Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Pobednik nad revolucijom misli da je ona bila obojena. Odjednom je više nema, ugasila se taman na početku leta. Najavljene su paklene vrućine, ali je revolucija hladna, čak su i njene boje izgubljene u spektru bele svetlosti.

Pobednik nije u prilici da odredi boje u revoluciji koja je odjednom prestala, što inače nije u njenoj naravi. Revolucije teku dok se ne završe, one su burne i nepredvidive. Pobednik je bio na čelu kontrarevolucije i svojom kuražnom mudrošću okončao pretnju koja ga je rušila.

Ispada da revolucije ipak nije bilo, pa pobeda nad njom nije moguća. Ono što nije postojalo ne može da nestane. Za revoluciju koje još nije bilo, prvi bi morali da znaju oni koji je izvode.

Taj nekadašnji čovek i pobednik je slabo obrazovan i zapušten, njemu nije dostupno saznanje o suštini i ciljevima revolucije. To je, recimo, burni preobrat, bitna promena društvenih odnosa. U političkom smislu to bi bilo uspostavljanje novog društvenog uređenja. Socijalnu revoluciju izvodi većina socijalne grupacije. U nekim okolnostima preobrat organizuje i izvodi manja grupa revolucionara koja postepeno omasovljuje svoju ideju i snage za promenu.

Nije nužno da revolucija bude nasilna i često nije, ali kontrarevolucija po pravilu jeste. Obojena revolucija je metodološki nemoguće, besmisleno određenje i odbrana od nepoznate društvene sile i sopstvenog neznanja o prirodi konflikta.

Tako je pobednik izmislio revoluciju i njenu boju uz pomoć Patruševa i sasluženje Vulina, tvrdeći da je bila nasilna. Izmaštao je pobedu nad njom i sebe kao vojskovođu. Demokratski pokret je razumeo kao ustanak protiv njega i države, pa je privremeno zatišje otpora uzeo sebi u zaslugu. Revoluciju koja mu se priviđala u boji, pripisao je plaćenim domaćin izdajnicima, blokaderima i stranim silama i pobeđivao ih je više puta. Neka mi bude dopušteno prosto brojanje, ali pobednik je pre najnovijeg bilansa, proglasio najmanje pet pobeda.

To bi moglo da znači dve stvari: ili pobede nema zato što nije moguća, ili je revolucija suviše žilava za njega pa se neprekidno obnavlja. Ili je junak nešto sasvim drugo prepoznao kao pretnju, ili je lagao, što inače neprekidno radi i pobrkao red stvari i ponovo zaboravio šta mu je sve ispalo iz govornog prostora.

Pre nekoliko dana je još jednom rekao da revolucije u boji više nema, jer je ona konačno ugušena, ili ugašena, svejedno. I naravno, to je, kao i sve drugo učinio on lično, dakle pobedio je revoluciju koju je pre toga već ugušio mnogo puta.

Ide Vidovdan, studenti su za taj dan najavili veliki skup. A to je već sumnjiva stvar. Letnji sabor, festival boja, bogohuljenje i poziv nitkovu da se povuče. Ili bar da raspiše izbore, ako sme.

Eto je ponovo. I to u boji, cvetna revolucija, kako reče u Moskvi onaj dvorski pop Porfirije Perić. Dakle, još jedno dopunjeno izdanje obojene pobune u izvedbi studenata koji ne žele da uče i stranih sila koje ostaju nepoznate.

On je pre toga već pobedio i ono što dolazi. Vidovdan je rok za udžbeničko delo pobednika o tome kako je pobeđivao. Obećao je planetarni književni hit, najčitaniju stvar u istoriji pisanja, gde stoji da je već savladao sve pretnje obojene revolucije, ali da će takve i slične pobunjenike juriti svuda po svetu. Sve će ih pobediti onako pobeđene, makar još jednom. Držaće predavanja o tome kako se guši ugušena revolucija, praktično će biti izvedena pokazna gušenja po zahtevu prijatelja.

Saznaje se, međutim, da od te čudesne knjige neće biti ništa. Pobednik je nepismen. Lakše mu je da topovima za masovnu torturu savlada ustanike, nego da ređa slova, redove, pasuse i stranice, pa da sve te kontrarevolucionarne misaone izlučevine stavi u korice. On ne zna kako se to radi, niti poznaje radnika koji to zna. Svi pismeni su protiv njega.

Pobeda ostaje izvan istorije i udžbenika o tome kako se pobeđuje. Nepismeni pisac je jedva i usmen, opsesivno posvećen svom rascepu i neuračunljivim ispadima. U toku je novo izdanje nečega što je nepoznato, obojeno, šareno, cvetno i opasno. Takvo nešto svake noći šeta po dvoru i plaši čudovište.

Peščanik.net, 20.06.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)