Grčka je relativno mala zemlja, ali je tokom prošle godine prouzrokovala vrlo velike potrese u Evropi. Opterećena je visokim državnim dugom koji bi je mogao dovesti u situaciju da ne može da izmiruje svoje obaveze (što bi evropski bankarski sistem oteralo u sunovrat). Grčka mora da usvoji još strožije mere štednje kako bi osigurala finansijsku pomoć Evropske unije. Centralno mesto u objašnjenjima kako je Grčka dospela u ovakvu situaciju po pravilu zauzima rasipnička javna potrošnja. Međutim, fiskalne nevolje ove zemlje vezane su za još jednu jednostavnu činjenicu: utaja poreza predstavlja nacionalnu razonodu.

Jedan član Grčke centralne banke je prošle jeseni izjavio da je razlika između onoga što grčki poreski obveznici duguju i onoga što su platili dostiže sumu koja odgovara trećini celokupnih prihoda od poreza, koliko otprilike iznosi i budžetski deficit. „Siva ekonomija“ – legalni poslovi koji se ne prijavljuju poreskoj upravi – zastupljenija je u Grčkoj nego u skoro bilo kojoj drugog evropskoj zemlji, i predstavlja negde oko 27,5%. bruto domaćeg proizvoda. (Poređenja radi, ova brojka je u Americi negde oko 9%). Pri tome, kultura utaje poreza ima negativne posledice koje prevazilaze trenutnu krizu. Zbog nje teret poreskih obaveza mnogo više pada na poštene poreske obveznike. Ovo čini sistem regresivnim, s obzirom da bogati više varaju od siromašnih. Takođe ga čini i rasipničkim: tera državu da troši dodatne sume novca na naplatu poreza (u odnosu na visinu BDPa, Grčka na naplatu poreza troši četiri puta više novca nego Amerika), dok u isto vreme, oni koji pokušavaju da utaje porez, ulažu veliku količinu energije u prikrivanje svojih prihoda.

Izgleda da Grčka ima problem sa osnovnim pravilom zdravog poreskog sistema: sprovođenjem zakona. Mnogo su veće šanse da će građani biti pošteni i prijaviti svoja primanja ako smatraju da postoji razumna šansa da će nepoštenje biti otkriveno i kažnjeno. Međutim, dobro je poznato da je grčke poreske službenike bilo veoma lako podmititi sa fakelaki (koverticom) novca. Nije bilo političkog pritiska da se zakon strožije sprovodi. Naprotiv, jedno nedavno istraživanje pokazalo je da je sprovođenje poreskih zakona olabavilo u mesecima pre izbora, jer kandidati nisu želeli da naljute glasače i donatore. Čak i u slučajevima kada je sistem uspevao da locira utajivače poreza, bilo je skoro nemoguće naterati ih da plate, budući da sudovima koji se bave utajom poreza treba u proseku između sedam i deset godina da reše jedan slučaj. Prema podacima iz prošlog februara, u kašnjenju je bilo oko 300.000 slučajeva.

Međutim, ovde nije u samo pitanju slabo sprovođenje zakona. Građani Grčke takođe imaju ono što sociolozi nazivaju vrlo niskim „poreskim moralom“. U najvećem delu visoko razvijenih zemalja, ljudi plaćaju porez ne samo zato što se plaše da će ih neko uhvatiti, već i zato što osećaju odgovornost da doprinesu opštem dobru. Međutim, osećanje odgovornosti dolazi pod određenim uslovima. Generalno gledano, mi smo ono što švajcarski bihevioralni ekonomista Beno Torgler naziva „socijalni poreski obveznici“: mi ćemo plaćati svoj deo, sve dok verujemo da i drugi građani naše zemlje to rade, i da je naša vlada u osnovi legitimna. Države u kojima ljudi imaju osećaj da utiču na to kako se država ponaša, i gde postoji visok nivo poverenja, generalno imaju visoku stopu plaćanja poreza. Možda je to razlog zašto su Amerikanci, čija je retorika otrovno anti-poreska, poznati kao nacija koja u velikoj meri plaća svoje poreze.

Nasuprot Amerikancima, Grci smatraju da su pronevera i korupcija široko rasprostranjeni u biznisu, poreskom sistemu, pa čak i sportu. I u tome ne greše: Transparency International je nedavno objavio da Grčka, Bugarska i Rumunija ravnopravno dele prvo mesto na listi najkorumpiranijih evropskih zemalja. Grčka parlamentarna demokratija ustanovljena je u relativno bliskoj prošlosti, i njen legitimitet je na staklenim nogama: opšte mišljenje je da ona predstavlja sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa, i da je posvećena uglavnom svom samoodržanju. Poreski sistem već veoma dugo pruža podršku ovakvom stavu, budući da je prepun dvosmislenih rupa i izuzetaka: nisu samo lekarima odobravane beneficiarne poreske stope, već i pevačima i sportistima, dok tajkuni brodovlasnici uopšte nisu plaćali porez na dohodak. Nekim profesijama je zakonski dozvoljavano da prijavljuju niža primanja nego što imaju. Ako veliki deo populacije vara pri plaćanju poreza, neizbežno je da se ljudi koji to ne čine (ili ne mogu da čine, zbog načina na koji stiču prihode) osećaju iskorišćenim.

I tako nastaje začarani krug: s obzirom da je utaja poreza toliko česta, ljudi još manje veruju sistemu, zbog čega su onda još manje spremni da plaćaju porez. I budući da veliki broj građana ne plaća doprinose, država je primorana da podiže poreze onima koji plaćaju. To onda samo pojačava motivaciju za dalje podvaljivanje, s obzirom da postoji direktna veza između visokih poreskih stopa i visokog procenta utaje poreza.

Dok pokušava da se izbori sa protestima i otvorenim pobunama, nova grčka vlada je pokrenula racionalizaciju sistema naplate poreza. Uprostila je poreze i ukinula neke rupe u zakonu. Pored toga, pojačala je napore za sprovođenje zakona na različite načine – poreski službenici, na primer, nadleću helikopterima bogate četvrti tražeći bazene, kao dokaz o neprijavljenom bogatstvu. Njihovi napori doneli su neke promene: izgleda da jedan broj samozaposlenih prijavljuje veći procenat svojih primanja, dok oni koji izbegavaju da plate poreze sada moraju malo više da se snalaze. (Danas u Grčkoj postoji unosno tržište kamuflažnih pokrivki za bazene).

Međutim, društvenu sklonost prema utaji poreza, jednom izgrađenu, teško je iskoreniti. Jedno fascinantno istraživanje, koje je sproveo ekonomista Martin Hala, pokazalo je da poreski moral druge generacije emigranata u Americi odražava zemlju iz koje potiču. A zauzimanje previše čvrstog stava može imati negativni povratni efekat. Istraživanja sugerišu da stavljanje prevelikog naglaska na sprovođenje zakona može oslabiti poreski moral, jer će plaćanje poreza izgledati sve manje kao slobodno izabrani deo društvenog ugovora.

Sve u svemu, razlog zbog koga će poreska reforma biti tako težak zadatak u Grčkoj jeste činjenica da ona zahteva više od promene politike: ona zahteva kulturnu promenu. Ako bi se ovo ostvarilo, to bi bio ozbiljan podvig. Međutim – moguće je da će budućnost Evropske unije zavisiti od toga.

James Surowiecki, The New Yorker, 11.07.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 07.07.2011.

GRČKA KRIZA