Priznajem da sam očekivala sve, sem pojave maske maskiranog osvetnika na ulicama kao izraza protesta koji su mi sasvim izvesno bliski. Njegovo poreklo je dvojno – jedno je istorijska ličnost, Gaj Foks, koji je pokušao da digne u vazduh londonski parlament 5. novembra 1605. godine, pa u tome nije uspeo, i na taj dan, na državni praznik, njegov lik spaljuju. Paljenje velikih vatri je inače ostatak keltskog paganskog praznika žetve, u istome dobu godine: palile su se kosti žrtvovanih životinja. Drugi tematski izvor je stripovski junak Alana Mura i Dejvida Lojda iz strip-knjige V za Vendetu, koji se pojavio i kao film 2006. Maska naravno dolazi iz stripa i filma. Premda je sadržaj vezan za neku vrstu negativne utopije budućnosti, veza sa katoličkim zaverenikom sa početka sedamnaestoga veka je očita. Uspeh maske na ulicama današnjih svetskih gradova je pre svega u njenoj jednostavnosti – sarkastični osmeh, crno i belo, svako sa minimalnim osećajem za crtež može da je napravi od običnog papira. Zaplet sa maskom nije tako jasan: osveta i pravda za veoma mnogo različitih problema i za različite grupe ljudi. Masovna pojava maske Maskiranog osvetnika je zapravo potpuna suprotnost osnovnoj naraciji u kojoj se pojavljuje, kao individualni, usamljeni, samo sebi veran čovek koji se sveti za neki lični manjak i nepravdu koja mu je učinjena. Za njim nije pokret, bar ne u žanrovima u kojima se pojavljuje, pre svega u avanturističko-ljubavnom romanu. Taj usamljeni junak se ponekad sreće sa narodnim junacima koji, maskirani, brane nezaštićene od tirana i nasilnika, pa se i ta varijanta upisala u popularne žanrove: stripovska produkcija se davi u usamljenim maskiranim junacima koji brane SVE, u filmu je tema još uvek zgodna za zarađivanje: popularna kultura se neće tako lako odreći savršeno besmislenih naracija i zapleta da bi prodala ovaj tip čežnje malom čoveku i deci.

Varijante su razumljive, pa konačno i Maskirani ulični osvetnik danas: neprijatelj se prepoznaje kao kapitalizam.

Zašto, recimo, za ulični protest nije izabran Zoro (na španskom – lisac), maskirani osvetnik čija je maska još jednostavnija, i koji je u popularnoj kulturi prisutan još od 1919. Tada ga je izmislio američki autor jeftinih romana Džonston MakKali. Zoroa ima na hiljade, u stripovskim, TV i filmskim oblicima, i neuporedivo je poznatiji od Maskiranog osvetnika. Zoro pre svega pomaže protiv vojske, policije, korumpirane administracije, štiti nezaštićene, i obično i ismejava vlast. No on je aristokrat, živi udobno, i nema se utisak da je protiv sistema i kapitalizma. Da li je razlog u njegovoj ravnodušnosti prema kapitalizmu, ili upravo u njegovoj širokoj popularnosti, ili je Maskirani osvetnik naprosto generacijska stvar? Kako god da razumemo stvari, Zoro nije sišao na ulice…

