Corax, Novi magazin, 13.03.2013.

Corax, Novi magazin, 13.03.2013.

Malo je stvari koje se mogu podneti u široj zoni 12. marta, naročito ove godine kada je ustalo i „kuso i repato“ da pokaže svoju privrženost Đinđićevim idejama, od Dačića i Vučića, preko Tadića i Jovanovića, sve do Politike, NIN-a i ostatka propagandne mašinerije koja je do juče pulsirala u ritmu Nikolićevog Konstantina. Ako bismo srpsku javnost posmatrali okom stranca, mogli bismo primetiti kako je uvažena publika iz jedne pozorišne stvarnosti, one koju je Jug Radivojević proizveo na osnovu libreta predsednika Srbije, jednim kratkim rezom prešla u drugu, za koju je kao predložak uzet kratki somnabulni tekst premijera Srbije. Režisera ove druge pozorišne fikcije bilo je mnogo. Zapravo se radilo o fragmentizovanoj sceni koju je na okupu držala okvirna priča premijera Dačića o poštovanju političkih protivnika (osobito nakon njihovog ubistva!) i posvećenosti proevropskim idejama koje se zasnivaju na tome kako svi znamo da je „Kosovo srpska svetinja“ („što ni Đinđić nije osporavao“). Moglo bi se reći da je ova druga predstava, koju nam je priredila saborna politička elita, zapravo još jedan derivat ožalošćene porodice, u kojoj se svi takmiče u tronutosti i ronjenju krokodilskih suza za pokojnim premijerom, a sve u nadi da će se sa otvaranjem testamenta za svakog tu naći ponešto korisno: za Dačića alibi za rešavanje problema Kosova, za Vučića podstrek da se obračuna sa kriminalom, za Tadića novi život, za Jovanovića stari, za Đilasa kapital u omasovljenju stranke u raspadu, za Politiku aboliranje loše prošlosti ovog medija, za dvorske intelektualce i analitičare još jedno besplatno centrifugiranje.

Ako neko od vas…

Ipak, jedna stvar je ovog 12. marta, takođe u sferi teatra, predstavljala kontrapunkt pozorišnoj iluziji ožalošćene porodice. Politički kabare Zlatka Pakovića Ubiti Zorana Đinđića, koji je sinoć odigran na sceni UK „Vuk“, izdvajao se po tome što je jedini u poplavi estradizacije premijerove smrti, uspeo da detektuje onu naprslinu u sistemu odakle je pucano na Zorana Đinđića. To mesto se otkrilo u vidu slike, koja je istog dana isplovila iz podsvesti najviših institucija države Srbije – kao slika snajperske puške Heckler und Koch (model G-3 SG 1) iz koje je ubijen premijer. Naime, radi se o akciji službenika Nikole Savića, zaposlenog u Selakovićevom Ministarstvu pravde, koji je nakon uklanjanja puške, postavio sliku Zorana Đinđića uz komentar „Jugoslavija se mora bombardovati. Samo nastavite da bombardujete, popustiće oni.” Savić je dodatno opravdao atentat na premijera Srbije. O tom problemu poricanja krivice, zapreke svake istrage do inspiratora i naredbodavaca atentata, govori brehtovskim jezikom i predstava Ubiti Zorana Đinđića, upozoravajući pritom da mi ne živimo u društvu ožalošćene porodice, kako nam je to prezentovala politička elita ovih dana, već naprotiv, u društvu koje je zarobio zločinački aparat iz Miloševićevog doba, koji je nakon ubistva premijera ponovo prigrabio institucije vlasti, privrede, obrazovanja i kulture, i nacerio nam se u lice. Puška koja je čekala na zidu/wall-u ministarstva Nikole Selakovića ima veze sa početkom Pakovićeve predstave. Naime, dok se publika tiskala u tesnom holu „Vuka“ i čitala pres-kliping iz marta 2003, iznad ulaza u salu projektovan je snimak Tomislava Nikolića koji je na velikom ispraćaju Šešelja u Hag, 23. februara iste godine, izgovorio poznatu rečenicu: „Ako neko od vas, u idućih mesec ili dva, vidi Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom!“ Već sledećeg meseca, ispunila se Nikolićeve pretnja. Heckler und Koch je upotrebljen za atentat na premijera, ali se potom glavna krivica faktički svela na Heckler und Koch. Srećom, ponekad se neko od njih, o godišnjicama kao u Bernhardovima dramama, uželi starih uniformi i oružja. Neiskusniji od njih, kao što je to slučaj sa mladim naprednjakom Savićem, izađu u javnost, stavljajući nam do znanja da ono što slutimo o tom sistemu nije tek slutnja, već surova pogubna stvarnost.

Srbija, šta je to?

Ovo pitanje je Đinđić sebi postavio novembra 1989. Slično pitanje je postavila i Pakovićeva predstava, uz dodatak koji bi mogao da glasi: Srbija, šta je to nakon ubistva njenog premijera? Đinđić se davne 1989. pozvao na „čudnu izjavu Maksa Vebera“ koji je pišući o Nemačkoj nakon Prvog svetskog rata rekao da bi se „udružio i sa crnim đavolom, samo da Nemačka postane moderna država“. Pakovićeva predstava je zapravo drama o usamljenom intelektualcu koji je ušao u politiku sa namerom da pacifikuje čudovište i reformiše sistem. Akcenat je ovde na samoći i čudovištu. Đinđić je u Pakovićevoj predstavi sâm kao što je bio sâm i na političkoj sceni. On je u dijalogu sa čudovištem koje uzima mnogo grotesknih lica: ono je Legija, Vojislav, pacov, sponzoruša, direktor Aleje velikana, Milošević… Dok ono menja lica, Đinđić sâm govori o tome kako je pripreman atentat na njega i kako je naposletku ubijen. Mi sedimo u mraku, istom onom mraku o kojem je govorio Đinđić, citirajući Prudona na kraju svoje knjige Subjektivnost i nasilje. Ali se međusobno ne dozivamo. Gledamo kako je teško kada jedan čovek pokušava da prekodira sistem. Mislimo na sve one naslove iz pres-klipinga koji su ostali na ulazu u salu pozorišta. Ti jezivi naslovi su zapravo govor čudovišta, Veberovog crnog đavola, koji čuva poredak u državi. Shvatamo da vreme pred ubistvo premijera i današnje vreme u kome Dačić i Vučić uzimaju maske sa Đinđićevim likom, ni po čemu nije isto. Sada samo postoji široki društveni konsenzus o tome da se Miloševićevo čudovište „pripitomilo“. Međutim, mi smo u kavezu.

Peščanik.net, 14.03.2013.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)