Fotografije čitateljki, Lazara Marinković, Heroji

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković, Heroji

O snažnim predrasudama u društvu i bahatosti države prema osobama sa invaliditetom mogli bismo napisati roman, a i dalje ne bismo uspeli da pobrojimo sve primere omalovažavanja, zlostavljanja i dehumanizacije ovih ljudi. O tome kako ljude svodimo na stvari i skladištimo ih u domove u kojima vladaju uslovi nedostojni ljudskih bića pisano je u više navrata, a stanje u poslednjih deset godina se menja mravljim koracima uz nadljudski napor.

Pored deklarativnog opredeljenja da je svoj deci mesto u porodici, naša država i dalje ne obezbeđuje odgovarajuću podršku porodicama dece sa smetnjama u razvoju, kako bi mogla da ostanu u svom prirodnom, porodičnom okruženju. Situacija je još nepovoljnija kada su u pitanju odrasle osobe sa intelektualnim i psihičkim teškoćama. Za njih su institucije poslednja stanica, dok alternativa gotovo da ne postoji.

Da ovakvo strateško opredeljenje nije pitanje nečije dobre volje i „humanosti“ potvrdila je naša država brojnim dokumentima i zakonima, kao i prihvatanjem Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom kao sastavnog dela našeg pravnog sistema. Polazeći od strateških dokumenata, realizovanih i tekućih projekata (samo jedan od poslednjih projekata podrške deinstitucinalizaciji iz sredstava Evropske unije vredi „tričavih“ 4,7 miliona evra), preuzetih obaveza i zvaničnih izjava državnih predstavnika na svim važnim skupovima organizovanim na ovu temu, stiče se utisak da zvanična politika naše države podržava postepeno ukidanje velikih rezidencijalnih ustanova i stvaranje uslova za dostojanstven život u zajednici za sve građane i građanke naše zemlje. Čak je i Narodna skupština Republike Srbije, povodom razmatranja izveštaja o radu Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture za 2013. godinu, u oktobru 2014. godine usvojila zaključke u kojima se deinstitucionalizacija pominje kao krajni cilj reformi u ovoj oblasti.

Međutim, nakon deset godina intenzivnih napora, nedovoljnih ali značajnih sredstava uloženih u transformaciju sistema socijalne zaštite te usvajanja relevantnih zakona, Srbija pravi potpuni zaokret i kreće punom parom unazad. U to nema nikakve sumnje nakon izjave dotičnog ministra date 18. januara 2015. godine u kojoj saopštava novi „dugoročni cilj Ministarstva za rad, socijalna i boračka pitanja da sve socijalne institucije budu ekonomski samoodržive“ putem radne aktivacije korisnika. Pa, ako je do traktora – dobiće traktor.

Dakle, država će se postarati ne samo da oni najugroženiji i najranjiviji ostanu nevidljivi, već i da se državi debelo oduže za svu pomoć koja im se pruža. A za svaki slučaj će ih dodatno ocrniti i posejati strah među nama “nedužnim građanima i građankama” ne bi li se svi ujedinili u naporima da ih zadržimo “tamo gde im je mesto”. “Ne idete vi nikud, kanibali jedni,” kao da poručuje gospodin ministar, ne prezajući od dodatnog omalovažavanja korisnika ovih ustanova dok pominje navodne slučajeve „kanibalizma i snažne autodestrukcije“ (emisija Panorama, Studio B, 17.01. 2015. godine). Potrebno je, dakle, utvrditi od koga je ministar dobio ove informacije i koliko je takvih slučajeva registrovano, jer javnost ima pravo da zna da su kanibali među nama!

Ne vidi ministar ništa loše u tome što svojim postupcima ne samo da širi govor mržnje i krši zakon, već i sve principe za koje se on i njegova partija načelno zalažu. Da se razumemo, kršenje zakona u Srbiji nije retkost, ali po prvi put u poslednjih petnaestak godina vlast to radi otvoreno, „transparentno“ i bez ikakve svesti o tome da je to nedopustivo. Danas je u našoj državi očigledno „in“, ili rečeno žargonom ministra “cool“ biti jači od zakona, makar to neki i životom platili.

Autorka je direktorka regionalne kancelarije Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (Mental Disability Rights Initiative – MDRI-S).

Peščanik.net, 31.01.2015.

LJUDI KOJI NESTAJU