Hamer od kockica, foto: Nolpi

Hamer od kockica, foto: Nolpi

Jedan novinski muljator, kojemu ovdje neću navoditi ime, nedavno je Milu Budaka proglasio trodimenzionalnom ličnošću. Točnije, ustvrdio je kako su partneri ustaškoga ministra na optuženičkoj klupi, Juco Rukavina i Ivan Vignjević, bili ‘dvodimenzionalne pojave’, dok je Budak ipak ‘nešto drugo’, čak i ‘odistinski tragična ličnost’, kao što je za muljatora svojevremeno – tada, doduše, za potrebe istočnoga političkog tržišta – ‘nešto drugo’, odnosno nešto trodimenzionalno u ličnom smislu, bio i Draža Mihailović. Tako je sada, na planu osobnosti u 3D formatu, četnički vojvoda dobio svoga odgovarajućeg ustaškog pandana. Možda nećemo dugo čekati da se taj četničko-ustaški sklad zaokruži konkretnom revizijom sudskih procesa iz 1945. s hrvatske strane.

Primjer je naveden tek radi ilustracije tehnike pomoću koje intuitivniji među vedetama hrvatske liberalne misli njuše novo vrijeme i prilagođavaju se onome što je Tomislav Karamarko u programskome intervjuu Globusu nazvao ‘temeljitom promjenom društvene klime’. U toj novoj klimi Mili Budaku će se zasigurno dodati koja dimenzija u odnosu na period od zadnjih nekoliko godina, kada je njegovo ime uklonjeno s većeg broja tabli ulica što su u devedesetima po njemu nazvane. Na desnijem krilu scene pak predanost ‘temeljitoj promjeni društvene klime’ iskazuje se bez esejističkog vrdanja: dan prije nastanka ovog teksta, recimo, pomladak HDZ-a zatražio je zabranu koncerta grupe Let 3 u Sisku, jer glazbenici u svojim nastupima ‘ismijavaju institucije Republike Hrvatske, Crkvu, hrvatske branitelje i druge’.

Karamarkova ‘promjena društvene klime’, budući da predstavlja dojmljiv prodor policijskog uma u sferu politike, samo je birokratski formulirana šifra za otvorenu fašističku prijetnju. Već sam groteskno pretenciozan naslov intervjua u Globusu – ‘Moj antikomunistički manifest’ – potvrđuje ispravnost svojedobnog zapažanja Rastka Močnika o tome da se današnji fašizam najradije hrani retroaktivnom mistifikacijom ‘komunizma’.

Uz pomoć priležnoga novinara, šef HDZ-a tu je najavio nesmiljeni obračun s ‘crvenim vragovima’ (usput pogrešno citirajući Tuđmana, jer su za Poglavara vragovi bili ‘zeleni’ i ‘žuti’), oglasio početak integralnog liječenja zajednice od ‘komunističke indoktrinacije’ i utjerivanje u kosti ‘istinskih hrvatskih vrijednosti’; a sve to uz pomoć ‘lustracije’, to jest kroz energično ‘suprotstavljanje iskrivljavanjima temeljnih vrijednosti našega društva i naše države’, to jest uklanjanjem iz javnoga života svih koji uzgajaju nedopuštene misli, dok se ne postigne ‘općenacionalni konsenzus’ oko fundamentalnih tekovina hrvatskog državotvorstva; k tome je još na primjeru Žarka Puhovskog ukazao na ‘apsurdnost neprovedene lustracije’, na tragičnu činjenicu da nije obavljeno raskuživanje društva od onih koji ‘ne vole Hrvatsku’, koji prave ‘cinični odmak od hrvatske države’ i koji njega, Karamarka, ‘neće farbati’ svojim boljševizmom u europskoj ambalaži; a posebne napore, veli, uložit će u promjene školskih programa, gdje će ući ‘prava i kompletna istina, sviđala se ona nekom ili ne’, te se tako sačuvati ‘ideološka supstanca hrvatske države’… Ukratko, ‘promjena društvene klime’, zavedena strogim i pravednim djelovanjem državnoga aparata, upozorava budući premijer, ‘nešto je što mi jednostavno moramo početi živjeti’.

Ako ništa drugo, vođi hrvatske desnice mora se priznati da je, po uzoru na neke slavnije prethodnike, unaprijed izložio što kani činiti kada osvoji vlast i tako dekomodirao patriotski krotke oportuniste koji događajima obično bivaju ‘iznenađeni’ u fazi epiloga, nakon obavljena masakra: kao što je Hitler i prije 1933. iznio zaokruženi koncept genocida nad Židovima, kao što je Pavelić i prije 1941. najavio ‘rijeke krvi’ u kojima će se ‘rađati’ hrvatska država, kao što je Tuđman i prije 1991. – u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’ – teorijski afirmirao pozitivne aspekte etničkoga čišćenja državnog teritorija, tako je Karamarko prije početka mandata uredno predočio najdegutantnije detalje koji ulaze u aktivu njegova nacionalističkog projekta. Križ na leđima uljuđenijih primjeraka među njegovim potencijalnim glasačima, utoliko, nije toliko težak koliko je kukast.

