Premijer tzv. SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem i predsednik tzv. Republike Srpske Krajine Goran Hadžić, izjasniće se iduće sedmice u Hagu o krivici. Njegove feude ni na ćirilici ni na latinici ne ukrašavaju navodnicima. Rade to samo pedantne ćate u haškim spisima.

Poslednji haški optuženik isporučen je pritvoru sat pre nego što je u sudu počeo kolektivni godišnji odmor. Odlaganje odmora bilo je bespredmetno, jer je Hadžić tražio odgodu izjašnjavanja od mesec dana. Da bi dokučio u čemu je smisao znakova navoda koje Hrvatska i Srbija smatraju nepotrebnim. A srpsku teritorijalnu umotvorinu smislenom.

Josip Boljkovac, predratni i ratni, socijalistički i Tuđmanov ministar policije piše: „Već 1991. Hadžiću sam dao revolver jer je surađivao s našim vlastima. Bio je hrvatski čovjek na srpskoj strani”. Boljkovac je bio šef policije od maja 1990. do jula 1991.

Hadžić je 31. marta 1991. uhapšen na Plitvicama sa 27 krajiških milicionara kojima je upravljao Milan Martić, takođe zaslužan da bude predsednik Republike Srpske Krajine, koji otaljava 35 godina zatvora. U sukobu krajiških i republičkih milicionara poginulo je prvo dvoje u ratovima u bivšoj Jugoslaviji – po jedan sa svake strane. Hrvatski policajci pretukli su Hadžića, pa su ga Boljkovac i njegov pomoćnik Slavko Degoricija obišli u jednoj zagrebačkoj bolnici. Hadžić je oslobođen nakon nekoliko dana. Kao i Arkan, njegov pomoćnik iz „udruženog zločinačkog poduhvata”, kako piše u optužnici, koji je uhapšen u novembru 1990. u Dvoru na Uni, pa oslobođen.

Na početku radnog vremena 13. jula 2004. godine dužnosnici Haškog tribunala predali su zapečaćenu optužnicu i nalog za hapšenje Hadžića Ministarstvu inostranih poslova SCG, tražeći „da reaguju uz sav mogući oprez i u roku od 72 sata”.

Sedam sati kasnije, Hadžić se iz svoje raskošne vile u Novom Sadu odvezao svojim kolima s velikom torbom. Haški istražitelji, koji su došli da snime hapšenje, fotografisali su njegovo bekstvo iz kuće koju je sazidao u naselju Telep, koje je bilo naseljeno Mađarima dok ih Hadžićev saučesnik iz „udruženog zločinačkog poduhvata”, Slobodan Milošević, nije milom ili silom raselio iz srpskog Podunavlja. Kao što je Hadžić radio Mađarima u hrvatskom Podunavlju.

Vuk Drašković, koji je tada bio ministar inostranih poslova SCG izjaviće po hapšenju Hadžića: „Treba naći ljude iz podzemlja koji su ga skrivali i štitili”. Nije podneo izveštaj da li je na vreme pročešljao svoje ministarstvo. Greh crnogorskih kadrova u Ministarstvu nešto je manji, jer su tog dana slavili Dan ustanka, ili se radovali budućem Danu državnosti.

Optužnica je pred kraj radnog vremena iz Ministarstva otpremljena u beogradski Okružni sud. Istražni sudija, koji policiji šalje nalog za hapšenje, dobio je predmet sutradan. Kad i mediji.

Boris Tadić, koji je više od sedam godina predsednik Srbije, proslavio je hapšenje Hadžića rečima: „Tri godine intenzivno tragamo za njim”. Tadić je položio zakletvu kao predsednik Srbije dva dana pre nego je Hadžić pobegao.

Hadžića optužnica tereti za zločine protiv čovečnosti, povrede ratnog prava i običaja, ubistva stotina, progon hiljada nesrba s okupiranih područja Hrvatske na kojem su Hrvati činili 46,7 odsto stanovništva – odvođenje ljudi u minsko polje, ubistvo 260 ljudi na Ovčari, sahranjivanje civila u bunarima i parkovima i sedam masovnih ubistava samo u Erdutu.

