Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija u posjet engleskom parlamentu, pa ga domaćini odveli na ručak u poslanički restoran. Vidio Zlajo na meniju svega, a sve dva puta jeftinije nego u londonskim restoranima – biftek samo deset funti! – pa odmah poželio jedan krvavi. “Momak, halo… vejter!”, dozvao on konobara, “uan bladi stejk, pliz!” “Very well, sir”, odgovorio ovaj uljudno. “Do you want some motherfuckin’ potatoes too?”

Znam, vic je star, i to najmanje dva mjeseca – zato Mujo i jest Zlatko Lagumdžija, a ne novi šef diplomacije Igor Crnadak. Znam da je vic toliko star jer je prije dva mjeseca engleska Nezavisna komisija za parlamentarne standarde u sklopu mjera štednje odlučila nakon izbora dokinuti brojne privilegije za zastupnike, uključujući i bladi bifteke za deset funti. Mjere štednje i novi cjenici u restoranima londonskog parlamenta stupili su tako na snagu prošlog četvrtka, 7. svibnja, istog dakle dana kad je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine dalo suglasnost za cjenike hrane i pića u institucijama BiH, uvjerljivo najjeftinijim kafanama u državi.

Saznali smo tako da je čorba u restoranima institucija BiH samo marku i pol, grah s kobasicom dvije i pol, a biftek jedva pet i pol maraka. Tko voli, ima i jastoga: eno ga za devedeset maraka. Po tri-četiri puta niže cijene nego u sarajevskim kafanama pravdaju se pak kao nabavne, što bi trebalo značiti da nitko ne gubi, i da porezne obveznike poslanički biftek ne košta ništa ni pfeninga.

Ima se, može se. Ima li što se ne može? Ima i to: ne može se uboga Engleska mjeriti s bogatom Bosnom i Hercegovinom. Britanija je, eto, tek prije četiri-pet godina izašla iz recesije, a Bosna i Hercegovina nikad tamo nije ni bila. Ovako odoka, naime, bosanskohercegovačkoj ekonomiji treba najmanje pet godina neprekidnog rasta industrijske proizvodnje od barem deset posto da bi uopće došla do recesije.

Pa ipak, plaća zastupnika u engleskom parlamentu samo je i točno tri puta viša od prosječne plaće u Engleskoj, dok je plaća zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH – zajedno s brojnim dodacima, paušalima, naknadama i povlasticama – i do deset puta veća od prosječne plaće u Bosni i Hercegovini.

Pa ipak, Engleska je prošlog četvrtka svojim zastupnicima odlučila ukinuti brojne dodatke, paušale, naknade i povlastice, uključujući subvencionirane ručkove u restoranima Parlamenta, dok je Savjet ministara istog dana rutinski potvrdio cijene hrane i pića u institucijama BiH, uključujući bladi bifteke i maderfakin jastoge.

Iako opasno može povući na demagogiju, pitanje jastoga u restoranima bosanskohercegovačkih institucija suštinsko je zapravo društveno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono, naime, glasi: zašto jastog? Dobro, zašto već i biftek – kojega su građani Bosne i Hercegovine u cijelom svom životu vidjeli samo jednom, na fotografiji uz vijest o cijenama u restoranima institucija BiH – ali zašto jastog, kojega većina Bosanaca i Hercegovaca nikad u životu nije vidjela niti na slici, jer nemaju jebenih pola marke da djetetu kupe Životinjsko carstvo?

Složimo se i samo za potrebe ovog ogleda pretpostavimo da poslanici rade, da po cijele dane sjede u parlamentu, da trebaju stoga jesti i da restorani u tim institucijama po logici stvari moraju biti neprofitni, dakle jeftini. Tako je, najzad, u svim parlamentarnim restoranima u normalnom parlamentarnom svijetu, iako i tamo – kako vidimo – mrko gledaju na poslaničke bifteke po nabavnoj cijeni. Za početak, u tom slučaju, podmukla je laž kako porezni obveznici u Bosni i Hercegovini ne plaćaju te bifteke, jer se, eto, prodaju po nabavnoj cijeni: zastupnici ih, naime, ne plaćaju iz svog džepa, već iz dodatka za topli obrok od stotinu trideset maraka mjesečno, što znači da njihove krvave bifteke ipak plaćaju porezni obveznici.

Stotinu trideset maraka, istina, vama možda i ne izgleda mnogo – jedva je to jedan biftek dnevno – ali ima kome izgleda. Gotovo dvostruko manje, sedamdeset maraka mjesečno, u Bosni i Hercegovini je administrativna granica gladi: osobe sa sedamdeset maraka mjesečno država računa u socijalno najugroženije, one koji imaju pravo na obrok u Javnoj kuhinji, a takvih je samo u Sarajevu skoro četiri i pol hiljade. Već oni koji žive sa sedamdeset pet maraka mjesečno – dvije i pol marke dnevno! – nemaju to pravo. Pitajte njih je li stotinu trideset maraka mnogo: sretnike sa stotinu trideset maraka u džepu oni zovu tajkunima.

Što se nesretnika sa sedamdeset pet maraka mjesečno tiče, stvari stoje ovako: da imaju cijelih sto puta više – stotinu puta! – imali bi pravo na džabe biftek u narodnoj kuhinji Parlamenta BiH, a da imaju samo pet maraka manje, imali bi pravo na džabe čorbu u Narodnoj kuhinji Centra za socijalni rad. Shvaćate sad zašto ih zovu nesretnicima.

Složimo se, međutim, za potrebe ovog ogleda i pretpostavimo kako je u redu i to da siromašna stoka političkim parazitima plaća ručak. Zašto, međutim, biftek? Šta, recimo, fali ćuftama? Uzgred, za jebene tri marke? Zašto gospoda poslanici taj jebeni bladi maderfakin biftek ne pojedu kod Kibeta? Zašto jastoga, ako im je dupe zinulo za jastogom, ne pojedu kod Bage u Luci? Uzgred, za jednu jedinu svoju dnevnicu?

Za koji kurac – da skratim, jer sam se već iznervirao – u institucijama BiH uopće postoji mogućnost da, štajaznam, Amir Zukić s jaranima naruči jastoga, sve i da je dvjesto maraka?

Pitanje je, kako rekoh, samo naizgled demagoško. Kad nije naizgledno, ono je ključno: s njegova se upitnika najjasnije vidi duboki, bezdan ponor između paralelnog svemira u kojemu žive bosanskohercegovački politički avatari, nosači odluka, i onoga fizičkog, stvarnog – koji nastanjuju stvarni ljudi o čijim se životima odlučuje, i u kojemu krvavi bifteci i mitološki jastozi ne postoje. Ni paralela sa službenim Passatima i Audijima ne razotkriva do dna taj ambis kao službeni jastozi, jer čak i ako prihvatimo da ministrima teoretski treba pouzdan njemački automobil za obavljanje teoretskog terenskog posla, jastog im sasvim sigurno ne treba kad od teoretskog posla ogladne: jastog u restoranu nigdje u svijetu – a osobito ne u ovom njegovom kutu – ne jedu gladni, već siti. Nije jastog za utažavanje gladi, već za zajebavanje gladnih. Onih dakle koji su ga krvavo platili.

Zato se ni Lagumdžija, ni Crnadak, ni Amir Zukić s jaranima ne sekiraju: u restoranima institucija BiH, naime, svaki je biftek krvav.

Oslobođenje, 14.05.2015.

Peščanik.net, 15.05.2015.