Kada ste čuli one užasne vesti iz Arizone, da li ste se šokirali? Ili ste, makar podsvesno, očekivali nešto poput ovog zločina?

Ja spadam u ove druge. Imao sam loš predosećaj još od poslednje faze predsedničke kampanje 2008. Sećam se divljanja i političke mržnje nakon pobede Bila Klintona 1992 – divljanja koje je kulminiralo postavljanjem bombe u Oklahoma Sitiju. I moglo se predosetiti, ako ste pažljivije posmatrali masu na mitinzima Mekejna i Pejlinove, da će se to ponoviti. Odeljenje za unutrašnju bezbednost došlo je do istog zaključka: u aprilu 2009, u internom izveštaju, oni opisuju porast desničarskog ekstremizma, sa rastućim nasilničkim potencijalom.

Konzervativci su taj izveštaj osudili. Ali, pretnje i nasilničko ponašanje prema izabranim zvaničnicima, uključujući i sudiju Džona Rola, ubijenog u subotu, i poslanicu Gabriel Gifords, zaista su se pogoršavale. Bilo je samo pitanje dana kada će neko napraviti sledeći logičan korak. Sada se to i desilo.

Istina je da je atentator iz Arizone po svemu sudeći duševni bolesnik. Ali to ne znači da njegov čin može ili treba da se tretira kao izolovan slučaj, koji nema nikakve veze sa opštom atmosferom u zemlji.

Proletos je na sajtu Politico.com objavljen članak o sve učestalijim pretnjama upućenim članovima Kongresa, koje su već tada bile u porastu od 300 odsto. Mnogi od onih koji su pretili bili su dugogodišnji duševni bolesnici – ali ima nečeg u današnjoj Americi što tera sve veći broj ovih ljudi da se prepuste svojoj bolesti i da prete, pa čak i da vrše političko nasilje.

Nema velike dileme oko toga šta se promenilo. Kao što kaže Klarens Dupnik, šerif zadužen za atentate u Arizoni, to je „otrovna retorika koju iz dana u dan slušamo na televiziji i radiju“. Ogromna većina onih koji slušaju ovu otrovnu retoriku ne ispoljavaju nasilje, ali će neki, sasvim je sigurno, preći tu liniju.

Važno je da jasno utvrdimo prirodu naše bolesti. To nije opšti nedostatak „uljudnosti“, kako tvrde neki komentatori koji bi da zanemare suštinske političke sporove. Uljudnost je lepa osobina, ali postoji ogromna razlika između loših manira i pozivanja, eksplicitnog ili posrednog, na nasilje – uvreda nije isto što i podsticanje.

Poenta je da u demokratiji ima mesta za one koji ismevaju i osporavaju ljude sa kojima se ne slažu, ali nema mesta za eliminatorsku retoriku, za predloge da se oni na suprotnoj strani moraju ukloniti iz rasprave svim mogućim sredstvima.

A upravo je prezasićenost eliminatorskom retorikom našeg političkog diskursa – a posebno naših TV i radijskih frekvencija – to što podiže rastući talas nasilja.

Odakle dolazi ova otrovna retorika? Hajde da ne izmišljamo lažnu ravnotežu: ona dolazi, u najvećoj meri, iz desničarskih krugova. Teško je zamisliti demokratskog kongresmena koji svoje birače navodi da budu „naoružani i opasni“, a da nakon toga ne bude najuren iz stranke. Ali poslanica Mišel Bahman, koja je upravo to uradila, sada predstavlja novu nadu Republikanske partije.

I postoji ogromna razlika u medijima. Slušajte Rejčel Medou ili Kita Olbermana, i čućete sarkastične opaske i ismevanje republikanaca. Ali nećete čuti pošalice o ubijanju državnih zvaničnika ili obezglavljivanju novinara Washington Posta. Ako slušate Glena Beka ili Bila O’Rajlija, čućete upravo to.

Naravno, pojave kao što su Bek i O’Rajli samo su odgovor na zahtev publike. Građani drugih demokratskih država mogu da se čude američkoj psihi, i tome kako se na pokušaje umereno liberalnog predsednika da proširi zdravstveno osiguranje odgovara pokličima o tiraniji i zagovaranjem oružanog otpora. Ali, to se dešava kada jedan demokrata uđe u Belu kuću i kada se stvori mesto na tržištu za svakog ko je spreman da potpiruje takvu vrstu gneva.

Ali čak i ako mnogi traže mržnju, to ne opravdava one koji im izlaze u susret. Svako pristojan bi takve ljude morao da osudi.

Nažalost, to se ne dešava. Establišment Republikanske partije ovim distributerima mržnje prilazi s poštovanjem, pa čak i ponizno. Po rečima Dejvida Frama, bivšeg Bušovog pisca govora: „Mi republikanci smo u početku mislili da Fox radi za nas, a sada smo otkrili da mi radimo za Fox.“

Da li će masakr u Arizoni ublažiti naš otrovni diskurs? To zavisi od lidera Republikanske partije. D li će oni prihvatiti realnost onoga što se događa sa Amerikom, i suprotstaviti se eliminatorskoj retorici? Ili će ovaj masakr oceniti kao najobičniji čin poremećene osobe, i nastaviti po starom?

Ako Arizona podstakne iskreno preispitivanje, možda ćemo se naći na prekretnici. Ako se to ne desi, ovaj zločin će biti samo početak.

 
The New York Times, 10.01.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.01.2011.