Urban food art, Peter Pink

Urban food art, Peter Pink

Domoljublje ponekad ispadne baš smiješna stvar. Lijep primjer za to vidio sam nekidan, za vrijeme prijenosa Davis-cup meča između teniskih reprezentacija Srbije i Hrvatske, gledajući valjda dvjesto puta rijetko tupu reklamu za čips zagrebačkog Francka, čiji se marketinški trust mozgova dosjetio čisto domovinsko porijeklo gomolja – sto posto hrvatski krumpir uzgojen na hrvatskim poljima! – naglasiti duhovitom igrom riječi “CROmpir“.

U animiranom spotu vidimo tako grupu hrvatskih krumpira na tribinama kako, parafrazirajući znani navijački identitetski poklič “Mi, Hrvati“, sa šalovima i zastavama skandiraju “Mi, CROmpiri!“, savršeno točno korespondirajući s činjenicom da Hrvatska igra protiv Srbije, i da je CROmpir, dakle “krompir“– osim što je ingeniozna marketinško-domoljubna dosjetka – i srpska riječ za krumpir. Naglašavajući hrvatstvo svog krumpira, kompanija ga je prevela na srpski, a tako preciznoj mjeri apsurda u sloganu “Mi, Hrvati“ – kojim se Hrvati na koncu ispostavljaju kao krumpiri, a krumpiri onda kao Srbi – ja zaista ne bih ništa dodavao ni oduzimao.

Hrvatska industrija krumpira doživjela je, međutim, težak udarac prošle srijede, kad je cjelokupna posada akrobatske letačke skupine gordog naziva Krila Oluje – svih šest pilota, kažu najboljih što ih Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima – svom zapovjedniku na stol bacila zahtjev za raskidanjem radnog odnosa. Tek tako, kao da su vrhunski, a potplaćeni transplantacijski tim sa zagrebačkog Rebra, hladno su svome šefu priopćili kako daju neopozivi otkaz, jer su od katarskog emira Tamim Bin Hamad Al-Thanija dobili, ono šta se reče, “ponudu koja se ne odbija“: desetak puta veću plaću. S tom razlikom što ne bi to – da je riječ bila o vrhunskim, a potplaćenim kirurzima – bio nacionalni skandal prvog razreda.

Vrhunski, a potplaćeni hrvatski kirurzi, naime, ne rade baš ništa na slavu i ponos Jedine Nam I Vječne Domovine: ako je ikad ikome hrvatsko srce zaigralo zbog njih, to je bilo samo zbog toga što su mu presadili srce i spasili život, i ni zbog čega drugog. Akrobatska letačka skupina Krila Oluje – osnovana i predstavljena 2005, na desetu obljetnicu slavne oslobodilačke operacije u Kninu – ne postoji, međutim, ni zbog čega drugog doli na ponos i slavu Jedine Nam I Vječne Domovine, jedini je njen smisao i svrha obavljanje poslova na zaigravanju hrvatskih srdaca.

Zato su otkaz i prihvatanje ponude iz inozemstva pilota Krila Pustinjske oluje naciju teže pogodili nego da je cjelokupni Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, svih šest načelnika uprava – za personalne, obavještajne i operativne poslove, te za logistiku, planiranje i komunikacijsko-informacijske sustave – generalu zbora Dragi Lovriću hladno priopćilo kako daju neopozivi otkaz i za deset puta veću plaću odlaze u Glavni stožer Oružanih snaga Katara.

Nije da generali i pukovnici u Stožeru nisu domoljubi, ne kažem, ali njima u opisu radnog mjesta, osim poslova na zaigravanju hrvatskih srdaca, stoje i poslovi na zaustavljanju zaigravanja tuđih, agresorskih srdaca i ostalih vitalnih organa. Od formacije Krila Oluje, međutim, ne očekuju se borbena djelovanja protiv neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava: sav je njen borbeni potencijal ceremonijalan i simbolički, i kad takva počasna eskadrila dade otkaz i za bolje pare ode proigravati domoljubna srca katarskog naroda, isto je to po prilici kao da se cijela počasna satnija Hrvatske vojske u onim crvenim pelerinama za bolju plaću postrojila pred palačom katarskog emira Tamim Bin Hamad Al-Thanija.

Katarci, kako smo vidjeli na nedavnom svjetskom rukometnom prvenstvu, nemaju većih problema s tim: za potrebe zaigravanja katarskih domoljubnih srdaca kupili su i prvenstvo, i arhitekte i graditelje dvorana, i cijelu reprezentaciju zajedno sa selektorom, i na koncu navijače, pa zašto ne bi na isti način kupili i akrobatsku letačku skupinu za svoje vojne parade i nacionalne blagdane, da Katarcima zaigra srce na skoru dvadeset petu godišnjicu Zaljevskog rata i slavne bitke za Khafji. Jednostavno, Katarcima je potpuno svejedno tko je na tribinama, dokle god maše katarskom zastavom, kao što im je monumentalno svejedno što su piloti u akrobatskoj letačkoj skupini jeftina uvozna roba – sto posto hrvatski i uzgojeni na hrvatskim poljima – dokle god lete na ponos i slavu Jedinog Nam I Vječnog Katara, i dokle god obavljaju poslove na zaigravanju katarskih srdaca.

Nacionalni ponos, naime – teško se mi još mirimo s tim – danas zauzima svoje mjesto na policama slobodnog tržišta, baš kao i svaka druga roba. Kao, na primjer, krumpir: koja je suštinska razlika između ponosa kad se istim tim stopostotno hrvatskim krumpirom uzgojenim na hrvatskim poljima hvali i reklamira američki McDonald’s, i ljutnje kad se njim hvali i reklamira Ratno zrakoplovstvo Oružanih snaga Katara?

Umjesto da lamentiramo nad cijenama na međunarodnom tržištu nacionalnog ponosa, i plačemo kad nam i one Tuđmanove baletane s Markova trga sutra za sitan novac kupi bjeloruski predsjednik Lukašenko, bilo bi bolje da uhvatimo korak s vremenom, pa da azijskim i afričkim azilantima damo po sendvič i sok da na utakmici protiv Norveške popune maksimirske tribine.

Sve skandirajući “Mi, krompiri!“.

Slobodna Dalmacija, 10.03.2015.

Peščanik.net, 10.03.2015.