“Mister Mak”, naslov je filma o Dušanu Makavejevu, što ga je za RTS režirao Dragomir Zupanc, a naslov ovoga teksta mogao bi biti svaka reč (“retkojebci”, kritički će Makavejev o cenzorima, ili rečenica “Iskrena borba za levicu i socijalizam”, Vojin Dimitrijević o filmovima Makavejeva, i o njemu lično) izgovorena u ovom filmu, a sve u skladu sa čudesnom sekvencom ispod Brankovog mosta u Beogradu sa koga se romski trubači nadsviravaju i nadvikuju sa Makavejevim i Rambom Amadeusom, ploveći u čamcu. (“Tako je to kada se sretnu hrabrost i inteligencija, plus talenat”, reče Rambo, “jedinstven čovek”, kaže Makavejev).

Sticajem istorijskih okolnosti, i pozorišnih, slušam ovih dana Miroslava Krležu u nebrojenim prilikama (veliko delo i život, do “Izleta u Rusiju” dvadeset i pete već napisao jednu biblioteku). Te sa Titom, te sa Matvejevićem, te sa Čengićem, govori Krleža mladim glasom i kada je sasvim odrastao, uvek govori mladićkim glasom, i drugi govore, “Ljudi govore” (Rastko Petrović), Danilo Kiš kako kroz Krležine rečenice uvek duva vetar, razgovaraju sa njim. Te odnekud izbi, a zna se i otkud, to pitanje ili pitanje o tome šta bi sa čitavim tim svetom, sa tim svetovima, sa tim vremenima, sa tim diskursom i sa tim jezikom kojim oni govore. Ili govorom u kome oni žive. Šta to sa nama bi?

U jednom času filma o Makavejevu, Slobodan Šijan kaže kako Makavejev ima intelektualnu harizmu, i to izaziva “efekat uneobičavanja”. Zaista, malo toga čujemo o intelektualnim harizmama, harizme su u posedu svih drugih “javnih radnika”, izmestile su se, igraju u drugom polju – lopta, reket, pista, samo što bi još jedan naš genije rekao, Aleksandar Popović, ipak prvo neko treba da ima ideju o sijalici, pa tek onda svetli.

Zatim, u filmu “Mister Mak”, Muharem Pervić govori o autoru koji se bavi radnicima i poštanskim službenicama (“Ljubavni slučaj službenice PTT-a”). Od kada nismo čuli da se neko bavi radnicima i poštanskim službenicama, čovekom koji popravlja jorgane? “Jednima đevrek, a drugima rupa u đevreku”, tekst je Zorana Radmilovića u “Misterijama organizma” Makavejeva i Vilehelma Rajha, još jednog sasvim svog mislioca protiv svega totalitarnog i totalnog i sa istoka i sa zapada, organske ljudske energije, koja je “na vreme” upozoravala (“Masovna psihologija fašizma”), a to se kod nas kaže “Kukurikao pre vremena”, što je sa “istorijskom distancom” za sva vremena.

“Nema boljih ljudi od životinja, ne napadaju ako nisu gladne”, kaže Makavejev u povodu “Gorila se kupa u podne”.

“Ja ću da ti napravim uz gusle jedan hit o Makavejevu, sad mi reci šta bi voleo da ti je sledeći projekat”, pita Rambo Amadeus. Makavejev: “Ja sam dao intervju za ‘Mladinu’, gde sam rekao da bi moj sledeći projekat bio film ‘Jugoslavija'”, eto.

Rambo: “Daj kameru ovamo: klošari, kreteni, budale, bogati producenti, idioti, imate čoveka prva liga ovde, da se iskenjate jedno sto miliona dolara, treba čoveku da to snimi i da bude kako treba, vi ćete svi da pomrete, mi ćemo svi da pomremo, a film će da ostane”.

Imamo čoveka prve lige. Zajedno sa umetničkom i životnom saputnicom Bojanom Marjan (muzika, produkcija i sve najosetljivije i najžešće pripadajuće filmu) koji je za Makavejeva, kako reče, četrdeset i osam sati dnevno “stalne katastrofe”, čiste subverzije u filmu i oko njega. Film “Mister Mak” pun je duhovitosti (ne duhovnosti), dara, imaginacije, mladosti, stvaralačke avanture, viška svega i svačega, luksuza domišljanja i izmišljanja, izbora, erosa i slobode. U najboljim izdanjima i Milena Dravić i Raša Popov, i Svetozar Cvetković i Branko Vučićević: “Mršav i tršav”, Makavejev u mladosti i “ludosti”, koja ga nikada nije napustila, stvaralac.

Jagodu Kaloper, likovnu umetnicu, (“Misterije organizma”) skoro sam srela u Zagrebu, kako je ne bih poznala. Jednom Jagoda uvek Jagoda. Nije ni čas, ni mesto da vam prepričavam šta se sve u filmu Dragomira Zupanca zbiva povodom onoga što se u filmovima Makavejeva zbiva, te oko njih, a nije ni red tako nešto činiti. Naročito ne reći šta se događa na kraju, jer kraja nema.

Jer ćemo svi da pocrkamo, a filmovi Makavejeva će da ostanu. “Misterija Makavejev”.

Izgleda da veliki ljudi koji hodaju “ovim našim prostorima”, čak i kada rade u inostranstvu (Makavejev), nisu svima najpodobniji, pogotovo ako su na levo obrnuti, ali ne baš “propisno”, a na onu drugu stranu baš nikako, i to je izbor izgleda po meri dara i shvatanja slobode, to je ta misterija, a odgovor je u stvarnosti.

 
Danas, 24.04.2012.

Peščanik.net, 25.04.2012.