Max Headroom bio je prvi virtualni voditelj talk showa. Zoran Milanović prvi je virtualni predsjednik Vlade.
Osamdesetih godina britanski autori stvorili su kompjuterski lik vrckastog i luckastog voditelja s elektronički generiranim glasom. Govorio je čudno, često zamuckivao, poput snimke koja zapinje ili preskače. Zamišljen je kao parodija na sterilne i arogantne američke tv voditelje i kao takav, mnogima je bio jako smiješan. Onako, kao iz osamdesetih.
Lik s ekrana
Zoran Milanović je također postao lik s ekrana. Netko koga se vrlo rijetko može vidjeti uživo, na ulici, među ljudima, u neposrednoj komunikaciji. On nam se obraća preko televizije ili video chata, poput virtualnog šefa virtualne Vlade.
Slučajno ili ne, na to se zapravo sveo i propagandni film “Sto sekundi za sto dana”, u kojem se opisuje postojanje Vlade na internetu. Od Google tražilice, preko Facebooka i Twittera, do Youtubea, s video chatovima ministara, a ovoga ponedjeljka i samog premijera.
Max Headroom za 21. stoljeće
U spotu se broje virtualni lajkovi i virtualni prijatelji, pokazuje se kako šerati njihove objave na društvenim mrežama, kao da je riječ o nekoj političko-komunikacijskoj parodiji. Ono što je Max Headroom bio za osamdesete, to je Milanovićeva Vlada za 21. stoljeće.
U redu, pohvalna je činjenica da je Vlada otkrila čari društvenih mreža i moderne komunikacije sa svojim građanima. Na taj način ona bi trebala biti brža i neposrednija, njome se zaobilaze potencijalno zlonamjerni novinari i neukrotivi mediji, idealna je za simplificirane odgovore i lakonska objašnjenja, a pritom održava distancu između premijera i građana.
I da, sve to nadasve je simpatično i moderno. Onako, baš kul. Kao svojedobno Max Headroom.
S približnom dozom ljudskosti.
Tko ga vidi, pobjednik
Sve glasnije su zamjerke na račun premijera Milanovića da ga se gotovo nikad ne može vidjeti: osim kad ulazi u službeni automobil ispred Banskih dvora. I jasno, na ekranu.
Nije ga bilo u Sabor kad je bio zastupnik, nije ga tamo bilo ni prije par mjeseci kad je usvajan proračun ili kad su tražili da dođe povodom krize u Diokiju. Rijetko se zadržava na stranačkim događanjima, a do javnosti se probijaju i sve češće žalopojke socijalnih partnera da ne mogu doprijeti do premijera.
Osim preko video chata. Jednom svakih stotinu dana.
Virtualni eksperiment
Zbog toga sve to sve više počinje sličiti na neki socijalno-komunikološko-tehnološki eksperiment. Virtualni premijer na čelu virtualne Vlade koja šalje virtualne poruke, skuplja virtualne prijatelje i broji virtualne lajkove.
Ako je Max Headroom bio parodija, onda ni Milanović nije daleko. Dok se mnogi zapadni političari o kojima se uči na medijskim treninzima naših političara trude što više naslikavati po terenu, među političarima i običnim građanima, hrvatski premijer čini nešto potpuno obrnuto: on se narodu trudi obraćati preko ekrana.
Video poruke
Prije predizborne kampanje odašiljao je u javnost unaprijed snimljene video poruke. Onda se u predizbornom spotu prikazao kako s kolegama u hladnom korporativnom uredu kuje plan za novi dan. Sada je, pak, fora video chat.
Kao da se radi o premijeru iz neke druge dimenzije.
Stisni lajk i tjeraj dalje
On je tu, ali ga nema. Onaj tko ga slučajno treba, može ukucati njegovo ime u tražilicu i pronaći na Googleu ili YouTubeu. Na sigurnoj udaljenosti od novinara, sindikalista, poduzetnika, veleposlanika, stranačkih kolega, ministara, zastupnika, običnih građana.
Nakon toga, potrebno je samo stisnuti lajk i nadati se najboljem.
Index, 02.04.2012.
Peščanik.net, 02.04.2012.
