Spominjanje žrtve komunikacijski je djelotvorno ponajprije time što budi (ili raspiruje) emocije. Političko žrtvoslovlje nije, doduše, specifičnost balkanske regije, pa čak ni Srednje Evrope, ali u lokalnim okvirima gotovo nadomješta ostale političke sadržaje. Ono što je pritom posve paradoksalno činjenica je da repetitivni govor o žrtvama zapravo ne postiže samo (politički gdjegdje korisno) falsificiranje njihove sudbine. Takva retorika dovodi, dapače, do zaborava žrtava potiskivanjem iz javnosti, pa i do njihova (simboličkoga) ponovnoga pokapanja pod ideologijskim, nacionalističkim, domoljubnim naslagama.

Poučan termin za demonstriranje ovakva pristupa u domaćem kazalištu političkih operacija upravo je Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji je u Hrvatskoj službeni spomendan odlukom Sabora. Pritom je vjerojatno manje važno to što je ovaj dan u izvornoj odluci iz Strasbourga bio eksplicitno posvećen žrtvama nacizma i staljinizma. Jer, za Hrvatsku doista nije prihvatljivo da se iz sjećanja izgube žrtve talijanskoga i endehaovskog režima iz četrdesetih – koji nisu bili ni nacistički niti staljinistički (da se i ne govori o četnicima koji, svjetonazorski, nisu bili ni fašisti, ali nisu dopuštali da ih to ometa u klanju). Važnijim se u hrvatskoj inačici komemoracije čini naglasak na žrtvama svih (neprihvatljivih) režima, ali ne na svim žrtvama.

Politička gesta

Opet je, dakle, o političkoj gesti (osude nepoćudnih režima) riječ, a ne o žrtvama. Političko-teorijska nepreciznost komemoracijske oznake pokazana je implicitno u poruci predsjednika Josipovića u povodu spomendana, u kojoj kao mjesta masovnih likvidacija – uz Jasenovac, Bleiburg, Jadovno – spominje i Križančevo Selo, Ovčaru, Paulin Dvor, Sarajevo, Sijekovac. Time se upozorava i na žrtve režima koji, svakako, nisu bili totalitarni, nego su, čak, imali (kakvu-takvu) demokratsku legitimaciju.

Štoviše, odatle slijedi širi, a veoma ozbiljan moralni problem (na koji je političarska internacionala uglavnom posve ravnodušna) – što je, naime, sa žrtvama demokratskih režima? Njihova spomendana očito nema, a nove se upravo pripravljaju, u skladu s najvišim standardima demokratske procedure koja će, zna se, dodatno ovlastiti nobelovski već ovlaštenoga mirotvorca da – umjereno i u okviru zakona – naredi novo internacionalno ubijanje. Utemeljeno time što jedina država koja je ikada ratno koristila nuklearno oružje (a to koncentrirano ubijanje više od 150000 ljudi i dalje ne smatra ratnim zločinom) uporabu kemijskoga oružja proglašava „moralno odvratnom“ (ipak, „ugledni“ lokalni komentator preuzima glupost iz engleskih novina i s apetitom tvrdi: „Amerika je, načelno gledajući, snaga dobra u svijetu“!?).

Transevropska proslava pada Berlinskoga zida (uz mnogo pucanja) često je, s dobrim razlogom, operirala zlehudim sudbinama milijunskih žrtava komunističkoga/real-socijalističkog poretka. Istovremeno se, pritom (već četvrt stoljeća) zaboravlja na sudbine onih koje su ruševine toga zida (doslovce ili simbolički) pokopale, na stotine tisuća pobijenih, milijune prognanih, desetke milijuna nezaposlenih. Tih žrtava ne bilo da hladni rat nije okončan, premda to uglavnom nije spominjano, valjda kako ne bi ispalo da se promiče ancien régime. Ovo pervertiranje političke korektnosti ne skriva problematski moralni (socijalni, humani) supstrat (ili, barem, ne u potpunosti). U tom je pogledu indikativna i uporaba različitih kriterija kada se, ovih dana, govori o udbaškim ubijanjima u inozemstvu, u odnosu na politička ubojstva u Hrvatskoj devedesetih. Općenito, problem je u tomu što demokratska legitimacija počinitelja kao da automatski poništava moralnu legitimaciju žrtve – (demokratska) politika naširoko funkcionira kao patentirani nadomjestak moralne prosudbe.

