Ništa drugo kao građanka ne radim osim što se stidim: toga što sam državljanka ovih (dvije) jebenih država, onoga što vlasti u moje ime rade posljednjih 20 godina, onoga što su meni, mojim prijateljima, poznanicima i neznancima učinili tokom tih godina…
Prije nekoliko dana u beogradskom Pionirskom parku se okupila (pre)mala ekipa koja je htjela reći svoje javno „neće proći“ novom/starom fašizmu u kojem živimo od početka 90-ih godina. Lijepi i dobri ljudi su se okupili: od sjajnih mladih glumaca i voditelja, preko onog divnog lika Ivana Tasovca koji je s Borkom Pavićević na fotografiji, za koju nisam sigurna da li ju je itko snimio, odražavao upravo onakav svijet kojega priželjkujemo (njih dvoje, autentični izgledom i značajem i jako svoji, pričaju o kulturi valjda, mi koji stojimo po strani i ne čujemo što pričaju, ali slutimo o čemu pričaju i razumijemo to); do onih dragih ljudi koji se pojavljuju na svim takvim manifestacijama u posljednja dva desetljeća, pomalo anomini ali hrabri pojedinci kojima ime sazna većina tek kad im se nešto desi, kad im netko razbije glavu ili kad se usude prići nekom pomalo poznatom i reći da se zovu ovako ili onako i da su, eto, oni mali i nepoznati, ali jesu građani koji žele reći da ovako kako ide više ne može.
Da, bila je tu i Srbijanka Turajlić, ona profesorica koja stalno govori jedno te isto, koja je svoju nagradu „Osvajanje slobode“ ogorčeno nazvala „nagradom za fijasko“, što je jedna od najboljih novinarki u današnjoj Srbiji – studentica u to gadno vrijeme kad je profesorica Turajlić vlastitim primjerom davala podršku njenoj željenoj boljoj Srbiji – Tamara Skrozza, odbacila ličnom i generacijskom porukom: „Nije fijasko, Srbijanka! U osvajanju slobode, baš kao i u životu, ponekad je važnije kako smo putovali nego da smo stigli tamo gde smo naumili“.
O toj Tamarinoj rečenici mislila sam onoga dana kad smo se – nas mala gomilica – okupili u Pionirskom parku. I o svom omiljenom grafitu zagrebačkom sam mislila: „Malo nas je, al’ smo govna“, i o tome kako taj moj omiljeni i jedini grafit koji mi obilježava život obuhvaća baš sve čemu pripadam: i novinarskoj profesiji, i antifašističkom opredjeljenju, i pristojnosti i uvažavanju bilo koga drugoga, sve do čega držim, sve živeći u oba „svoja“ grada, Beogradu i Zagrebu.
Mislila sam toga dana i o deset svojih godina, o deset datuma kad smo 9. maja, na Dan pobjede (Evrope protiv fašizma) od neumrlog Franje T. tražili da nam vrati, usred Zagreba, naš Trg žrtava fašizma, kojega je on preimenovao – čim se dokopao vlasti – u Trg hrvatskih velikana. Taj trg koji je mojoj generaciji, nezadojenoj ideologijom, bio tek mjesto Muzeja revolucije – inače Meštrovićevog paviljona, namijenjenog hrvatskim umjetnicima – u fašističkoj hrvatskoj stvarnosti bio je pretvoren u polazište smrti. Zvao se „Trg N“ (tamo su skupljali predviđene za logore i egzekuciju, Židove, Srbe, Rome i još neke njima tadašnjima nepodobne), a Meštrovićeva građevina bila je pretvorena u džamiju; čak su i minaret ustaše izgradili. U postratnim godinama, pa i onim kasnijima u kojima je moja generacija odrastala – a minaret je srušen nakon oslobođenja Zagreba 8. maja 1945. – sjedili smo na stepenicama muzeja, svirali gitare, pili prva pića i dogovarali se da se svake večeri vidimo „na džamiji“, ne misleći odakle nam uopće taj toponim i što on znači. Sve dok nam neumrli Franjo nije oduzeo Trg žrtava fašizma – tad smo shvatili ponešto, a već je ovaj naš posljednji rat kucao na hrvatska vrata.