Hrvatski državni radio i novinska agencija HINA za zločine i zločince koriste frazu „pobunjeni Srbi uz pomoć Beograda”, a Hadžić je „vođa pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji”. Rat u Hrvatskoj trajao je koliko i Prvi svetski rat, u istoriji zapamćen kao „veliki rat”.

Sinonim za „pobunu” je „revolt”. Hrvatska je 1999. godine tužila SRJ Međunarodnom sudu pravde za najveći zločin – genocid od 1991. do 1995.

Serž Bramerc, glavni tužilac Tribunala u Hagu u avgustu je tražio da Beograd istraži ko je skrivao i podržavao optužene u Haškom sudu. „Ratko Mladić se krio 16 godina. Mi znamo gde se krio do 2006, ali nemamo informacije gde je bio od tada do dana kada je uhapšen. Kako je Hadžić mogao da izbegava pravdu sedam godina”.

Tadić je i nakon Mladićevog i posle Hadžićevog hapšenja najavio istragu. Apelacioni sud Srbije odmah je sutradan ukinuo presudu kojom je oslobođeno svih deset Mladićevih jataka.

Tužilaštvo za ratne zločine preuzelo je slučaj krupnijih riba okrivljenih za skrivanje Mladića, započet i prekinut 2006. godine. Tada je Drugo opštinsko javno tužilaštvo zahtevalo istragu protiv Ace Tomića, bivšeg načelnika Uprave bezbednosti Vojske Jugoslavije, Ljubiše Vukovića, bivšeg zamenika komandanta Prve armije, Dragana Živanovića, bivšeg načelnika štaba komande Beogradskog korpusa, Branislava Puhala, komandanta jedinice koja je obezbeđivala Mladića i Nebojše Pavkovića, bivšeg načelnika Generalštaba VJ. Istragu je u povoju zaustavio tadašnji ministar pravde Zoran Stojković. Iste godine je Rade Bulatović, šef Bezbedonosno-informativne agencije dok su u Hagu pripremali doček Mladića, uhapsio Stanka Ristića kod koga se Mladić krio i na taj način mu signalizirao da pobegne.

Bulatovića niko više ne pominje. Do sada je samo Tomić saslušan. Tomić je uhapšen posle ubistva premijera Zorana Đinđića. U pritvoru je proveo sto dana, a država mu je kasnije isplatila odštetu od 60.000 eura. Njegovo ime našlo se među 44 na prvoj optužnici za ubistvo premijera, ali je tužilaštvo odustalo od Tomića.

Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine i šef Akcionog tima za hapšenje haških optuženika, izjavio je 2010. za londonski The Times da su glavni krivci za to što je najtraženiji osumnjičeni ratni zločinac u Evropi slobodan, Bulatović i bivši premijer Srbije Vojislav Koštunica. Koštunica je odjezdio sa vlasti jula 2008.

U novembru 2009. Vukčević se ispovedio novinaru Radija Slobodna Evropa: „Ja sam imenovan u Akcioni tim odlukom vlade kojom je predsedavao Koštunica. I Koštunica je davao podršku ovom Akcionom timu. Danas je primetno da imamo jaču podršku”.

Tadić i Koštunica do poslednjih izbora bili su koalicioni partneri.

Od četiri izreke prevedene na engleski jezik koje se pripisuju Vukčeviću, najčešće se na internetu objavljuje ova: „Identifikovali smo sve osobe s video zapisa, one čija se lica vide i one čija se lica ne vide”.

Ne zna se kad je Srbija ušla u vremensku zonu u kojoj nema osumnjičenih za ratne zločine. Tadić i Vukčević kazuju da je Hadžić uhapšen u 08:24, a njegov advokat Toma Fila da je uhapšen u 08:40; tužilac kaže da je nosio pištolj, advokat da nije bio naoružan; predsednik Srbije je porekao vezu Hadžića s lokalnim sveštenicima, a tužilac je tri sata i 29 minuta kasnije rekao da se „proveravaju navodi da je Hadžić imao kontakte s pojedinim sveštenicima u tom reonu”; Hadžić je, čim je uhapšen, imao advokata koji nije „advokat po službenoj dužnosti”, već savetnik ministra policije Srbije Ivice Dačića. Mediji su dva dana ranije najavljivali hapšenje.

 
Monitor, 19.08.2011.

Peščanik.net, 19.08.2011.