Klasifikacija žrtava – prema počiniteljima!

Privrženici različitih svjetonazorskih, političkih ili vjerskih opcija konsensualno bi ovaj kontekst ustrojili jedinstvenim zahtjevom: žrtve se ne smije izjednačavati!. Kao i obično kada su neosviješteni groupies različitih ideologijskih bendova suglasni, istina je na drugoj strani. Jer, bit je moralnoga zahtjeva koji proizlazi iz sjećanja zajednice na žrtve baš u tomu da ih se izjednačava (ako im je sudbina bila jednaka ili usporediva, naravno). Klasificira li ih se prema počiniteljima, to znači konačni kraj, naime: zaborav žrtava, jer (p)ostaju tek privjeskom počiniteljima, umjesto osude zločina na djelu je osuda režima. Riječju, žrtve masovnih ubojstava su žrtve masovnih ubojstva (ma tko ih počinio), isto važi i za žrtve mučenja, silovanja, itd.

Sve ovo, međutim, ne vrijedi za osobne, porodične, prijateljske uspomene na (konkretne) žrtve, no pravi, doista katastrofalni galimatijas nastaje kada (najčešće nacionalistički intonirani) politički govor ovakvu, porodičnu, paradigmu rabi kao primjerenu za čitavu naciju, državu, društvo gdje se, već i zbog velikoga broja žrtava, o konkretnoj žrtvi i odnosu konkretnih preživjelih osoba spram nje više uopće ne radi. Osobna sjećanja nisu razmjenjiva (niti usporediva) sa sjećanjima drugih, posebice ako je o traumatskim zbivanjima riječ, no racionalnost (moderne) politike zahtijeva otklon od osobnoga ili skupinskog emocionaliziranja.

Psiho-antropo-sociologijski gledano, nije naročito vjerojatno da bi žrtva koja, primjerice, umire od metka iz zasjede posljednje trenutke svojega života posvetila gonetanju o tomu što je motiviralo ubojicu. Drukčije rečeno, život prekinut nečime što se uobičajeno perverzno naziva friendly fire, mnogo je manje podoban za razvijanje legende, pa je, logično, i žrtva manje cijenjena. Kako to pokazuje opsežna literatura (na dokumentarnoj, znanstvenoj, ali i umjetničkoj razini), u specifičnim uvjetima prevladavajuće ratne psihologije borcima je bitno ne samo izbjeći smrt, nego, gotovo podjednako, i umrijeti na častan način. Onima koji će o njima pripovijedati to je još i važnije. Legendarna završna scena možda najboljega jugoslavenskog filma („Tri“, Aleksandra Petrovića) uvjerljivo to demonstrira; bivšu skojevku koja je pod batinama izdala drugove, partizani zbrzano osuđuju na smrt, ali joj – kao popust jer je ipak bila njihova – omogućuju predsmrtnu satisfakciju; ubijaju je vojnici u njemačkim uniformama.

