Prošlo je točno godinu dana od pobjede Kukuriku koalicije.
Doduše, nije to bila prava pobjeda, već formalnost koju nisu narušile ni grunfovske parole. Nije to bila čak ni prava koalicija, koliko drugarski savez Zorana Milanovića i Radimira Čačića. Niti je Plan 21 bio baš pravi predizborni program, koliko efektan predizborni ukras.
No, ako je to i bila velika pobjeda, zakasnila je pune četiri godine.
Danas Kukuriku koalicija za to plaća veliku cijenu. A još veću plaćaju hrvatski građani.
Očekivanja i razočaranja
Bila je to duga godina, puna velikih očekivanja i još većih razočaranja. Očekivanja su imali samo oni koji nisu pomno pratili oporbeno djelovanje SDP-a i njegovih partnera, a razočarani su ostali samo oni koji su u novu vladajuću garnituru projicirali vlastite želje, nade i frustracije.
Nova vlast naslijedila je užasno tešku situaciju, što se vidjelo iz Čačićeva zabrinutog lica u predizbornoj noći, a godinu dana kasnije mnogi su skloni zaključiti da ju je uspjela umnogome dodatno pogoršati.
Kopanje grobova
O tome govore ekonomski pokazatelji, statistički podaci, konkretne brojke, ljudske sudbine, pad optimizma i porast pesimizma kod hrvatskih građana. Ono što je od samog početka sličilo na raščišćavanje ruševina s vremenom se pretvorilo u kopanje novih grobova. I rušenje onoga što je preživjelo.
Uglavnom, tko je preživio ovu godinu, možda neće sljedeću.
S druge, one političke strane, Kukuriku koalicija nije mogla poželjeti bolju situaciju.
Suprotno od HDZ-a
HDZ se na izborima ritualno bacio na mač. Nova vlast osvojila je uvjerljivu većinu u Saboru. Oporba se svela na Laburiste i par glavaševaca. SDP-ov predsjednik države držao je leđa Kukuriku koaliciji. Želja za promjenama dala je Milanovićevoj koaliciji gotovo plebiscitarnu podršku većine građana, medija i javnosti. Trebalo je samo ponašati se suprotno od HDZ-a i činiti sve suprotno od HDZ-a.
A onda je krenulo.
Radimir Čačić, koji je od početka predstavljao ujedno najsnažniji uzdanicu i najslabiju kariku nove Vlade, krenuo je s bahatim ispadima u medijima, spornim kadroviranjem i sukobima s kolegama. Mirela Holy uhvaćena je u partijskom kadroviranju po javnim poduzećima. Zlatko Komadina prvo je izgubio najvažnijeg suradnika u ministarstvu prometa, a onda podnio ostavku.
U samo godinu dana Vlada je ostala bez tri ministra.
Ratovi i mirenja
Čačić je dezavuirao sudske presude. Holy je prejudicirala sudske presude. Milanović je osporavao haške presude. Kotromanović je izjavljivao da je “trebalo na licu mjesta strijeljati one koji su činili zločine u Oluji”. Jovanović je vodio izmišljene ratove.
Zoran Milanović uspio se posvađati s Ivanom Jakovčićem oko lokalnih izbora, SDP je konstantno svaljivao krivnju na Čačića, HNS se našao pred unutarnjim raskolom između Čačićevih i ljudi Vesne Pusić, a Vlada je otvorila frontove doslovno sa svima.
S učiteljima i nastavnicima, liječnicima i medicinskim sestrama, sa sindikatima koje je optuživala da ne želi odustati od prava iz Kolektivnog ugovora, s poslodavcima koje su Linić, Opačić i Maras složno optužili za pad BDP, s nevladinim udrugama koje kritiziraju zbog blokiranja investicija, pa čak i s građanima kojima zamjeraju nedostatak strpljenja i spremnosti na reforme.
Iživljavanje na gubitnicima
Milanović je godinu dana pokazivao mišiće pred HDZ-om, zaboravljajući kako je s tim žestokim obračunom zakasnio nekoliko godina. Tako zdušno trebao ih je derati dok su oni bili u poziciji moći, a ne on. Ovako se to svelo na ispucavanje frustracije i iživljavanje na gubitnicima.
Ali to čak i nije bio toliki problem.
Puno je gore bilo to što se zapravo nije znalo tko je glavni u toj koaliciji. Premijer je puštao Čačića i Linića da rade što hoće, a on se oglašavao jednom tjedno sa sjednica Vlade. Linić je trebao puniti proračun kroz poreze, Čačić kroz investicije, a premijer je sve to trebao nadgledati.
Porezna gramzivost
Na kraju je ispalo da je Linićeva poreznička gramzivost prevagnula nad Čačićevim investicijskim promašajem, što je stvorilo neravnotežu u proračunu, nestabilnost u koaliciji i nezadovoljstvo među građanima.
Usput, Vlada se uspjela izblamirati oko Pelješkog mosta i Sporazuma o granici s BiH, dok je na porezu na nekretnine otkrila raskol između SDP-a i HNS-a. Kao da nikad Plana 21 nisu vidjeli.
Osim toga, Kukuriku koalicija nije komunicirala s građanima, nego im se oglašavala preko društvenih mreža. S vremenom, to se pretvorilo u dijeljenje lekcija, prozivanje, pa i otvoreno vrijeđanje sindikalista, poslodavaca, medija, oporbe, građana.
Osigurajte si posao
Još gore, oni koji nisu jednog dana proveli u realnom sektoru, počeli su dijeliti lekcije upravo tom realnom sektoru o promjeni mentaliteta, odricanju i požrtvovanju. Onaj slogan “Naš je posao da osiguramo vaš posao” naglo se preobrazio u “Vaš je posao da osigurate naš posao”.
Ili “najbolje da si ga osigurate sami”. Jer vladajući su se osigurali.
S druge strane, ako je ta koalicija ikad imala neki ideološki kompas, sada ga je potpuno izgubila. Između bicikliranja i skijanja, Milanović se zabavljao otkrivajući Boga, citirajući Bibliju i hvaleći Franju Tuđmana, Vlada se svojim potezima dodatno udaljila od socijaldemokracije i opasno približila HDZ-u.
Brod u oluji
Sve to – manjak informacija, pompozna, pa iznevjerena obećanja, neutemeljene najave, zbunjujuće izjave, unutarnje svađe, trzavice, grubi gafovi, neskrivena nervoza, a sada i činjenica da će glavni koalicijski partner voditi politiku iz zatvora – postupno je otopilo povjerenje u ovu Vladu.
U samo godinu dana prokockane su brojne šanse i zemlja suočena s još gorom krizom podsjeća na osakaćeni brod u oluji. Okreće se kako vjetar puhne i naginje se kako je okrenu valovi. A sam pogled na oporbenu alternativu tjera putnike da skaču s palube.
Ako je prva godina bila takva, bojimo se pomisliti kakve će biti iduće tri.
Index, 04.12.2012.
Peščanik.net, 04.12.2012.
