Centar za kulturnu dekontaminaciju Vas poziva da posetite izložbu
MIRA (Trailović), Sve što smo zaboravili i ovaj telefon

Izložba je otvorena do 31. oktobra 2008,
svakim danom (sem nedelje), 11-19h

Taj epitet „svetska žena“ prihvatam sa prijatnošću, jer on zapravo odgovara mom shvatanju sveta i života, mom shvatanju pozorišta: ima u njemu nešto što izražava moje unutrašnje osećanje, moju želju da budem „građanin sveta“. Uverena sam da savremeni čovek, da čovek koji teži da bude slobodan, mora da se oseća građaninom sveta: on mora stalno da nastoji da prevazilazi sitničavu lokalnu ograničenost, ograničenost okvira u kome je rođen. Meni je strano svako zatvaranje u takve okvire; mnogo mi je bliže sve ono što vodi čovekovom otvaranju prema tom širokom svetu.


Saradnici na izložbi:

Jovan Ćirilov, Daša Duhaček, Milica Lopičić, Olga Milićević, Feliks Pašić, Ivan Vejvoda, Muzej Pozorišne Umetnosti

Radila sam sa Mirom Trailović u Ateljeu 212 i na Bitefu. Prvi put sam, sa one druge, službene strane, u Atelje 212 ušla kao studentkinja treće godine dramaturgije i kao član žirija trećeg Bitefa. Studenti su tada, posle lipanjskih gibanja ‘68 bili na ceni. Tako je počeo jedan od “marševa kroz institucije’ – na moju sreću, kroz jednu krajnje specifičnu instituciju. Dakle, posle “predstavljanja” u žiriju, Mira Trailović me je pozvala na razgovor. Pored nje je sedeo Danilo Kiš, tada dramaturg Ateljea 212, koji se spremao za odlazak na profesuru u Bordo. Tako se ukazala prilika za mene. Nije mi bilo lako. Sve što sam tada imala da sretnem, srela sam odjednom.

Desetak godina kasnije, nas dve smo razgovarale o tome kako želim da osnujem i napravim svoje pozorište. Mira je rekla “‘Žao mi je, ali idi, moraš, razumem, pokušaj”. Sve je znala – i bila je svesna šta sam od nje u međuvremenu naučila.

Na otvaranju Bitef Teatra, za vreme te fešte i Mirinog (poslednjeg) govora, ugledala sam oči Roberta Ćulija, oči pune neizrecivog bola. Gordana Kosanović umrla je od raka u trideset i trećoj godini. Pomislila sam kako je Roberto trebalo da radi predstavu o Miri. Kada je odlazila, u jednom času se oslonila na mene, za trenutak – ja na nju pre i posle, mada nisam uvek bila toga svesna.

Prošle godine je proslavljana pedesetogodišnjica Ateljea 212. Statistike su sklone da zamene suštine. Ostaju socijalne istorije. Tekst i kontekst.

Olga Milićević nam govori kako im je majka dala imena Mira i Olga da ne bi imale nadimke. Bila je u pravu, samo je jedna Mira. I posle svega mislimo na jedinu i jedinstvenu Miru.

(Borka Pavićević, iz teksta za katalog izložbe)


MIRA (Trailović), Sve što smo zaboravili i ovaj telefon
je prva izložba u okviru projekta ŽENE I USPEH čiju su realizaciju pomogli Ministarstvo kulture Republike Srbije, Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu, Telenor Fondacija, RTV Pink i Muzej pozorišne umetnosti u Beogradu.

 
Peščanik.net, 22.10.2008.