Nevine žrtve i junaci

Prihvati li se stajalište da je ubijanje zlo po sebi, sva su opravdanja post festum irelevantna (izuzetak je, prima facie, samoobrana – u užem ili širem smislu riječi). Za one pak koji smatraju da je ubijanje za „našu stvar“ (talijanski: cosa nostra) potencijalno opravdano (ili, barem, opravdivo) nužno se uvodi razlikovanje između opravdanih i neopravdanih oduzimanja života. Utoliko se, nakon ratova, najčešće – premda uglavnom frazealno – govori o nevinim žrtvama, s jedne strane, te o onima junačkim (herojskim, časnim), s druge. Nevine su žrtve mahom pobijeni civili, ali nelagoda je koju sintagma izaziva vezana uz implikaciju da bi te žrtve, da kojim slučajem nisu bile nevine, možda i zaslužile smrt. Drukčije rečeno, besmisleno je govoriti o milijunima pobijenih Židova u Drugome svjetskom ratu kao o „nevinim žrtvama“, jer toliko nevinih ljudi valjda nikada na svijetu i nije bilo, među tim milijunima bili su, statistički, zasigurno i mnogi koji su bili za koješta krivi, ali bitno je da su ubijeni samo zato što su bili Židovi.

Junaci su pak posebna, politički omiljena vrst žrtve. Oni se odlikuju djelovanjem koje nadilazi obveze spram zajednice, nekom vrsti moralnoga luksuza. Nasuprot tomu, za organsko-nacionalističko poimanje (pa i za različite totalitarne konstrukte) obične, tzv. „nevine žrtve“ povijesno su potrošive, naravno: za velik cilj. Njih će, ne slučajno, posvuda simbolizirati „neznani junak“. Uloga je junaka u pritom formativne naravi, od njih se doista očekuje da utječu na generacije, ako ništa drugo kao izvor stalnih (a navodno poticajnih) traumi mladih ljudi svjesnih da su im ideali nedostižni. Najčešće srećom, jer vrijeme podobno za junake nikako nije poželjno vrijeme („Jadno vrijeme koje junake treba“, sažeto to formulira Brechtov Galileo). Činjenica da su junaci toliko rijetki, logikom svoje izuzetnosti, navodi prezentere oficijalnih mitova na to da ih, po potrebi, i izmišljaju. A to, kako se moglo posvuda vidjeti, dovodi katkada i do njihova reinterpretiranja, pa i (doslovnoga) detroniziranja.

Svaka politička zajednica kultivira heroje kao sastavinu svojega kolektivnog identiteta, a za neke se i stoljećima bore sa susjedima (Nikola Šubić Zrinjski/Zrínyi Miklós). No, velikane se, pokatkada, priznaje i na protivničkoj strani (npr. Napoleon, Wellington, Rommel, itd.), točnije; priznaje im se pravo na počast (pa i u porazu). Mitsusada Yoshikawa, predsjednik sudskoga vijeća koje je osudilo na smrt vjerojatno najvećega špijuna svih vremena, Richarda Sorgea, kasnije je napisao: „Nikada u životu nisam sreo čovjeka velikoga kao Sorge“. Fascinacija veličinom (i kod neprijatelja) nadilazila je – rijetko, ali nedvojbeno – razlike među sukobljenim stranama, jer heroj je kategorija za sebe.

Junaci našeg doba

Glasoviti nepolitički konzervativac, Thomas Carlyle u knjizi o herojima (i njihovu obožavanju) jasno je formulirao neke od obrazaca heroiziranja. No, bio je – pod teretom svjetonazora, naravno – uvjeren kako je Napoleon zapravo zadnji povijesni heroj, jer moderno doba za heroje (koji bi pokretali povijesno zbivanje) više metodički ne ostavlja mjesta. Doista nije mogao znati sve modele kasnijega nacionalističkog ili totalitarnog reproduciranja junaštva, još manje da će, ovih dana, philotainer poput Žižeka „junake našega doba“ naći u likovima Edwarda Snowdena, Bradleya Manninga i Juliana Assangea. Cinizam spram starih junaka odveo je, međutim, i Žižeka u naivnost. Čak i mimo Carlyleovih uvjerljivih raščlambi, povijesno iskustvo nedvosmisleno poučava: postoji cijena koju valja platiti kako bi se postalo junakom (tradicionalno, najčešće u ljudskim životima, uključujući vlastiti). A to važi najvjerojatnije i za ove, postmoderne, alternativne, cyber junake. O cijeni (i realnom dosegu) njihova junaštva tek će se doznati.

