U Srbiji je prošle godine samoubistvo izvršilo 1.290 ljudi, tri puta više muškaraca nego žena, pokazuju podaci Republičkog zavoda za statistiku. Po broju samoubistava Srbija je na 12. mestu u Evropi. U Srbiji je najrizičnija grupa ljudi starijih od 50 godina. I građani stariji od 75 godina odlučuju se na suicid. Godišnje se u Srbiji ubije prosečno 90 tinejdžera. 2008. nije bilo samoubica mlađih od 14 godina.

U Uniji poslodavaca Srbije iznose da su se od 2004. do početka septembra ove godine ubila 72  preduzetnika. Svi su bili dužnici. Na sebe su dizali ruku ugostitelji, mali trgovci, zanatlije i građevinski preduzimači, njih sedmoro ove godine.

Svetski dan prevencije samoubistva je 10. septembar. Četiri dana kasnije ove godine, da mu policija nije zaplenila pet litara benzina, Radivoje Atanasković iz Prokuplja bi se spalio u centru Beograda. Zato je odsekao domali prst na levoj ruci pred centralom beogradskog Dunav osiguranja, sa kojim se 17 godina spori oko naplate štete. U junu je, tokom rasprave u sudu, odsekao mali prst na levoj ruci, nezadovoljan visinom odštete koju treba da dobije od osiguranja za svoju izgorelu fabriku. Epilog pišu lekari psihijatrijske bolnice.

U Srbiji 40 ljudi godišnje pređe u smrt sa beogradskih mostova. Samoubice u prestonici najčešće biraju Brankov most, kao što Amerikanci biraju most Golden Gate u San Franciscu, a Japanci šumu Aokigahara. Zvanično ime mosta je bilo Most bratstva i jedinstva. Dva Branka su stekla pravo na ovaj most: romantičar Radičević, koji je pored mosta živeo, i Ćopić, realista, koji je sa njega 1984. skočio na pločnik, na kome je, četrdesetak godina ranije, proveo prvu noć u Beogradu. Oproštajno pismo “jugoslovenski i srpski pesnik” završio je sa: „Zbogom lijepi i strašni živote!“

Lane je 86,7 odsto građana sebe identifikovalo kao podanike Srpske pravoslavne crkve (SPC). Za SPC samoubistvo je ubistvo s predumišljajem prvog ranga, jer izmiče mogućnost pokajanja. Uprkos dogmi SPC, glađu su hteli da se dokrajče njen sluga Filaret i njen ktitor Vojislav Šešelj. Šešelj se na posnoj postelji redovno ispovedao i primao pričešća od sveštenika SPC iz Roterdama. Tomislav Nikolić, tadašnja Šešeljeva udarna desnica, koji se kao narodni poslanik “zaklinje svemogućim Bogom i svojom pravoslavnom verom”, ponudio je Ratku Mladiću: ”Cijankalij u usta ili metak u cev”.

Birajući “carstvo nebesko” i borbu sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem, knez Lazar je 1389. u stvari naručio kolektivno samoubistvo. Od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. njegov ćivot su razdragani domoljubi nosali od Horgoša do Dragaša. Od te histerije Srbiju su treznili prvi kovčezi koji su počeli da se vraćaju kući za uskrs 1991. Traume se gomilaju: jedan, pa dva pa još jedan rat, hiperinflacija, sankcije, NATO bombardovanje, socijalna tranzicija, finansijska kriza i visoka stopa nezaposlenosti. Agresiju je zamenila autoagresija. Godine 1992, 1993. i 1997. zabeležen je naglašeni porast samoubistava.

Žrtve lažne slike o sebi i svojoj otadžbini, poput Dragana A. vide samo jedan izlaz. Pedesetogodišnji Jagodinac je izvršio samoubistvo “jer nije mogao da podnese proglašenje nezavisnosti Kosova”.

Dvojica od tri ministra policije Slobodana Miloševića izvršila su samoubistvo.

Predsednik Miloševićeve SPS u Boru Dušan Nikolić skočio je u peć za topljenje metala u  kojoj je temperatura oko 1.000 stepeni. Skočio je pred očevicima, a u oproštajnom pismu je napisao “Za sve sam kriv ja, samo ja i niko drugi osim mene”. Pretpostavlja se da se ubio kad je saznao da su u pećima borske topionice goreli leševi kosovskih Albanaca.

U Hagu su se obesili Slavko Dokmanović (1998) i Milan Babić (2006), osuđen za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom. U januaru 1997. ubio se Nikola Koljević.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prosečna neto zarada u Srbiji je 335 eura. Četvoročlana porodica sa dva zaposlena i dva izdržavana člana sa tolikim primanjima ne može najosnovnije da preživi. U septembru joj je za dostojanstveni život nedostajalo oko 130 eura. Na radost nevoljnika, u septembru su pojeftinili makaroni, mast, kafa, začini, čokolada i majonez. Majonez Marije Antoanete.

Luka Grabovčić (43), kopač u rudniku Brezak, obesio se jer 14 meseci nije primio platu. Svaki četvrti radnik tog rudnika je na minimalcu od 126 eura.

Populacija Srbije je četvrta najstarija populacija na svetu. Na sto zaposlenih ima 85 penzionera i 45 nezaposlenih. Četvrtina najstarijih su starosni penzioneri. Ostali su u invalidskoj penziji ili penzioneri pre roka. Da bi se lagodno, bez “lapota”, starilo u Srbiji, pet zaposlenih bi trebalo da izdržava jednog penzionera. S druge strane, da bi mogla da krene putem MMF-a, Srbija mora da otpusti polovinu od 28.000 primalaca plate u državnoj administraciji. Nakon oktobra 2000. broj zaposlenih u ovoj grani neprivrede se učetvorostručio. Svaki državni činovnik grčevito se držao iluzije da ima posao i da radi, iako je svaki drugi bio faktički nezaposlen. Država je pothranjivala tu iluziju, plaćajući ih mesečno sa 100 eura više nego što je bila prosečna plata.

U Evropi Artura Šopenhauera, Dejvida Hjuma i Fridriha Ničea (“Misli su senke naših osećanja – ali mračnije, ispraznije, jednostavnije”) samoubistvo je prihvaćeno kao legitiman lični izbor. Pravo da se umre je ljudsko pravo, jer niko ne sme nikoga terati da pati protiv svoje volje. Samoubistvo nije shvaćeno kao iracionalni, već razumni, moralno neutralan, individualan čin.

 
Monitor 987, 18.09.2009, štampano izdanje

Peščanik.net, 23.09.2009.