Kakvim sve metodama državne represije on misli provesti veliki preodgoj hrvatskog građanstva i ostvariti jednoobraznost ‘hrvatskoga mišljenja’, kakvim će stegovnim mjerama biti kontrolirana idejno-politička podobnost u masovnim razmjerima, tek ćemo vidjeti, no pothvat se unaprijed čini nedostižnim, a njegova nositelja – u odnosu na iskazane ambicije – već sada možemo proglasiti neostvarenim, dakle državničkim invalidom, sličnim tipom kastriranog diktatora kakav je bio i njegov pokojni idol, barem zbog formalnoga demokratskog legitimiteta koji će ga, po svemu sudeći, iritirati poput čira na dupetu od trenutka preuzimanja vlasti. Međutim, što ako je upravo ta nedostižnost ključni dio programa? Što ako je to sama suština novog HDZ-ova fašistoidnog zamaha?

Najprije će biti da Tomislava Karamarka zapravo ne zanima konačna pobjeda nad ‘crvenim vragovima’, već trajna borba protiv njih; zanimaju ga komparativne prednosti konflikta kao takvog, sami sraz koji osigurava oslobađanje strasti i održavanje nacionalističkog zanosa u plamtećem stanju, energije koja neće skončati u trijumfalističkoj dokolici i splasnuti ostvarenjem zadanoga cilja. Njemu uopće nije interesantna romantična katolička utopija o kojoj drobi stranačkoj pastvi i novinaru Globusa, nekakva nacionalno i ideološki uniformirana i ispeglana Hrvatska, već mu je – naprotiv – ona potrebna kao lažni ideal kojemu valja težiti kroz neprestane obračune s njenim neprijateljima, naročito ako je ove sve teže pronaći.

Fašizam HDZ-ova lidera, drugim riječima, u mnogo je većoj mjeri pragmatičan nego idealističan, njemu treba prikaza neprijatelja kao kreditna garancija vlastitoga političkog smisla. Njemu nije toliko važna Hrvatska istrijebljena od etničkih i ideoloških nametnika, koliko Hrvatska kao dramatično poprište istrjebljenja, prostor permanentnih progona i čistki, gdje će se bez suvišnih zašto proglasiti normalizacija izvanrednog stanja. Iako Karamarkov pogled širokoga spektra djeluje pomalo zagonetno, jedva može biti sumnje u to da on svoj predstojeći premijerski mandat vidi kao furiozan juriš policijskim oklopnim vozilom kojim će neutralizirati nelojalni dio stanovništva.

Dijabolični ‘komunisti’ i ‘Jugoslaveni’ u tom su smislu fakultativne kategorije, neka vrsta terminoloških odlagališta za vrlo različite garniture nepoćudnika, sa svrhom da opravdaju ‘lustraciju’ kao način parapolitičkog života (‘nešto što mi jednostavno moramo početi živjeti’), naime kao pretpostavku da se političke akcije zamijene policijskim, a politička arena pretvori u ratište ili, još bolje, u aktivno stratište. Kakvo god odijelo da navuče, Karamarko ostaje u odori redarstva, netko tko političke protivnike ne može doživjeti drugačije nego kao pripadnike opasnih kriminalnih skupina, jer kriminalci su ti koji policajca čine nužnim, dok je ‘žrtva’ njihovih zločinačkih aktivnosti uvijek jedna te ista: ‘Hrvatska’.

‘Hrvatska’ koju će Tomislav Karamarko štititi od ugroza i ideološki dizajnirati uz pomoć državne aparature bit će zagušljiva ksenofobična jazbina, mjesto rastanka sa slobodom i boljim demokratskim običajima, teritorij gdje će se uz jeku crkvenih zvona i ratne koračnice obavljati kolektivni snošaj s Bogom i domovinom, gdje će se organizirati periodične hajke na ‘jugokomuniste’, pripadnike nacionalnih manjina i ostale uljeze, gdje će autor slogana ‘Bjež’te psine preko Drine’ biti suptilno medijski rehabilitiran kao vlasnik ‘odistinski tragične’ sudbine, gdje će preporođeno hrvatstvo stasati kao proizvod impresivne mentalne torture, gdje će skarednicima iz grupe Let 3 biti onemogućeni javni nastupi, gdje će ‘ideološka supstanca hrvatske države’ poput sakralnoga blaga biti čuvana zakonskim paragrafima, vladinim ukazima i školskim udžbenicima… a sve to neće priječiti hrvatskog intelektualca liberalno-demokratske provenijencije da smrknutu figuru na čelu HDZ-ove žandarmerije, prema skici za portrete Mihailovića i Budaka, opiše kao trodimenzionalnu ličnost.

Novosti, 30.05.2015.

Peščanik.net, 31.05.2015.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)