Žrtve ideologijski ne koriste tek nacionalisti raznih denominacija. Feministice su, primjerice, u vrijeme i nakon (post)jugoslavenskih ratova pokušavale dokazivati da su „žene glavne žrtve rata“, insistirajući posebice na velikome broju ratnih silovanja. No, ponajprije, broj je ubijenih žena višestruko manji od broja ubijenih muškaraca, a, s druge strane, o silovanjima muškaraca se uopće nije govorilo (niti se govori). Neki su pak ekolozi razglabali o „katastrofalnim posljedicama rata po životni okoliš u Jugoslaviji“, a pokazalo se je da je uništavanje brojnih industrijskih postrojenja u ratu (barem za neko vrijeme) značilo radikalno popravljanje kvalitete vode u rijekama koje su pored njih prolazile i okolnoga zraka, kako osiromašeni uran srećom nije bio korišten u tom ratu ostale su, jako teške posljedice za ljude, ne, međutim, i za okoliš. Ali, ideologije nekako potrebuju žrtve – kao (konačni) dokaz svoje ispravnosti.

Izjednačavanje žrtava je, kako to i navedeni primjeri pokazuju, jedini način da ih se – dakako post mortem, na žalost – oslobodi uloge dokaznoga materijala. Svi kojima je do vlastitih svjetonazorskih prioriteta upravo ih tako tretiraju. Dovede li se njihov procédé u sumnju, uslijedit će zapjenjene reakcije. Svojevremeno je takve reakcije izazvalo mišljenje da bi – ako se doista radi o žrtvama – na Bleiburgu trebalo tolerirati ustaške uniforme (jer su, samo tamo, simbol žrtve), a u Jasenovcu se uzdržati od izvođenja nacionalne himne (jer je, samo tamo, simbol mučenja koje se u logoru odvijalo uz njezine zvuke). Indikativno je da su na to sličnom primitivnošću reagirali i desničarski portali i „Feral tribune“, a jedan od najobrazovanijih hrvatskih novinara nazvao je to „provokativnim improvizacijama“, smatrajući da se „istini i etici mora osigurati ubikvitet ili posvudašnjost“ (pa je, dakle, himna svugdje „dobro“, a ustaška uniforma svugdje „zlo“). No, moralna prosudba može biti svenazočna samo tako da je nazočna na svakome pojedinom mjestu, kod svake konkretne zgode, no ne na vazda istovjetan način, jer se mjesta i zgode razlikuju. Drukčije rečeno, da bi se prosuđivalo na istim načelima, prosuđuje se svaki puta iznova i, najčešće, drukčije – jer kompletno ponavljanje dogođenoga nije često.

Žrtva nije dobra nego – slaba

Kako je o već u ovoj seriji tekstova i spomenuto – žrtva, po sebi, nije bitno dobra, nego slaba. Time što nasumce pobijeni, eventualno, nisu bili dobri (uz uvjet da se jasno zna što to znači), oni nisu manje žrtve. Time pak što su „naši“ bili žrtve, ne nastaje pravo da se druge dovodi u poziciju žrtve. A baš se to ovih dana intenzivno zbiva u Vukovaru. U ime „žrtve Vukovara“ (formulacija u kojoj su brojne pojedinačne žrtve već izgubljene) traži se izgon ćirilice iz grada, jer to „nije simbol manjine nego okupatora“. Okupatori su, doduše, bili, još uvijek, Jugoslaveni – ne tek formalno; zrakoplovstvom su zapovijedala, primjerice, dvojica Hrvata i jedan Slovenac, itd. No, to je prošlost, a danas je izgon ćirilice jasan znak da je trećina pučanstva deprivirana.

