zamah, ne bježeći ni od teorija zavjere, pa nas poučava kako je svojedobna afera s objavom snimke tajnoga sastanka mađarskoga premijera Ferenca Gyurcsányja dovela na vlast Viktora Orbana i njegovu ‘neliberalnu demokraciju’ (makar je Vresnikov mađarski imenjak preuzeo premijersku funkciju četiri godine nakon rečenog skandala!), kao što su rušilačke aktivnosti Wikileaksa i Edwarda Snowdena u Americi osujetile izbornu pobjedu Hillary Clinton i ustoličile ekscentričnoga Donalda Trumpa. Analogno tome, medijski angažmani poput onoga koji upražnjava Index, lišeni patetične etičnosti i racionalnog služenja statusu quo, odvest će Hrvatsku u kataklizmu, naime ‘na neliberalnu stranu demokracije’.

Kako izbjeći tu nesreću? Biti tup kao Vresnik ili liberalan kao Jutarnji list? Ili je to ista stvar? Ili je sve proizvod industrije obmana vladajuće svite? Parafrazirajmo uvaženog komentatora: ‘Zastrašujuće je ponovo otkriti da se nečija privatna glupost zapravo ne može smatrati privatnom.’

Novosti, 26.05.2018.

Peščanik.net, 29.05.2018.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.