O tome sam mislila ovog oktobarskog dana, kad sam bila u Pionirskom parku opet istim povodom: deset godina sam hodočastila na Trg N u Zagrebu, tražeći da se vrati antifašističko ime Trgu žrtava fašizma, tom polazištu stradanja mnogih koji su bili unaprijed učinjeni mrtvacima. U tih deset godina (tek je premijer Ivica Račan 2001. godine vratio ime Trgu) tamo su se okupljali neki mladi i pametni ljudi, predvođeni Zoranom Pusićem i Srđanom Dvornikom i tada hrabrim i neizostavnim Ivanom Zvonimirom Čičkom, i Žarkom Puhovskim i Linom Veljakom i Slavkom Goldsteinom i Stipom Šuvarom i još mnogima koje ne spominjem, možda i neistomišljenicima u političkom smislu, ali istomišljenicima kad je o antifašizmu bila riječ. Onda nam se pridružio i Stipe Mesić i još neki, bilo je i suzavaca i batina i posljedica raznih, ali Trg je ponovo dobio svoje ime: žrtve antifašizma imenom i spomenom su, nakon deset godina, vraćene u srce zagrebačkih ulica i svaki puta kad u mom tramvaju objave da se tramvajska stanica odaziva na ime Trga žrtava fašizma ja to osjećam kao vlastitu pobjedu nad nesjećanjem koje nam je pokušao nametnuti neumrli Franjo sa svojom kamarilom.
Ovog oktobarskog antifašističkog dana, u Pionirskom parku u Beogradu i Srbiji, gdje smo se okupili zbog toga što nam je još jednom i opet nepodnošljivo postalo nasilje, fašizam i nasilne smrti, srela sam Nevu. Ne poznajete ju: Neva je Zagrepčanka, čudesno biće, žena-čovjek (za one koji čovjeka vide samo u muškom obliku, a žene u posebnom: Neva je sve to) koja je početkom 90-ih u Zagrebu i ratnoj Hrvatskoj brinula o žrtvama, ženama, djeci, ali i muževima i očevima. Zagrlile smo se usred tog Pionirskog beogradskog parka Neva i ja, nismo se vidjele neko vrijeme, mjesece ili godine, pa smo uglas rekle: ej, draga, deset godina smo se fajtale za Trg žrtava fašizma u Zagrebu, otkud mi opet i ovdje po istom poslu?
Porazna činjenica Nevina i moja jest da se svi mi koji smo se u Pionirskom parku, kao i na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, susreli, poznajemo; i više od toga: za svakoga znamo kako se zove, što radi, tko su mu djeca, koje probleme ima…
Oni koji toga dana nisu bili sa nama – kao i u tim Nevinim i mojim zagrebačkim antifašističkim majskim datumima – imali su ispričnicu. Znali smo da li su bili bolesni, ili im je mama zaglavila u bolnici, ili im je dijete dobilo temperaturu…
Malo nas je, al’ smo govna – to je jedino što važi za šačicu nas koji smo se okupili tog samoizvikanog 1. antifašističkog oktobra u Pionirskom parku. U redu, svatko od nas može naći neku ispriku za još ponekoga, ionako uobičajenog sumnjivca suprotnog ravnodušnoj gomili i vlastima koje manipuliraju najnižim strastima zarad svoga džepa.
Privatno sasvim, ja se stidim zbog toga što je nas koji ćemo dići glas protiv nasilja i fašizma toliko malo. Stidim se i zbog toga što na nevelikom skupu Nevu podsjećam, a ona misli to isto, da nas je u Zagrebu svih tih godina bilo jednako tako malo. Stidim se zbog toga što ove 2009. godine, nakon svih ratova i ubijanja i ponižavanja ljudskosti opet hodam po beogradskim, a mogla bih i po rodnim zagrebačkim, ulicama i parkovima da bih rekla da sam protiv fašizma i da bih se osjetila čovjekom među malobrojnima koji to uopće hoće javno pokazati.
Peščanik.net, 06.10.2009.
