Lustracija, opisana i u svetom pismu Starog zavjeta, ima ritualno porijeklo. Obično se radilo o ritualu na početku proljeća, o proljetnom očišćenju i pomlađivanju. Tada se za sve rđavo i za sve zlo što se u zajednici nagomilalo tokom zime tražio i određivao krivac. Netko je morao biti kriv, mora postojati grešnik koji je svojim grijehom navukao kaznu čitavoj zajednici. Slijedio je potom progon, a najčešće i izgon, odnosno ubojstvo. Jer izgon je u primitivnim okolnostima života značio osudu na smrt. Ne prije svega zbog napada zvijeri ili nedostatka hrane, nego zbog toga jer prvobitni čovjek kao čovjek zajednice izopćenje, potpuno osamljivanje i osamljenost nije podnosio. Umirao je doslovno od žalosti: pucalo bi mu srce. Kasnije je čovjeka u ulozi ispaštajuće žrtve zamijenila, nadomjestila životinja. Često je to bio jarac. Otuda naziv “žrtveni jarac” (azael, jarac otkupitelj). Žrtveni jarac je jarac na kojeg čitava zajednica odlaže svoje grijehe, dakle optužuje ga i protjeruje u pustinju da ondje pogine. Kako je naglašeno u Starom zavjetu, daruje ga Azazelu, zlom duhu koji predvodi duhove pustinje, prethodniku Sotone i Lucifera. Ostatak tih i takvih rituala vidljiv je, na primjer, kao spaljivanje Karnevala, Mesopusta ili Fašnika na Pepelnicu ili Čistu srijedu.

Nakon lustracije “grešnika”, nosioca svega zla, trebalo bi da počne novi život. Jer zajednica se nada, uvjerena je da se izgonom žrtvenog jarca očistila i na taj način ponovno postala zajednica bez mržnje i zla. Nasilje nad žrtvenim jarcem, koje je potrebno zbog obračuna s nasilnim djelima, pa i ubojstvima što potječu iz međusobnog neprijateljstva, zaključno je ili posljednje nasilje. I u tom smislu blagotvorno, sveto nasilje. Postiže (lustracijsko) pomirenje, spašava zajednicu i omogućuje ponovni razvoj kulture. A riječ je zapravo samo o predahu, jer već sljedeći dan napetosti se ponovno počinju gomilati. Iznova se počinje vrtjeti krug, iznova dolazi do ubojstava, silovanja i drugih nasilnih djela i ponovno treba s proljeća, kad nastupi žrtvenička kriza, pronaći ispaštajuću žrtvu, ponoviti ili obnoviti lustracijski obred traženja krivca za sve loše na ovom svijetu.

Sve to je danas u religiologiji i etnologiji, odnosno antropologiji poprilično istraženo. Među najprodornijim analitičarima lustracijskih rituala zacijelo je francuski religiolog René Girard. Njegove knjige “Nasilje i sveto” (1972), “Stvari skrivene od postanka svijeta” (1978) i “Žrtveni jarac” (1982) postale su svjetski hitovi i utjecale su na niz istraživača s raznih područja, od mitologije i teologije (Gil Baillie, Raymund Schwager) preko etnologije i antropologije (James Alison, Louis Gernet) do književne teorije (John Freccero, François Legarde, Michel Deguy, Cesareo Bandera), psihoterapije i psihoanalize (Jean-Michel Oughourlian, Guy Lefort) i ekonomije (Paul Dumouchel, Jean-Pierre Dupuy). Prema Girardu, izvor nasilja što se gomila u zajednici i koje potom zahtijeva konačno rješenje u lustraciji jest mimetička želja. Riječ je o želji čija je srž zavist, odnosno imitacija (mimezis) iz zavisti.

Zavist može biti i opravdana, to je na primjer zavist siromašnih prema nepravedno bogatim, ali kad se razvije u opće neprijateljstvo siromašnih prema bogatim, na primjer u komunističko klasno neprijateljstvo, nalazimo se pred užasnim društvenim nasiljem kao što je revolucija. I dakako pred lustracijama, bez kojih nema nikakve revolucije. Lustracija je temeljni ritual svake revolucije. Upravo zato, upravo zbog vraćanja tom primitivnom ritualnom obliku, svaka je revolucija barbarska. Iz toga je razgovijetno da je lustracija u najboljem slučaju opravdana tokom prijelaza iz bespravnog totalitarnog režima u demokratsku pravnu državu. A kad je pravna država postavljena, naime postavljena ustavom kao temeljnim zakonom društva kao države, lustracija postaje ne samo neetički nego i neustavni čin.

Koncept lustracije i koncept pravne države se isključuju. Pravna država ne može, ne smije upotrijebiti mehanizam lustracije. Lustracija je dopuštena samo pri prijelazu iz bespravne totalitarne vlasti prema pravnoj državi, dakle u međurazdoblju, u interimu kad pravne države i njoj inherentne legalnosti još nema, tako da je valja uspostaviti na nelegalan, točnije rečeno, predlegalan način. Ali ne i nelegitimno, odnosno na način koji bi bio u suprotnosti s već postojećim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i građanskim slobodama. Lustracija je opravdana, recimo, ako nije moguće odmah sprovesti slobodne izbore na svim razinama i tako dosegnuti brzu ali demokratsku zamjenu funkcionera bivšeg, nelegitimnog režima. Prema tome, lustracija ne dolazi u obzir tamo gdje već postoji razvijena pravna država i gdje pravna država doduše još nije izgrađena i razvijena, ali su bili provedeni demokratski izbori, tamo gdje su umjesto postavljenih (premda pod krinkom režiranih izbora) funkcionera došli izabrani funkcioneri.

Jer je Savezna republika Njemačka razvijena pravna država, ona nije prihvatila nikakvu (religiozno-ritualnu) lustracijsku mjeru, nego je prihvatila (pravni) zakon o diskvalificiranju onih vodećih ljudi komunističke Njemačke demokratske republike koji su se na različitim razinama – od državne uprave do sudstva i školstva – već sami diskvalificirali djelovanjem protiv temeljnih ljudskih prava i pravne države. Lustracijski zakoni, što su ih donijele neke države bivšeg realnog socijalizma, nisu trebali da imaju povratnu i kaznenu, nego samo zaštitnu i upozoravajuću prirodu. No navedena se dobra namjera izrodila čim su bili prekršeni principi pravne države, čim je u pojedinim slučajevima sumnjičenje unaprijed prevladalo nad pravom na pretpostavljenu nedužnost.

Lustracija, čija posljedica je sluganstvo pokajnika svih vrsta, ne ukida posljedice komunističkog totalitarnog režima, nego ih još više ponavlja i obnavlja. To je lijek čije je korištenje ponekad možda nužno, ali uvijek samo u točno određenoj dozi, jer u protivnom počinje djelovati kao otrov. Jedina prava etička ocjena lustracije, vrijedna istinskog intelektualca, jest ocjena bivšeg poljskog disidenta Adama Michnika: lustracija je “udar granate u septičku jamu: neki će od toga poginuti, neki biti povrijeđeni, a svi će biti uprljani”.

Sažmimo: Lustracija je očišćenje u obliku čistke. Karakteristična je za primitivna, kršćanski rečeno, poganska društva koja svoje konflikte rješavaju pomoću rituala izlučivanja ili izopćavanja. Usmjerena je uvijek na druge i zasniva se na neprijateljstvu i osvetoljubivosti.

 
Peščanik.net, 21.06.2010.

Leave a Reply