Ćirilica

Brojni protivnici ćirilice jasno kazuju da „pravo“ na oduzimanje prava drugima počiva na njihovu statusu žrtava, ili zastupnika žrtava. Insistira se pritom na roditeljima, udovicama ili djeci ratnih žrtava i pritom se nastavlja praksa privilegiranja srodnika ratnih žrtava u odnosu, recimo, na srodnike žrtava u prometu. Nije sporno da neki (ali rijetki) srodnici ratnih žrtava ne žaluju samo za gubitkom svojih članova porodice, nego su i traumatizirani posebnim okolnostima njihove smrti (mučenje, silovanje, nemogućnost pronalaženja tijela…). No, za većinu ostalih razliku (koja je u smislu društvenoga priznanja nedvojbena) bi bilo moguće opravdati jedino tako da:

1) se vjeruje kako je moguće (izvanjsko) odvagivanje emocionalnih traumi različitih ljudi – dakle da ne važi: gubitak je gubitak;
2) je većini takvih roditelja domoljublje irelevantno, pa ih nimalo ne tješi u gubitku; dok je kod onih drugih roditelja strašan apsurd gubitka ostavljen bez ikakve racionalizacije;
3) je nevažna i socijalna podrška (i nedvojbene privilegije) koju uživaju srodnici žrtava (dok su roditelji žrtava u prometu ostavljeni sami sebi);
4) su roditelji-udovice-djeca zapravo shvaćeni kao legitimni nasljednici žrtve koju zajednica priznaje (za razliku od ostalih žrtava), pa su stoga i posebno zaslužni.

Jasno je da racionalni pristup u trenutnoj uzavrelosti ne pomaže, ali upozorava na stupanj iracionalnosti koji se s vremenom počinje prihvaćati kao normalnost. Nitko se ne pita o realnome stanju stvari, recimo: izvještači sustavno izbjegavaju spomenuti činjenicu da u prosvjedima sudjeluje 1-4% stanovnika ne baš velikoga Vukovara. Sve je to nevažno, jer je ponovno uvođenje Žrtve u fokus javnosti naprosto pomelo sve alternativne argumentacijske strategije.

Etnoetika

Primjerice, prema logici (genius loci) koja u Vukovaru ne dopušta ćirilicu zbog simbolike koja je uza nj vezana, ni Jasenovac ne dopušta hrvatsku himnu, ali konsekventnost nije baš nosiva značajka ražešćenih prosvjednika. Jer, kada bi se njihova konstitutivna nesuvislost i dovela do kakva-takva programa, bila bi to neka inačica etnoetike, uvjerenja da etnička pripadnost jamči moralne kvalitete osobe (pozitivne kod „nas“, negativne kod „njih“). Dobro je to pokazalo pitanje koje su do iznemoglosti ponavljali u povodu samoubojstva Zvonka Bušića: „domoljub ili terorist?“. Očito, nikome da padne na pamet jednostavan, a zapravo točan odgovor: domoljubni terorist! Etnoetika ne dopušta, naime, da netko od „naših“ bude terorist (na koncu, i ona je bomba eksplodirala u sumnjivim okolnostima i takorekuć nehotice ubila policajca). I HINA Zvonka Bušića naziva „hrvatskim političkim emigrantom“ (kao da je o Brunu Bušiću riječ), a sam je Zvonko Bušić u pismima iz zatvora spominjao „svoju žrtvu“, ne misleći, međutim, pritom ni na ubijenoga policajca, niti na terorizirane putnike u otetome avionu – nego na sebe.

Zloćudna je elegancija žrtvovanja kao političkoga koncepta u tomu što – mobilizirajući emocionalne cunamije – stvara privid zbivanja koje ne podliježe („uobičajenim“) moralnim normama. Jer, radi se o posve izuzetnome spletu okolnosti – onome, naime, koji uključuje „nas“ kao ovlaštene nasljednike prvotnoga žrtvovanja (ostala će, možebitno, tek uslijediti).

Banka, 06.09.2013.

Peščanik.net, 06.09.2013.

Srodni link: Žarko Puhovski – Mistika žrtve I