Maskirani osvetnik je bio zlatni rudnik za pisce avanturističko-ljubavnih romana. U Francuskoj, gde je tradicija romana i docnije filmova “mača i ogrtača” bogata i poštovanja vredna, najviše je popularnosti stekao junak Pola Fevala Grbonja – vitez Lagarder (1857). To je priča o pariskome siročetu, zanesenom mačevanjem, koji stupa u službu elegantnog i rafiniranog vojvode od Nevera. U dramatičnom zapletu oko tajnog braka vojvode, koji uzima svoje malo dete ali ga sa leđa ubija skriveni zločinac, Lagarder preuzima dete, malu Auroru i gaji je potucajući se u romskoj cirkuskoj trupi po Španiji. Kada Aurora odraste, zaplet dovodi oboje u Pariz, gde Lagarder, maskiran u grbonju, sakuplja podatke i otkriva da je vojvodu ubio njegov rođak. Društveni uspeh grbonje je u verovanju da grba donosi sreću. U raspletu Lagarder otkriva ubicu, i ženi sa Aurorom. U najnovijoj TV verziji iz 2003 u režiji Anrija Elmana i sa Brunom Volkovičem u glavnoj ulozi, stvari su prilično ispremeštane – toliko da Lagarder na kraju uzima udovicu vojvode od Nevera, Aurorinu majku, a ne neprilično mladu damu… Drugi takav izuzetno popularni junak je Kapetan Fracas Teofila Gotjea (1863) – opet zbog svojih prilika, maskirani mali plemić traži pravdu i istinu. Maskiranje, prerušavanje i glumu je često koristio najpopularniji od svih autora sličnih romana, Aleksandar Dima. Među uspešne autore se probila i jedna žena, Ema baronica Orči, autorka mađarskog porekla koja je pisala na engleskom početkom dvadesetog veka. Ona je napisala seriju romana o Skarlet Pimpernelu, tajanstvenom liku iza kojeg se skriva hrabri engleski plemić, koji sa svojim prijateljima prerušen u najrazličitije likove oslobađa fancuske aristokrate koje revolucionari hoće da ubiju, i švercuje ih u Englesku. U njegovome slučaju, manje-više svi znaju o kome je reč, sem njegove žene, Francuskinje i nekadašnje glumice, zbog koje on sve to i radi, da bi povratio njeno divljenje i ljubav…

Razlog za popularnost maskiranog osvetnika nije samo u tome što danas ne treba pročitati 600 ili više strana knjige, koliko svaki od romana pomenutih autora ima, niti to što masku možete isprintati u sekundi. Izvesno je da je njegova privlačnost za sve nosioce maske u “ključu” koji međusobno prepoznaju, u anonimnom subverzivnom radu u internetskom “oblaku”. Savremenim rušiteljima kapitalizma nisu potrebni prerušavanje, pozorište, šminka, drugo ime, drugačiji dentitet, još manje tehnika za sve to. Dovoljno je što je iskorišćen značenjski potencijal još jedne udice za hvatanje novca u popularnoj kulturi. Primedba da maska popularizuje kompaniju koja je od stripa napravila film (Tajm Vorner) je besmislena: značenje se preselilo. U filmu je svakako još uvek vredna gledanja završna scena, kada engleski parlament eksplodira, jer je zavera bila uspešna. Sa punom svešću o uspešnoj prevari u tome slučaju dajem koji cent multinacionalki koja je to snimila!

Maskirani osvetnik se prvi put pojavio 2008. Preuzeli su ga grupa Anonimni, koja ometa internetski svet, i pokret Okupiraj Volstrit!, i zatim mnogo demonstranata u Evropi, recimo u Sloveniji na demonstracijama protiv sporazuma ACTA. Maskiranje je još daleko od precizno opredeljenog političkog pokreta ili grupisanja, ali u fluidnosti je zasada ogroman potencijal. Maskirani osvetnik nosi masku ne zato da označi svoju pripadnost, već svoju sadašnju nepripadnost: faza maskiranja je dakle neophodna dok se ne nađe novi identitet. Očigledna mogućnost pokreta protiv sistema je pojava novih maski, kao što je očigledno da će biti potrebno još dosta vremena, malih pobeda i većih uspeha da se tek ostvari atmosrefa, dakle i institucije, u kojima će maskirani osvetnici formulisati svoje stavove. Za odluke i akciju to nije neophodno, može se misliti usput. Mali detalj daje nadu za budućnost: maskirani osvetnik je u crno-belom, ali ima ružičaste obraze. Zdravlje, smeh, stid, samoironija – ljudska osećanja su dakle na njegovoj strani.

Peščanik.net, 04.05.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)